Kako postati čovek: 16 odličnih knjiga koje vas tome uče

Na temu odrastanja, sazrevanja i života uopšte, snimljeni su mnogi filmovi i napisane su mnoge knjige. Neki od njih se svrstavaju u prosečne priča, odnosno lagana štiva, dok neki nose jake, poučne poruke koje vam mogu pomoći pri izgradnji svoje ličnosti i postizanju jednog velikog cilja, koji se ogleda u odgovaru na pitanje – Kako postati čovek?

14598595719_a8b177ca60_k1. Zen i umetnost održavanja motocikla, Robert M. Pirsig

Suština je ’kako živeti život’, a autor sugeriše da nije važno šta osoba radi, važno je da to radi brižno i bez eksternih distrakcija.

71qLnZuj5SL2. Sve se raspada, Chinua Achebe

Vođa plemena Okonkwo u Nigeriji, bavi se pitanjem šta znači biti čovek, dok postepeno pravi pomak od tradicije do modernosti.

original_366937_KEsLNrtqZUZIzGYbRvkw6NLP13. Siddhartha, Hermann Hesse

Klasična priča o samootkrivanju, prosvetljenju i razumevanju sebe. Trenutke kada je čovek sam, autor je naznačio kao besmislene.

97801410389954. Noć, Elie Wiesel

Wiesel piše o svom iskustvu u logorima Aušvic i Buhenvald, i svojoj borbi da održi veru u trenucima apsolutne brutalnosti.

17545. Put između dva dvorca, Naguib Mahfouz

Radnja romana se odvija u Egiptu, neposredno pre revolucije 1919. godine. Egipatski nobelovac Mahfouz opisuje svakodnevni život jedne porodice u kojoj žena i deca trpe nasilje supruga, odnosno oca.

A1nID-dTzNL6. Očevi i deca, Ivan Turgenev

Knjiga detaljno opisuje odnose liberalnih studenata i očeva ’starog kova’.

img3087. Braća Karamazovi, Fyodor Dostoevsky

Dostoevsky, preko života četiri brata, preispituje moral, slobodnu volju, zakon i nauku.

odyssey-18. Odiseja, Homer

Odisej se vraća kući nakon 20 godina, i mora da povrati dve stvari: svoju porodicu i svoje kraljevstvo.

prince9. Vladalac, Niccolo Machiavelli

U ovoj priči iz 16. veka, Machiavelli navodi da je bolje da te se plaše, nego da te vole. Stotinama godina kasnije, mnogi lideri i dalje nisu otkrili da li je ovo zapažanje tačno ili nije.

978014071468510. Julije Cezar, William Shakespeare

Glavni likovi, Cezar i Brut, suočavaju se sa kompleksnim pitanjima poput slobodne volje, javnog života naspram privatnog, kao i da li je bitnije prijateljstvo ili ambicija.

36a24e2c_8456_4c4d_a3fd_c3754f2e9d8911. Umeće ratovanja, Sun Tzu

Sun Tzu smatra da iako ljudi treba da nastoje da izbegnu rat, on je nužno zlo. Preispituje važnost strateške pozicije i detaljno opisuje ratne taktike. Zanimljivo je da mnogi od njegovih principa mogu da se primene u poslovnom svetu.

bully12. The Bully Pulpit, Doris Kearns Goodwin

Knjiga beleži prvu deceniju progresivne ere – turbulentno vreme puno reformi i promena, kroz opis prijateljstva između Theodorea Roosevelta i Williama Howarda Tafta.

_57__44434.1413821222.1280.128013. Za kim zvona zvone, Ernest Hemingway

Hemingway istražuje vrednosti ljudskog života i strahote koje donosi rat.

Remarque_AllQuiet14. Na zapadu ništa novo, Erich Maria Remarque

Remarque piše o tome kako se vojnici zaista osećaju u ratnoj zoni – prilikom surovih borbi, odvojeni od civilnog života.

