Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit)

Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit), r. Jean-Pierre i Luc Dardenne, Belgija / Francuska / Italija, 2014.

490001
Još od sjajne egzistencijalne socijalne drame Rosetta, 19999. godine realizirane priče o temperamentnoj mladoj djevojci iz naslova koja živi s majkom alkoholičarkom te koja je za zadržavanje posla u lokalnoj pekari spremna poduzeti i radikalne korake, braća Jean-Pierre i Luc Dardenne uživaju status miljenika festivala u Cannesu i Europske filmske akademije. Premda su i svojim prethodnim, tri godine starijim filmom Obećanje, žanrovski srodnom storijom o ocu i sinu koji žive od iznajmljivanja stanova ilegalnim imigrantima i njihova povremenog zapošljavanja “na crno”, da bi se, nakon što inspekcija u neočekivanom nadzoru otkrije jednog imigranta, u odnosu prema njemu i njegovoj supruzi počele otkrivati karakterne i ine razlike između oca i sina, privukli pozornost kritike ali i socijalno senzibiliziranije publike te kao Belgijanci osvojili nominaciju za prestižnu francusku nagradu César u kategoriji najboljeg stranog filma, braća Dardenne su spomenutom Rosettom stekli izrazitu i, obzirom na brojnost i redovitost nagrada koje osvajaju, čini se trajnu naklonost žirija u Cannesu i članova Europske filmske akademije. Iako im redateljska karijera traje nepuna četiri desetljeća, još od nezapaženog dokumentarnog filma Le chant du rossignol iz 1978., braća Dardenne su nakon niza podjednako nezamijećenih dokumentaraca i kratkih filmova realiziranih krajem 70-ih i u prvoj polovini 80-ih godina prvo ambicioznije ostvarenje, ratnu dramu Falsch, snimila 1987. godine.

Uslijedila je drama Mislim na vas (Je pense à vous) iz 1992., a onda spomenuto Obećanje u kojem su Jean-Pierre i Luc, koji su s iznimkom naslova Mislim na vas uvijek i jedini scenaristi svojih filmova, jasno naznačili svoje danas već itekako prepoznatljive tematske, stilske i općenito izvedbene preokupacije i smjernice. Njihova su djela u dokumentaristički vjerodostojan i dojmljivo oslikani realizam, u jasno zadan realistični društveni kontekst duboko usidrene egzistencijalne socijalne drame s uravnoteženim omjerom egzistencijalnih i socijalnih tema i motiva koji su čvrsto isprepleteni, neraskidivo povezani i snažno međusobno uvjetovani, te ponekad obogaćeni romantičnim (Dijete), trilerskim (Lornina šutnja) ili krimi-podzapletima (Dječak). U ishodištima njihovih filmova uvijek su intimne ljudske sudbine koje zadane mikro-društvene okolnosti (kroz koje se pak logično i neizbježno oslikavaju širi socijalni uvjeti i problemi) okreću u određenim smjerovima te oblikuju na određene načine, pri čemu su razvidni svjetonazorski pesimizam i generalno nepovjerenje u ljudski rod braće Dardenne. Točnije, oni kao da vjeruju u pojedinca, u njegovu snagu, sposobnost i moć da opstane ipak i unatoč svemu, unatoč pa i u inat vlastitim slabostima i nedostacima, širim društvenim otegotnim okolnostima i nevoljama te opresiji i ugrozama kojima je izložen u mikro-sredini, a u tim se rasponima kreću i izraženi humanizam te emotivne skale njihovih filmova. No u konačnici, unatoč drugačijim signalima koje šalju i optimističnijim mogućnostima koje naznačuju, nemaju povjerenja u ljudsku zajednicu i čovječanstvo kao takvo, jer ti pojedinci naposljetku ipak, na ovaj ili onaj način, blaže ili intenzivnije, s manje traumatičnim ili tragičnijim posljedicama, bivaju iznevjereni i izdani od zajednice.

3e95vvvosyq4_full

Taj se raspad ogleda u egoizmu i materijalizmu većine njezinih sugovornika i kolega, redom obiteljskih ljudi kojima bonus treba iz različitih razloga, jednima za otplatu nekoliko rata kredita, drugima za školovanje djece a trećima za uređenje dvorišta, pri čemu su neki bez previše ili imalo grizodušja spremni svojim odgodivim ili na drugi način rješivim privatnim i obiteljskim potrebama dati apsolutni prioritet pred ugroženom egzistencijom jedne žene i njezine obitelji. U razgovorima sa Sandrom i mijenjanjima svojih odluka humanijima se i sućutnijima pokazuju imigranti odnosno podrijetlom ne-Belgijanci, ljudi koji su prema braći Dardenne očito svjesniji i svog i njezina marginalnog te suštinski obespravljenog statusa, oni koji imaju više razumijevanja za probleme slične svojima, unatoč identičnoj klasnoj pripadnosti svih radnika i neizbježnoj spoznaji da bi već sutra i netko od njih mogao doživjeti sudbinu sličnu Sandrinoj. U tom bi se smislu moglo reći da braća Dardenne prikazuju raspad marksističke “klasne svijesti” i ostvarenje društva po zamisli Margaret Thatcher, društva kao skupine pojedinačnih vlasnika domova koje nije briga ni za što drugo osim za navodnu sigurnost njihovih malih obiteljskih posjeda i zajednica, pri čemu je ta sigurnost vrlo varljiva i u svakom trenutku izložena ugrozi.

Ono pozitivno do čega će tijekom filma Sandra doći i što će dijelom u završnici i jasno verbalizirati, jest njezino postupno vraćanje samopouzdanja, samosvijesti i osobnog digniteta, kao i dardenneovska vjera u pojedinca ali ne i u društvo. Unatoč formalnom porazu, njezina pobjeda na kraju nije samo moralna nego i duboko osobna, a skalu Sandrinih mijena i osjećaja od krajnje ranjivosti i fragilnosti do čvrstine i borbenosti, Marion Cotillard dočarava na uistinu impresivan način.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s