About

Lost in translation between german, english, french, serbian and other laguages. Swiss based writer and photographer.

Odlomak, Nisam ti sve rekao

-Mislim da je moj najveći problem to što sam pošten. Ali ne pošten u smislu “ne ukradi i ne laži”, više u onom naivnom i idealističkom smislu. Mislim da su svi ljudi takvi, očekujem od njih isuviše.
A ljudi kao ljudi, oduvek isti. Rađaju se, žive i umiru u lažima. Valjda ne može drugačije. Kad kao dete prvi put padneš, pa ti roditelji kažu kako to nije ništa. Da će proći. Pa kad se zaljubiš, a ona te ostavi zbog nekog ko ume bolje da laže. A drugari ti kažu da ima i drugih, proći će i ta bol.
Kad pišeš životopis, ukrasiš ga i nakitiš da bi te primili na posao. Svi su nasmejani i ispeglani na slikama. Ne dao ti Bog da ti se vidi neka bora ili nepravilan zub. Svi se pretvaramo da smo lepi, srećni i zadovoljni, a onda se na kraju dana povlačimo u svoje pećine i ližemo svoje rane.

Nismo se mi mnogo pomakli od kamenog doba. I dalje gledamo ka zvezdama i pitamo se čega tamo ima. Nije nam dovoljno ovo ovde. Koža nam je tesna, drugi su nam prijatelji po potrebi. Plažimo se života dok smo mladi, a onda se plašimo smrti kad smo stariji. I stvarno sve prođe na kraju, barem to nije laž.

-Hvala vam na ovom otvaranju duše, najiskrenije. Ali nisam dobila odgovor na pitanje “Gde sebe vidite sutra, u budućnosti”?

– Zato što nisam siguran šta podrazumevate pod onim “gde”. Ako mislite na geografski pojam, ni sam ne znam šta da vam kažem. Nisam vam ja ni za tamo, ni za ovde. I jedna i druga zemlja su mi sve dale i sve uzele. Nešto poput siromašne majke koja te napusti i bogate maćehe koja te uzme.
Nisam našao svoj mir da bih mogao da kažem gde bih uživao u tom miru. Na kraju krajeva, kad čovek nađe mir sa samim sobom, najmanje je važno koja adresa mu piše pored imena.

Odlomak, “Nisam ti sve rekao”

Restoran „Traveler“ – „Hrana i knjige“

Ovaj restoran u malom gradu u Konektikatu, svakoj mušteriji daruje knjigu iz svoje obimne biblioteke.

Na ulazu ovog restorana smeštenog na granici saveznih država Masačusets i Konektikat, stoji znak na kojem piše: „Hrana i knjige“. Naravno u svakom restoranu ima hrane ali pripremite se za knjige. Sa svakom porudžbinom, mušterijama se nudi da ponesu kući bilo koju knjigu iz impresivne zbirke restorana. Procenjuje se da svake nedelje daju između 1000 i 2000 knjiga gladnim ljubiteljima književnosti.

Zidovi restorana „Traveler“, u gradu J, prekriveni su knjigama. Na policama kraj stolova nalaze se vesterni, kuvari, petparačko štivo, dečje knjige i ljubavni romani. Atmosfera je nešto između večere i sajma knjiga. Vlasnik Martin Dojl, strastveni čitalac, počeo je donositi knjige u restoran sredinom osamdesetih godina 20. veka, da bi smanjio sopstvenu ogromnu zbirku i našao novi dom za stare knjige. Sada, pošto završe sa jelom, mušterije odvoje vreme da razgledaju gomilu knjiga, tražeći odgovarajuće štivo za sebe.

Tokom godina, Dojl je takođe sakupio brojne potpisane fotografije poznatih pisaca, među kojima su Džon Apdajk i Majkl Kričton, i te slike su takođe izložene u restoranu. Pod novim vlasnikom, koji drži restoran od 1993. godine, knjige u njemu su većinom donacije obližnjih biblioteka i građana, a broj onih koje se mogu poneti kući podignut je na tri komada.