A1Hv0M3mB-L._SL1500_15. Sevastopoljske i druge pripovetke, Leo Tolstoy

Kratke priče koje govore o tome kakav je život zaista bio tokom Krimskog rata.

obrien16. Teret koji su nosili, Tim O’Brien

‘Teret koji su nosili’ je zbirka 22 kratke priče, u kojim O’Brien pripoveda o ratu, slobodi, hrabrosti, strahu i žudnju. Iako je izdata 1990, već se tretira kao klasik američke književnosti.

Izvor: Biz Life

Film: Leviathan

Levijatan (Leviafan), r. Andrej Zvjagincev, Rusija, 2014.

U odnosu prema politiziranoj socijalno-egzistencijalnoj drami Levijatan, unatoč brojnim vrlinama u cjelini ipak osjetno precijenjenom te ne sasvim zasluženo Zlatnim globusom u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja ovjenčanom i za Oscara u istoj kategoriji nominiranom filmu Andreja Zvjaginceva, koji je na prošlogodišnjem Cannesu zajedno sa suscenaristom Olegom Neginom nagrađen za najbolji scenarij, odražava se naglašeno ideološki obojan trenutni odnos Zapada prema Putinovoj Rusiji i ruskim filmašima koji se kritički bave stanjem u današnjem ruskom društvu.

Leviathan-Poster

Naime, većinom izvrsno režiran, dojmljivo atmosferičan, sjajno fotografijom redateljeva stalnog suradnika Mihaila Kričmana snimljen, impresivno glazbom Philipa Glassa prožet te oko starozavjetne priče o Jobu osovljen Levijatan na Zapadu je dočekan nerijetko i pravim panegiricima, pri čemu većina kritičara moguće svjesno zanemaruje njegovu dvojbenu i tezičnu idejnu odnosno ideološku popudbinu, što se čini manje vjerojatnim, ili mu pak dodatno plješće upravo zbog politiziranosti i izrazite ideologiziranosti, što se čini vjerojatnijim. Jer, u cjelini možda i najslabije od dosadašnja četiri ostvarenja Andreja Zvjaginceva, kojim je redatelj u domovini došao na udar zbog “vrijeđanja ruskih vlasti i svete pravoslavne crkve”, u idejnom se i ideološkom smislu ispostavlja kao otvoreni i nimalo suptilni pamflet usmjeren protiv Putina i njegova režima, koji na lokalnoj razini simboliziraju dekadentni i u korupciju ogrezli politički moćnik, policajci koje on drži na kratkoj uzici te s vlastima slizan i podjednako korumpiran crkveni velikodostojnik. U ukratko opisanom kontekstu donekle se paradoksalnim doima podatak da je nadahnuće za priču filma Zvjagincev, potpisnik remek-djela Povratak i Elena te znatno inferiornijeg Izgnanstva, pronašao u istinitim događajima u Americi, točnije u Coloradu gdje se čovjek suočen s mešetarenjem zemljištem na kojem je njegov posjed bezuspješno pokušao pobuniti akcijom rušenja gradske vijećnice buldožerom, nakon čega je počinio suicid.

leviathan-3-900x506

Protagonist filma je sredovječni Kolja (izvrsni Aleksej Serebrjakov), skromni ali pošteni mehaničar iz ruske priobalne provincije oženjen privlačnom Liljom (primjereno podigrana i tiha Elena Ljadova) s kojom odgaja malog Romana (Sergej Pokodaev), svog sina iz prvog braka. Isprva se čini da je veza Kolje i Lilje sasvim skladna, a da je jedino što stoji na putu njihovoj još većoj sreći pokušaj pohlepnog gradonačelnika Vadima (odlični Roman Madjanov) da se domogne zemljišta na kojoj je njihova trošna kuća, zemljišta s kojim ima unosne “developerske” planove. Dok gradonačelnik u ostvarenju svojih ambicija ima potporu mjesnog arhijereja (kazališni redatelj Valerij Griško koji ipak nije kako se pisalo dobio otkaz zbog uloge u “prljavoj i ciničnoj parodiji”), na strani Kolje i Lilje su nižerangirani i dobrobiti svoje pastve posvećeni svećenik te moskovski odvjetnik Dmitrij (Vladimir Vdovičenkov). On je stari Koljin prijatelj koji vjeruje da posjeduje dovoljno dokaza kojima bi trebao raskrinkati gradonačelnikove makinacije, no koji će se odmah po dolasku upustiti u ljubavnu vezu s Liljom te tako s jedne strane inicirati slijed događaja koji će s druge strane biti praćen gradonačelnikovim prijetnjama i otvorenom primjenom sile prema Dmitriju. Rezultanta svega bit će Koljina obiteljska drama koja će naposljetku dovesti do tragedije, u kojoj će kao usputna postaja na simboličkoj razini figurirati kostur ogromnog kita uz more – značenjski dijelom Levijatana iz naslova.

