FILM: Takva su pravila

takva-su-pravila-poster

Takva su pravila, r. Ognjen Sviličić, Hrvatska / Francuska / Srbija / Republika Makedonija, 2014.

Socijalna drama s elementima melodrame “Takva su pravila” scenarista i redatelja Ognjena Sviličića prvi je hrvatski film nakon punih petnaest godina prikazan u sklopu venecijanskog festivala, na kojem je prethodno u sekciji Filmovi današnjice 1999. prikazana “Crvena prašina” Zrinka Ogreste. Film je na Mostri uvršten u sekciju Horizonti, koja služi kao svojevrsni poligon za predstavljanje zanimljivih novih redatelja i trendova, te u kojoj je glumac Emir Hadžihafizbegović nagrađen za najbolje glumačko ostvarenje. Naslov za koji je Ognjen Sviličić na festivalu u Varšavi osvojio nagradu za najboljeg redatelja u nekim je segmentima njegovo najzrelije odnosno najmanje problematično djelo. U njemu se autor bavi jednom od svojih omiljenih tema, sudbinama jednostavnih i pomalo grubih, ali poštenih i plemenitih ljudi iz provincije u Zagrebu, pri čemu imenica “provincija” ima i doslovno i metaforičko značenje. Riječ je o supružnicima podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, čiju mirnu svakodnevicu sa sinom tinejdžerom u sugeriranom novozagrebačkom naselju Utrina poremeti a ubrzo i posve razori suočenje s okrutnim, iracionalnim i bezrazložnim noćnim premlaćivanjem mladića koje će dovesti do tragedije.

Takva_su_pravila_04
U uvodnoj sekvenci, koja započinje kadrom totala u kojem promatramo sivu novozagrebačku aveniju koju dijeli tramvajska pruga i na kojoj u rano jutro iz prvih tramvaja izlaze malobrojni putnici, kadrom koji će autor varirati i pred sam kraj, tinejdžera za kojeg ćemo nešto kasnije doznati da se zove Tomica Jozić pratimo u povratku s naizgled još jednog običnog izlaska u grad. Dok mladić kojeg glumi Hrvoje Vladisavljević pazi da se što tiše i neprimjetnije uvuče u svoju sobu, njegovi brižni roditelji, otac Ivo kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović i majka Maja koju utjelovljuje Jasna Žalica, upravo ustaju i pripremaju se za odlazak na posao. Ivo je pritom vozač ZET-ova autobusa koji na poslu s mješavinom čuđenja, razočaranosti i rezigniranosti promatra obijesne sinove vršnjake koje često prevozi, te koji zajedno s Majom gunđanjem o sinovu kasnom povratku iz grada započinje još jedan dan, dan koji će završiti sjedenjem roditelja pred televizorom s neizbježnim grickalicama na stolu.

Iz svakog kadra u kojima ih promatramo jasno je da su Ivo i Maja obični, svakodnevni te opet i s navodnicima i bez njih “mirni ljudi”, kako je glasio i radni naslov filma, odnosno osobe koje se stoički nose sa životnom rutinom u trošnom stanu. S određenom iznimkom nešto modernije uređene Tomičine sobe, njihov stan interijerom i općenito scenografski jasno asocira na 80-e godine, a u filmskom smislu na rumunjski “novi val”, u njemu je mnogo toga dotrajalo i disfunkcionalno, od štednjaka koji se često kvari do kvake na vratima dnevnog boravka koja ispadne u najnezgodnijem trenutku, dok se Ivo trudi ne probuditi od brige i umora usnulu Maju. Ti mirni ljudi su oni koje inače ne primjećujemo, kao što netko drugi sličan njima ne primjećuje ni nas, a koji se sa svakodnevnim nevoljama nose najbolje što znaju i umiju, dobrano fatalistički i s povjerenjem u sustav, znajući da osobno ne mogu ništa promijeniti jer su jednostavno takva pravila. Naslov filma je replika koju će Ivo hinjeno utješnim a zapravo očajnim i beznadnim glasom uputiti Maji u bolnici, nakon nekoliko gotovo isključivo kratkih i vrlo službenih, suhih i administrativnih razgovora s liječnikom i sestrama koji će zbrinuti Tomicu, a koji je u bolnicu dospio nakon što se iz roditeljima nepoznatih razloga onesvijestio u svojoj sobi.