„Puno vremena provedemo u potrazi za knjigama širom Masačusetsa, Konektikata a ponekad i Rod Ajlenda“, kaže vlasnica Karen Murdok u profilu restorana koji je objavljen u najvažnijim novinama Konektikata, „Hartford Courantu“. A ako se ispostavi da vam, pošto ste izabrali neke besplatne knjige treba još, onda siđite niz stepenice u „The Book Cellar“ („Podrum knjiga“), prodavnicu polovnih knjiga koja pripada restoranu.

Izvor: atlasobscura.com
Prevod: Dragan Matković
Foto: rickpilot_2000

https://www.laguna.rs/laguna-bukmarker-restoran-traveler-hrana-i-knjige-unos-9664.html

IZ BG-A S LJUBAVLJU: Kako me je Mario Stanić učio ćirilici (ili zašto u finalu navijam za Hrvatsku)

Bio je neki besmislen kišni dan usred letnjeg raspusta. Dan sasvim nedorastao kalendarskoj poziciji koju je trebalo da zauzme. Umesto da, nevešto ganjajući loptu, padam po betonu i derem kolena, sedeo sam u stanu i crtao. Nisam bio posebno talentovan za to, tek sam onako žvrljao i kratio tu predinternetsku dosadu. U svojim malim, jastučastim rukama stiskao sam olovke i bojice, a na papiru se, ubrzo, stvorio tek malo kompleksniji čiča Gliša koji juri za loptom i trudi se da izgleda kao fudbaler. Potom sam mu kosu obojio u jarko žuto. Pa docrtao crvene kvadratiće na njegov dres. Naposletku, iznad glave sam, krzavim i nesigurnim slovima, napisao ovako “Марио Станић – Нрвацка“, te sav ponosan potrčao ka mami da joj pokažem crtež. Prešla je pogledom preko te moje nenamerno karikaturalne verzije nesretnog Stanića, ali pažnja joj se zadržala na natpisu. Zaustila je da mi staloženo objasni kako se ne kaže Hrvacka nego Hrvatska, međutim kada je uvidela da sam pomešao ćirilicu i latinicu – potpuno nemajući sluha za moje napore u izgradnji dobrosusedskih odnosa time što sam još tada crtao dvojezične fudbalske ploče – iznenađeno je rekla “Pa ti si zaboravio slova, Bojane!” Odmah zatim, posadila me je za stolicu i radni sto, u ruke mi uvalila svesku i olovku, pa sam, frkatajući i kukajući, u sred letnjeg raspusta sedeo i vežbao slova i pisanje. Proklinjao sam i psovao – u sebi, razume se – kišni dan i crtanje, ćirilicu i Hrvatsku, Marija Stanića i nedavno završeno svetsko prvenstvo u fudbalu dok sam u svesku na male i velike linije upisavao slova. Da nije napolju pljuštala kiša, igrao bih se lopte – možda bi baš taj dan bio ključan u mojim naporima da prevaziđem svoju urođenu sportsku netalentovanost, te bih danas bio rezervni centarhalf nekog solidnog srpskog drugoligaša. Umesto toga, vežbao sam čitanje i pisanje, ispostaviće se, jedine dve stvari koje sam ikad naučio da radim.