No pravi Levijatan odnosno sotona u autorovu filmu je aktualni Putinov režim, kojeg Zvjagincev svako malo naglašeno kritizira, od scene u kojoj izuzetno odbojni i zapravo degutantni gradonačelnik u svom uredu govori dok mu iznad glave visi Putinova fotografija, do sekvence u kojoj rezignirani i očajni Kolja na televizoru gleda prilog u kojem se pojavljuje na transparentu ispisano ime protestnog feminističkog punk-rock benda Pussy Riot. Značenjska, idejna i ideološka doslovnost temeljna je boljka cjeline u kojoj autor ne samo da apostrofira čvrstu povezanost Putina i ruske pravoslavne crkve, nego i Ruse stereotipno prikazuje kao autodestruktivne melankolike koji se svi redom uništavaju litrama votke, te koji izabranu biblijsku simboliku nepotrebno pokušava dodatno naglasiti i “objasniti”, pritom zapadajući u tezičnost, plakatnost i doslovnost. Sve to možda mu jest osiguralo naklonost Zapada i festivalskih žirija, ali mu je u umjetničkom smislu donijelo više štete nego koristi.

Veruj

Ponekad je potrebno verovati u nešto. Bilo šta. Svako putovanje počinje jednim jedinim korakom, a svaka promena počinje nekom malom, na prvi pogled beznačajnom sitnicom. Veruj. Veruj u sebe, veruj u druge. Veruj da možeš sebe da promeniš, veruj da želiš da se promeniš.

Za srpske titliove, kliknite na “podešavanja” (mali simbol točkića ispod filma) i onda na “subtitles” i izaberite jezik.

5 stvari koje rade srećni ljudi

Koliko god da to priželjkujemo, u mnogima od nas tinja uverenje da biti srećan zapravo nije dobro. Neki bi to rekli “previše srećan”…

happy4

Oni traže svoje “zlatno ja”.

Zamislite sreću. Kako ona izgleda? Šta je to što vidite? Da li je to smirena duša koja sedi u polju belih rada i uživa u trenutku? Ta vrsta pasivnog zadovoljstva, usmerena na uživanje, svakako predstavlja onu hedonističku komponentu ukupne sreće. Međutim, istraživači danas veruju da je eudemonija, blaženstvo kakvo su opisivali stari Grci, znači i težnju ka izuzetnosti u nekom odabranom, jedinstvenom talentu ili potencijalu. Predstavljen zlatnom figurinom, taj talenat se otkriva razbijanjem “glinenog sloja” koji je štiti.

Odnosno, napor koji ulažemo da realizujemo svoje “zlatno ja”, da dostignemo maksimum u ličnom razvoju, čini suštinu eudemonije a ona pruža više zadovoljstva nego hedonistička sreća. “Takvo stanje angažuje drugi deo mozga”, objašnjava dr Ričard Dejvidson sa Univerziteta Viskonsin-Medison. “Pozitivna emocija koja prati misli usmerene ka nekom značajnom cilju predstavlja jednu od najizdržljivijih komponenti blagostanja.