pravilaS1_685010S1
Mladića je tijekom noćnog izlaska žestoko premlatio njegov vršnjak, agresivan momak za kojeg ćemo naknadno saznati da mu je prezime Matić, a koji je Tomici u konačnici kobne ozljede nanio jer mu ovaj nije želio dati nekoliko kuna za kupnju bureka. Razlozi za nasilne ispade su banalni, neracionalni i impulzivni, i svatko od nas u svakom trenutku može postati njihovom metom. Kad uskoro stupe u kontakt sa sinovom djevojkom Teom koju tumači Veronika Mach, a koja nažalost kasnije, nakon Tomičine smrti, biva posve zaboravljena, Ivo i Maja će doznati da je netko iz mladićeva društva mobitelom snimio sam čin premlaćivanja. Dok na Teinu mobitelu gledaju snimak koji im ona odluči poslati, u razgovoru djevojke i Ive opet su zamjetne problematične naznake nekovrsnog civilizacijskog jaza koji Sviličić čini se konstantno vidi i eksploatira u oslikavanju odnosa klišeiziranih “Bosanaca” i Zagreba. Naime, u redateljevu filmu “Armin” također Emir Hadžihafizbegović čudi se i divi atlasu svijeta kojeg je sinu za 30-ak kuna kupio u jednom zagrebačkom kiosku, sugerirajući da takvo nešto – što se ovdje na svakom uglu prodaje za sitan novac – u Bosni nikad nije vidio, a isti se glumac u Sviličićevu scenariju za Schmidtove “Metastaze” s oduševljenjem ali i karikaturalnim odmakom divio Zagrebu kao simbolu modernosti, razvijenosti, urbanosti te stvarnog ili navodnog europejstva. Hadžihafizbegović tako u liku Ive baš i ne razumije funkcioniranje mobitela, pa kad mu Tea pošalje snimak Tomičina premlaćivanja on ju upita “to će mi stići?”, na što mu ona objasni da snimak “najprije odlazi gore do satelita, a onda se vraća na Zemlju”. Čini se da Sviličić ne samo da ne uspijeva izbjeći takva banalna oslikvanja kulturoloških pa i civilizacijskih razlika među dvjema susjednim zemljama, nego on konstantno i uporno na njima inzistira u nizu filmova.

U dramaturški, narativno i izvedbeno minimalističkom, od bilo kakvih suvišaka očišćenom te isključivo na najbitnije svedenom filmu koji traje svega 74 minute, autor se dotiče mnogih stvari, od spomenutog iracionalnog i patološkog nasilja među tinejdžerima, preko Ivina i Majina čuđenja i nerazumijevanja zašto je netko snimio premlaćivanje njihova sina i zašto bi netko to uopće želio snimiti, a u čemu se ogleda ne samo mladenačka fascinacija nasiljem nego i potrebom njegova bilježenja, do pokušaja nošenja “običnih” i “malih” ljudi s tragedijom koja im se događa te s tim povezanom moralističkom dimenzijom. Ti ljudi vjeruju u sustav i njegove institucije poput policije i zdravstva, oni su se sustavu prilagodili i kao da izvan njegovih granica ne znaju ni razmišljati, makar podsvjesno drže da je sustav uvijek tu i da im pruža zaštitu, a kad ih on iznevjeri i nanese im nepojmljivu bol s tim se suočavaju zatečeni, nespremni, nijemi i u nevjerici da je ono što im se zbiva stvarno i da je njihova nesreća tako birokratizirana. Odlična je scena u kojoj medicinski brat ili bolnički patolog kojeg tumači Nikša Butijer Ivu i Maju suho, brzim i odsječnim rečenicama i s namjerom da sve što prije bude obavljeno, obavijesti da je Tomica umro i da moraju uz potpisanu potvrdu preuzeti njegovo tijelo. Par minuta ranije oni su sina posjetili u sobi, bio je spojen na aparate i izgledao živim, pa ne mogu prihvatiti da su ga zapravo već vidjeli mrtvog jer aparati prema pravilima moraju raditi sat vremena nakon pacijentove smrti.


Činjenica da im je sin preminuo kao da uopće ne dopire do njih, Ivo sa zakašnjenjem pita “naš sin je što?”, da bi kasnije na svaki način pokušavao ostati staložen i biti oslonac Maji. No u filmu okvirno nadahnutom slučajem Luke Ritza, 18-godišnjeg Zagrepčanina koji je u lipnju 2008. godine preminuo od posljedica premlaćivanja od strane četvorice huligana, mirni čovjek Ivo će makar privremeni i kratkotrajni ventil za neposredno abreagiranje tragedije pronaći u osveti Matiću, mladiću koji je skrivio Tomičinu smrt. U toj će osveti Ivo doznati Matićev identitet i koju školu pohađa, da bi ga nakon slijeđenja na putu kući premlatio i nanio mu teške ozljede slične onima njegova sina, ali se ipak u ključnom trenutku zaustavio u nakani da momka batinama ubije. I kad to škrtim riječima i kao da o tome ne želi pričati po povratku u stan govori Maji, kod oboje je zamjetno određeno olakšanje, i zbog samog čina osvete ali i zbog Ivina suzdržavanja od oduzimanja života. Sviličićeva režija je mirna, sigurna i vrlo atmosferična s razvidnim osloncem na rumunjski novi val, socijalni kontekst i ekspandirajuća drama uvjerljivi su i stvarnosni, a izvedbenom minimalizmu i realističnosti kao i tjeskobnom ugođaju cjeline sjajno pridonosi i rad snimateljice Crystel Fournier, stalne suradnice darovite francuske redateljice Céline Sciamma. Valja se nadati da će na valu međunarodnog uspjeha film “Takva su pravila”, koji vraća povjerenje u glumačke sposobnosti Emira Hadžihafizbegovića, i u domaćoj distribuciji ostvariti pristojnu gledanost.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s