Nikada nisam gledao SFR Jugoslaviju na svetskim prvenstvima u fudbalu. Rođen sam u godini kada je Piksi izbacio Španiju i kada je promašio penal protiv Argentine. Prvi mundijal koji sam zaista pratio – od skupljanja sličica do gledanja svake utakmice – bio je onaj 1998. u Francuskoj na kojem su igrali i tadašnja SR Jugoslavija i Hrvatska. Bili su to timovi koji su reprezentovali dva državolika pakla – onaj Miloševićev koji je, uveliko, po nekadašnjoj Jugoslaviji sejao agresorsku, velikosrpsku smrt i nesreću i onaj Tuđmanov koji je, gradeći državu sanjanu od stoljeća sedmog, takođe radio malo šta drugo osim sejanja smrti i nesreće. Međutim, kad imate osam godina i besmisleno proizvoljnu sreću da vaše malo Užice nije sravljeni Vukovar ili okupirano Sarajevo, ne mislite puno o političkim okvirima države u kojoj provodite detinjstvo. Da budem iskren, pred početak svetskog prvenstva imao sam samo dve brige – da li će se Dejo Savićević dovoljno oporaviti od povrede da bude u startnih jedanaest i kako da od svoje dečačke, tršave kose napravim nešto što makar malo liči na zalizanu frizuru Peđe Mijatovića. Sve drugo mi je bilo nebitno.

Samo par godina posle Vukovara, Dubrovnika, Ovčare, Gospića, Lore i Oluje

A onda je počeo mundijal. Preko njega sam, zapravo, otkrivao šta je to svet i šta sve postoji u tom velikom, šarenom svetu u kom je gradić u kom živim samo jedno zrno peska. Otkrivao sam gde je Maroko, a gde Jamajka. Kako izgleda zastava Kameruna, a kako Belgije. Kako izgledaju ljudi u Norveškoj, a kako u Kolumbiji. Tada sam otkrio, takođe, da je sasvim normalna i uobičajena stvar da na jednom turniru navijaš za dve reprezentacije. Naime, u mojoj porodici se navijalo i za SR Jugoslaviju i za Hrvatsku.“Nećemo valjda navijati za Argentinu protiv Hrvatske”, govorili su moji, a ja sam to prihvatao kao neku samorazumljivu činjenicu, nešto što nema previše smisla čak ni objašnavati bilo kome. A Hrvatska (ћир. Нрвацка) je igrala tako da si se morao zaljubiti u njihovu igru. Naprosto, kada si dete čiji je mozak zaštićen od društvene patriotske groznice, male su šanse da ne navijaš za Šukera i Bobana, Bokšića i Prosinečkog, Stanića i Vlaovića. Za celu tu neverovatnu generaciju. SR Jugoslavija je ispala u osmini finala – a ja i dalje, kroz oči pune suze zbog promašenog penala, vidim mog ćala kako sa troseda maše rukom i viče “jebem ti prečku!” – te sam, do kraja prvenstva, navijao samo za Hrvatsku. Na istom tom trosedu sam, nekoliko dana kasnije, sedeo i čekao da počne polufinale sa Francuskom, a kada je bilo intoniranje himne – verovali ili ne, čak i u Miloševićevoj Srbiji se na TV-u moglo čuti intoniranje hrvatske himne, za razliku od današnje Vučićeve kada nekako uvek blok reklama prekrije taj sami početak meča – ustao sam i stavio desnu ruku preko srca dok je išla “Lijepa naša”. Moji su se smejali, a ja tad nisam sasvim razumeo zašto je tako histerično smešno bilo videti osmogodišnjeg klinca u Užicu kako – samo par godina posle Vukovara, Dubrovnika, Ovčare, Gospića, Lore i Oluje – ustaje na hrvatsku himnu. Naravno, da se razumemo, jebalo se meni čak i tada živo za himne i države, grbove i simbole – bio sam samo, naprosto, spreman, da uradim sve što treba da stanem u isti red sa tim čarobnjacima koji tako lepo igraju fudbal. Ništa više od toga.