Eudemonija je dobra i za telo. Ispitanice sa visokim skorom na psihološkom testu koji meri eudemoniju spavaju bolje, nemaju problema s telesnom težinom, imaju manje hormona stresa i manje markera za srčana oboljenja, pokazala su istraživanja.

2. Oni oblikuju život tako da im donosi radost.

Ovo deluje očigledno, ali “ljudi ne posvećuju dovoljno vremena u razmišljanje o tome na šta troše život i koliko u njemu zaista uživaju”, kaže dr Dejvid Škade, psiholog sa Univerziteta San Dijego u Kaliforniji. On je sa timom izveo jednostavan eksperiment: zatražio je od 900 žena da zapišu sve što su uradili prethodnog dana, a zatim da obave procenu svojih osećanja povodom svake od tih aktivnosti. “Kada su shvatile koliko vremena su provele u aktivnostima koje uopšte ne vole, neke od njih su završile sa suzama u očima”, kaže dr Škade. “Ljudi ne shvataju da je sreća nešto što oni stvaraju i što mogu da kontrolišu”, kaže psiholog.

3. Oni izbegavaju fantazije u stilu “kad bih samo…”.

Kad bih samo imala bolji posao… našla partnera… izgubila višak kilograma… život bi bio savršen.

Ovo su misli kakvim srećni ljudi ne podležu.

Nova istraživanja pokazuju da smo neverovatno loši u predviđanju onoga što će nas usrećiti. Takođe, loše procenjujemo svoje zadovoljstvo kad se fokusiramo na samo jedan aspekt svog života – to se naziva iluzija fokusiranja. U jednoj studiji, ispitanicima su postavljena dva pitanja: “koliko ste srećni u životu uopšte” i “koliko puta ste bili na romantičnom sastanku prošlog meseca”. Kad se pitanje o sastancima postavi prvo, onda ljubavni život ima jak uticaj na procenu opšte sreće. Kad se pitanja postave obrnutim redosledom, uticaj se smanjuje.

howtobehappy

http://www.lovesensa.rs/clanci/psihologija/5-stvari-koje-rade-srecni-ljudi

Film: Mommy

Mama (Mommy), r. Xavier Dolan, Kanada, 2014.

65a314507251fa1887a8e926dbe200d3
Psihološka egzistencijalna drama Mama, koja je na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu s Godardovim filmskim eksperimentom Zbogom jeziku podijelila Nagradu žirija, najzrelije je i u cjelini najuspjelije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri kanadskog scenarista i redatelja Xaviera Dolana. Daroviti filmaš koji ima tek 25 godina svoj je prvi film, razumljivo mladenački pretencioznu egzistencijalnu art-dramu Ubio sam majku na Zagrebačkom filmskom festivalu 2009. godine nagrađenu Zlatnim kolicima za najbolji igrani film, režirao kao 19-godišnjak. Uslijedile su znatno zrelije, smirenije i zaokruženije Izmišljene ljubavi, modernistička humorna romantična drama u kojoj je bio razvidan Dolanov izvedbeni i idejni napredak te u kojoj se on predstavio kao vješt tvorac zanimljivih i suptilno iznijansiranih karaktera koji se u vrlo sugestivnoj i atmosferičnoj režiji često oslanja na humor te određeni ludizam i nepredvidljivost, podjednako u postupcima svojih likova kao i u vlastitim redateljskim i kompozicijskim rješenjima. Daljnje sazrijevanje nekadašnje kanadske filmske i televizijske dječje zvijezde uslijedilo je u romantičnoj drami U svakom slučaju Laurence, kanskom Queer palmom i u programu Izvjestan pogled nagradom za najbolju glumicu Suzanne Clément 2012. ovjenčanom storijom o piscu i učitelju koji djevojci prizna da se osjeća ženom zarobljenom u muškom tijelu, te od nje zatraži potporu u realiziranju promjene spola.

Predodžbe o Dolanu kao promišljenom, senzibilnom i queer-tematici intenzivno posvećenom autoru sklonom liričnosti i u određenoj mjeri nenametljivoj meditativnosti, koji sukladno svojim godinama sazrijeva i razvija se sa svakim novim filmom, potvrdile su se u dojmljivoj egzistencijalnoj psihološkoj drami s elementima trilera Tom na farmi, ostvarenju u Veneciji 2013. ovjenčanom nagradom FIPRESCI koje imponira slojevitom, suptilnom i značenjski bogatom pričom o mladiću iz naslova koji nakon smrti svog dečka stiže na farmu njegove obitelji. Tu će Tom upoznati njegovu majku, posesivnu ženu koja ne zna za sinovu seksualnu orijentaciju ili se s njom svjesno odbija suočiti, i starijeg brata sklonog nasilnim ispadima kojima prikriva vlastite seksualne sklonosti od kojih bježi, te zajedno s njima i pokojnikovom navodnom djevojkom Sarah formirati intrigantnim međuodnosima i psihopatologijom obilježen svojevrsni romantično-posesivni četverokut u kojem je ono što vidimo podjednako važno kao i ono što tek naslućujemo u suspregnutim kretnjama, pogledima, položajima tijela, pristajanjima na poniženja ili naizgled neočekivanim odlukama.

mommy-cannes-2014-2

U ukratko opisanom Dolanovu autorskom kontekstu Mama je film koji na određeni način zaokružuje priču o kompleksnom odnosu sina i majke, započetu redateljevim prvijencem Ubio sam majku a zaključenu djelom kojem bi naslov mogao glasiti i Ubio sam sebe. Dok je zategnuta i problematična relacija majke i sina u redateljevu debitantskom djelu bila predočena iz vizure buntovnog i neprilagođenog momka, ovdje je taj momak onaj o kojem detalje doznajemo iz dominantne vizure također brojnim problemima obilježene i ne sasvim zrele, ali ipak dovoljno racionalne te prema sebi i svojoj krnjoj obitelji realne sredovječne majke koju izvrsno tumači Anne Dorval, kao i Suzanne Clément Dolanova praktički stalna suradnica koja je majku utjelovila i u njegovu prvom filmu. U filmu u kojem se priča odvija u nedalekoj budućnosti, nedugo nakon što je 2015. u Kanadi usvojen zakon prema kojem roditelji problematičnu djecu dosta lako mogu predati na skrb državnim institucijama, središnja protagonistica je sredovječna Diane Després znakovitog nadimka Die.

Ona je energična udovica te istovremeno i privlačna i donekle gruba i vulgarna žena koja kao da si odbija priznati da ju godine stižu, koja se ne odijeva i ne ponaša u skladu s njima, a čak je i vlastitom sinu Steveu spremna slagati o svojoj dobi, iako zna da će ju on smjesta uhvatiti u laži. Diane preživljava obavljanjem slabo plaćenog posla čistačice i jedva spaja kraj s krajem, i zadnje što joj treba jest da joj na skrb opet bude povjeren 15-godišnji Steve, koji je u popravnom domu izazvao požar u kojem je ozbiljno ozljeđen jedan štićenik. Steve pati od ADHD-a, poremećaja koncentracije praćenog hiperaktivnošću i ponekad agresivnošću, i njegovo je stanje teško držati pod nadzorom, u što će se ubrzo uvjeriti i Diane. No on je i vrlo senzibilan tinejdžer koji ponajviše traži ljubav i prihvaćanje, a koje će osim kod majke – u odnosu prema kojoj su primjetne i jasne naznake incesta – pokušati potražiti i kod susjede Kyle, privlačne žene koja po svemu sudeći krije neku tajnu o kojoj nikad ne doznajemo ništa detaljnije, i koja svaku priliku koristi da umjesto sa suprugom i djetetom vrijeme provodi s Diane i Steveom. Kad Kyla počne Steveu držati instrukcije u njegovu domu, on će prema njoj iskazati nezgrapne i neartikulirane seksualne nagone, na što će ona u podudarnosti s naslućivanim tamnim naličjem reagirati iznenađujuće agresivno i gotovo ubilački.