Dvadeset godina kasnije, naravno, jasno mi je zašto je bilo 1998. neobično u Srbiji navijati za Hrvatsku. Danas, jebiga, znam da je fudbal možda najvažnija sporedna stvar na svetu, ali je, u isto vreme, i najnevažnija sporedna stvar u samom fudbalu. Stvarno, čitajući novine i portale, stekao bi čovek utisak da fudbal postoji samo zato da bude poligon za postizanje nacionalno-ratničke erekcije i da bude dimna zavesa iza koje se obavljaju kriminalni poslovi, a da je čarobna igra tu tek tako, eto, da bude izgovor za postojanje sveopšteg nitkovluka. Svetsko prvenstvo u Rusiji se bliži samom kraju, a mene, na putu ka finalu, spotiču nekakva sasvim suprotstavljena osećanja. Sa jedne strane, tužan sam jer ću morati da čekam još četiri godine na karneval na kom svaki dan gledaš utakmice i uživaš u igri, a sa druge strane, imam osećaj da ću malo ipak odahnuti kad utihnu sveopšte nacionalne fudbalske histerije, Kad se, je li, kao normalni postjugoslovenski ljudi vratimo “rešavanju” pitanja Kosova, proslavi Oluje i grcanju u pokušaju da se preživi život na kapitalističkoj periferiji.

Svašta sam hteo da ispričam tom klincu, ali nisam

Ipak, onih večeri kada je Subašić branio, a Rakitić zabijao penale Dancima i Rusima, te one večeri kada je Mandžukić dao gol u produžetku protiv Engleza za 2:1, kraj mene se u sobi, niotkuda, stvorio onaj dečak od pre dvadeset godina i bojažljivo me pitao “Hoćemo li to, izgleda, biti prvaci sveta?”. Gledao sam u njega i hteo da mu kažem kako moji prijatelji i prijateljice iz Hrvatske ne navijaju za reprezentaciju jer ne mogu da podnose domoljubnu histeriju koju njene pobede izazivaju. Hteo sam da mu ispričam kako postoje neki zlikovci koji se, preko saveza i reprezentacije, godinama bave teškim kriminalom. Kako Davor Šuker više nije samo onaj tip koji daje treći gol Nemcima, već upravo predsednik tog kriminalnog saveza. Kako Siniša Mihajlović više nije samo onaj koji zabija golove iz slobodnjaka, već biši selektor koji tera igrače da pevaju himnu o Bogu koji spasava srpske zemlje i srpski rod. Hteo sam da mu ispričam ko je taj Thompson čije pesme pevaju hrvatski igrači, kao i ko je taj Baja Mali Knindža sa kojim se grlio i delio mikrofon selektor srpske reprezentacije. Hteo sam da mu ponešto kažem o Vladimiru Đukanoviću, poslaniku Srpske napredne stranke i idiotu i psihopati koji izjavljuje da je “svaki Srbin koji navija za Hrvatsku idiot i psihopata”. Hteo sam da ga upoznam i sa Kolindom Grabar Kitarović i Aleksandrom Vučićem. Sa Draganom J. Vučićevićem i Velimirom Bujanecom. Hteo sam da mu ispričam kako u Beogradu žive kreteni koji će da fizički napadnu ljude koji u kafiću aplaudiraju pobedi hrvatske reprezentacije u polufinalu. Hteo sam da mu kažem da negde u Hercegovini postoji i jedan dečak čiji mozak niko ne čuva od naleta patriotskog zla – jedan dečak, tek par godina stariji od njega, koji postaje viralan na Internetu tako što ga snimaju kako, proslavljajući ulazak Hrvatske u finale, viče “Nož, žica, Srebrenica”. Hteo sam da mu kažem i šta se desilo u tom gradiću, tek nekih pedesetak kilometara udaljenom od Užica. Hteo sam mu reći da su zaroboljeni ljudi u Srebrenici prevoženi, između ostalog, autobusima firme u kojoj je njegov deda dočekao penziju. Hteo sam da mu ispričam ponešto o Užicu. O tome šta je Užička republika, ali i šta je užički korpus. Da mu kažem ponešto i o ratovima u koje su išli neki ljudi koje zna iz familije ili komšiluka. O privatizovanim firmama u kojima su poslove gubili neki ljudi koje zna iz familije ili komšiluka. Da mu kažem nešto i gradovima i ljudima koje će tek upoznati. O nekim dragim ljudima iz Beograda i Šapca, Novog Sada i Niša, Zagreba i Rijeke, Sarajeva i Skoplja, Nikšića i Mostara. O tome kako se, dok je on bio dete, menjao grad u kome je devojčica bila osoba koju danas najviše voli na svetu. Kako su iz njenog odeljenja i komšiluka odlazila deca “nepoželjenih” imena, mnogi od njih da se nikad ne vrate u grad u kome su rođeni. Svašta sam hteo da ispričam tom klincu kad se iznenada pojavio preda mnom dok je Hrvatska privodila kraju polufinale protiv Engleske, ali nisam, naravno, odćutao sam mu čitav ovaj pasus. Samo sam mu namignuo i rekao “Ma otkinućemo Francuze sada, uzimamo svetsko sto posto. Ovaj put nemaju Tirama da nam da dva gola, jebao ih on da ih jebao!” Klinac se nasmejao i ozareno nastavio da bulji u ekran.

Što se mene tiče, navikao sam se već da plivam u ovoj govnavoj reci naše postjugoslovenske svakodnevice. Navikao sam se na sve te protivrečnosti i paradokse, na histerije i na laži, na trgovinu kostima i životima. Ali klinca koji je od Marija Stanića učio ćirilicu, njega ću bogami da sačuvam od svega toga. Njega ću da pustim da, očiju zagledanih u lepotu igre, punim srcem navija za Hrvatsku u finalu u nedelju.

I da konačno pokuša da bude prvak sveta.

https://lupiga.com/vijesti/iz-bg-a-s-ljubavlju-kako-me-je-mario-stanic-ucio-cirilici-ili-zasto-u-finalu-navijam-za-hrvatsku

10 Abandoned and Unused Libraries of the World

I love our feature on the The World’s Most Beautiful Libraries; to see our favourite pastime housed and cared for so diligently is delightful. Sadly that’s not the case everywhere and for every beautiful library, there is an abandoned or unused one.

Here are just a few of them.

Warning the following feature contains images of graphic misuse and abandonment of books.

By Shan Williams

Detroit Public Library Mark Twain Branch

Designed by architect Wirt C. Rowland; Mark Twain Branch Library was opened in February 1922 with over 20,000 books housed within its walls. Designed to accommodate not only books, readers and researchers this beautiful Art Deco building was large enough for conferences and meetings. Closed due to financial problems in the 90s, it was briefly reopened for two days a week before structural issues including a leaky roof and the presence of asbestos closed it for good. Despite promises of repairs and re-openings the once beautiful library was demolished in 2011.

Alexander Hamilton Middle School Library

This school library had been left to rot long before this image was taken in 2012. A beautiful building, the school was a victim to the declining population of Cleveland and closed down in 2006.

Napoli

I couldn’t find much information on this other than it being an abandoned library within a Palazzo in Italy’s Napoli. Such a pity that a beautiful building has been left to decay along with its contents.

Pripyat School #2

It’s probably unsurprising that this library has been abandoned, and perfectly understandable why none of the books were ever removed. Chernobyl remains the world’s most catastrophic nuclear accident and the town of Pripyat will long be considered uninhabitable.

Detroit School Book Repository

Although not strictly a library, this warrants a place here due its heart-breaking beauty even in its abandoned state and the devastating loss of literature through no cause other than apathy and disinterest. The district is so impoverished that children are (allegedly) not allowed to take text books home with them and yet pallet upon pallet of still wrapped text books lie abandoned within these walls.

Chateau de Floret

Now unoccupied, the Belgian castle in which this gorgeous private library is situated is the victim of humanity’s greed. Built in 1860, it was bequeathed to a group of the former occupier’s descendants who cannot agree upon a single owner; so it rots.

East St Louis Library

Not an abandoned library, a relocated library but it seems they forgot to move the books! Around 7,000 books were left behind when the library was moved to new premises and in a bizarre twist, once the oversight was rectified and the books moved to a storage facility, they were once again abandoned when the city failed to pay the storage fees.

Dr. Bekolari Ransom-Kuti Public Library

Dr. Bekolari Ransom-Kuti Public Library in Oshodi-Isolo, Nigeria is a strange one. A library that was never actually, a library. Built to honour the human rights activist it is named after, the building houses not one single book. It has lain bare since its completion and according to Afeez Ipesa, although the library was built through the intervention of state fund there was not enough money to actually equip it with the enabling furniture and books that prospective library users can make use of.

Ordos Library

Another (until recently) unused Library building can be found in Ordos China. The city was designed as a futuristic mega city yet failed to attract anyone to its streets. In 2010 it was a ghost city and its buildings although gleamingly pristine, were empty.
Today, in 2015 the city is finally occupied and I would hope, its quirky and aptly designed library will echo to hushed whisperings and turned pages.

Former USSR

After the fall of the Soviet Union, previously government owned libraries fell into disrepair and the books which had been deemed precious and were to be treated reverentially under soviet rule were left to rot.

http://forreadingaddicts.co.uk/10-abandoned-unused-libraries-of-world

U Kragujevcu srušena kuća u kojoj je živeo i stvarao Đura Jakšić

Nakon dugogodišnjeg propadanja, juče je, u centru Kragujevca, u Karađorđevoj ulici, srušena kuća u kojoj je, u prvoj polovini 60-ih godina 19. veka živeo Đura Jakšić, najznačajniji pesnik srpskog romantizma i znameniti slikar.

Kuća Đure Jakšića koja se duže od dve i decenije urušavala i vremenom postala ruglo u najužem kragujevačkom gradskom jezgru, prekjuče je, prema ranijoj odluci lokalnih vlasti, srušena. Portal „Glas Šumadije“ navodi da je dugo bila noćno stecište onih koji prekomerno koriste alkohol i narkotike. Zbog toga, ali i opasnosti koju je predstavljala po prolaznike, pre nešto više od sedam godina je ograđena.

Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kragujevcu svojevremeno je predlagao da se kuća Đure Jakšića proglasi za spomenik kulture, ali je Republički zavod tu inicijativu odbio uz obrazloženje da taj objekat „nema potrebnu umetničku niti istorijsku vrednost“.

Na mestu srušene kuće Đure Jakšića trebalo bi da bude izgrađen novi objekat, po uzoru na šumadijske kuće XIX veka, u čijem bi jednom delu bila sačuvana uspomena na život i delo slavnog pesnika, u vreme dok je službovao u Kragujevcu. U gradskom budžetu je, navodno, za to je namenjeno oko 15 miliona dinara.

Valja ovom prilikom napomenuti da je poslednje godine svog službovanja u Kragujevcu (1865,1866.) Đura Jakšić kao učitelj proveo na mestu Lipar, na razmeđu šumadijskih sela Gornja i Donja Sabanta, na kojem je i napisao dve svoje možda i najlepše pesme – „Na Liparu“ i „U ponoć“. Na tom mestu je danas manastir „Sveti Đorđe“, iz čije porte je, odlukom crkvenih vlasti i uz prećutnu saglasnost tadašnje gradske vrhuške, pre desetak godina uklonjena bista Đure Jakšića, koja je tu stajala decenijama unazad. U isto vreme, opet uz sadejstvo crkvenih i gradske vlasti, ugašena je i kulturno-prosvetna manifestacija „Liparski dani“, kojom su evocirane uspomene na Đuru Jakšića i njegovo stvaralaštvo.

Od prekjuče, u Šumadiji i Kragujevcu, osim jedne kragujevačke osnovne škole koja nosi njegovo ime, i kojoj, zbog sve manjeg broja učenika, takođe preti gašenje, nema više nijednog objekta koji svedoči da je jedan od najznamenitijih srpskih umetnika živeo i stvarao ovde