Iznimno sugestivna režija, naglašena atmosferičnost s često poetičnim kadrovima i vizurama za koje je zaslužna nenametljivo ali dojmljivo estetizirana fotografija Andréa Turpina (Naša majka), impresivno postupno i suptilno psihološko profiliranje karakterno složenih i vrlo intrigantnih likova, sjajan rad s glumcima koji daju svoje maksimume te inteligentno prepuštanje gledateljima da sami donose zaključke o viđenom vrline su sjajnog filma koji zavrjeđuje najtopliju preporuku.

Proleće

Dođe mi i proleće.

Na šta ću sada da se žalim, dok sedim na terasi restorana i uživam u suncu?
A i ova zima mi nekako nije teško pala, valjda nisam ni stigao da je primetim, zbog silnih događaja koji su se desili, od oktobra na ovamo. A ja, veliko gunđalo, baš volim da nalazim izgovore i razloge da budem takav. Hladno je, sivo je, ima mnogo snega, nema snega…I sada, u stvari ima tome već nekoliko dana, vidim da sam razoružan.

Koliko god se trudio, moram sebi da priznam da mi prija sve ovo. I sunce, i raspoloženi ljudi, i zimska jakna koja je ponovo spakovana. I to što nemam zbog čega da gunđam. Pobedila me je priroda. Kao što mi je pre nekoliko meseci uzela jednu od najvažnijih osoba u mom životu i bacila me u neviđeni ponor, tako mi valjda sada daje znak da je vreme gunđanja i tuge prošlo. I mada se borim da ne priznam to, izgleda da su Priroda i Vreme jači od nas. Koliko god se trudili da se ponašamo kako smo jedinstveni, nezamenljivi i vanvremenski, tu su naša dva drugara da nas podsete da smo ipak samo ljudi.

I kao takvi, nekim stvarima ne gospodarimo mi,niti imamo odgovarajuće oružje da se od njih odbranimo. Ko zna zašto je to dobro.

Put

I šta sad

Da li da budem srećan

Zato što sam umro

Da budem tužan

Zato što sam se

Ponovo rodio

Da li da plačem

Samo da bih se podsetio

Kako mi smeh nedostaje

Da pustim sebe

Da lebdim

Između pravila i želja

Da otvorim krila

Najjače

Šta ako nekoga njima povredim

Ovo je tvoj put

Reče mi neko

Samo tvoja još neispričana priča

Šta ako u svom pripovedanju

Nekoga zaboravim

Da li prazan list

Već zna

Šta želim da kažem

Kutija ljubavi

"Čovek samo srcem dobro vidi "

keithgarrettpoetry

Smile! You’re at the best WordPress.com site ever

aus.gelesen

Buchvorstellungen: Leseeindrücke, Gedanken und Reflektionen

Die Literatouristin

Auf einer Reise durch die Seiten

Meine literarische Visitenkarte

Aus der Feder geflossen und vor die Linse gesprungen

Tintenhain

Bücher, Rezensionen, Lesungen, Reviews

richard k. breuer

Schriftsteller & Verleger

BOOKAHOLICS: till the End of Times

- the Days and Life of book-obsessed Girls

Meine Kritiken

Filme, Serien, Bücher und Gesellschaftsspiele

Das Debüt

~ Mehr als nur ein Literaturblog ~

LiteraturReich

Ein Literaturblog

buecherlogie

Belletristik & Sachbücher

tthinkttwice

Der ganz normale Alltagswahnsinn.

Manfred Voita

Prosa, Kurzgeschichten, Humor, Schreiben und Veröffentlichen

Gescheuchten Igel

Gedachtes - Erlebtes - Erträumtes - Erdachtes

Bettys Welt

Mein Leben. Bücher, Katzen, Garten, Kochen, Hausbau... Rezepte, Rezensionen, Geschichten, Tipps...

Yvonnes Bücherecke

... ein berliner küstenkind schreibt über bücher

%d bloggers like this: