Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti) (Birdman: Or (The Unexpected Virtue of Ignorance)), r. Alejandro González Iñárritu, SAD, 2014.

Meksički redatelj Alejandro Gonzáles Iñárritu svjetsku je slavu stekao izvrsnom modernističkom trilogijom započetom remek-djelom „Pasja ljubav“ i nastavljenom odličnim naslovima „21 gram“ i „Babel“. Počevši s „Pasjom ljubavlju“, dojmljivim križancem socijalne drame, bunjuelovske groteske i krimića, preko maestralno komponirane i izuzetno uznemirujuće tragedije „21 gram“, do iznimno sugestivnim tjeskobnim ozračjem i konstantno narastajućom tragikom obilježenog „Babela“, Iñárritu je ostvario izvrsnu suradnju s cijenjenim scenaristom Guillermom Arriagom Jordánom. Dosad najslabiji rezultat redatelj je postigao pretencioznom moralkom „Biutiful“, egzistencijalnom dramom koja za autorove standarde predstavlja značenjski i izvedbom iznenađujuće jednostavno i skromno djelo koje se izgubilo u pretjeranom moraliziranju i naglašavanju religijske simbolike. Ujedno, „Biutiful“ je prvi Iñárrituov film u kojem je započela njegova suradnja sa scenaristima Nicolásom Giacoboneom i Armandoom Boom, koji su 2012. godine potpisali nagrađivanu i prilično uspjelu egzistencijalnu glazbenu dramu „Posljednji Elvis“.

Njima dvojici, kao i četvrtom scenaristu Alexanderu Dinelarisu, zasigurno pripadaju zasluge i za uspjeh u većini segmenata uistinu fascinantne crnohumorne egzistencijalne drame „Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti)“, nagrađene dvama Zlatnim globusima i Oscarima za najbolji film, režiju, izvorni scenarij i fotografiju. Štoviše, nakon drugog gledanja autor ovog teksta spreman je „Birdmana“ proglasiti najboljim ostvarenjem u dosadašnjoj Iñárrituovoj karijeri, ne samo zbog redateljski, glumački i dramaturški vrlo zahtjevne izvedbe, kao ni zbog brojnih trikova za kojima Iñárritu poseže u želji da zaintrigira, zavara pa i zadivi gledatelja. Pritom ne smetaju ni određene semantičke i idejne doslovnosti kao ni za autora čini se neizbježne pretencioznosti, a zbog svega navedenog ambicioznijim filmofilima vrijedi preporučiti da u izuzetno razigranom i dinamičnom, podjednako ozbiljnom i zabavnom te ambiciozno artistički usmjerenom i zavodljivo komunikativnom „Birdmanu“ uživaju barem dva puta.

Dakako, Riggan je opterećen i zategnutim odnosima s raspadnutom obitelji, koju osim kćeri Sam (Emma Stone), temperamentne djevojke i bivše narkomanke koja se nedavno vratila s rehabilitacije i koja će započeti vezu s Mikeom, zaokružuje nekadašnja supruga Sylvia (Amy Ryan), žena prema kojoj Riggan još uvijek gaji snažne osjećaje, baš kao i ona prema njemu. Premijeri bi trebala nazočiti i utjecajna kazališna kritičarka Tabitha (Lindsay Duncan), žena čiji tekst na naslovnici New York Timesa može ili proslaviti ili pokopati predstavu, pa su i zbog toga uzbuđenje i nervoza među glumcima i ekipom na vrhuncu, a gdjekad dolazi i do otvorenih međusobnih sukoba. Motiv važnosti kazališne kritike autori koriste i za naglašavanje vrijednosti tzv. klasičnih medija u odnosu prema suvremenima, konkretno novina naspram internetu, a i iz toga je razvidno da je Iñárritu tradicionalist koji itekako preferira klasične medije. Jer, dok pozitivna novinska kritika na kraju pridonosi i određenoj katarzi u samim likovima i njihovim međuodnosima, u suvremenim medijima kakav je YouTube Riggan mora biti doslovce razodjeven i izložen sramoćenju da bi stekao „popularnost“.

Mnoštvo je tema kojima se autori „Birdmana“ detaljnije bave ili ih tek dotiču, a premda to ne rade na uvijek uravnotežen te podjednako promišljen, ambiciozan i zanimljiv način, u većini slučajeva postižu izuzetne rezultate. Najuspjelije tematiziraju egzistencijalnu krizu propalog glumca srednjih godina, njegova izmijenjena psihička stanja praćena shizofrenijom te nerijetko i na rubu suicidalnosti, njegove nesigurnosti, izgubljenosti i problematične odnose s kolegama i članovima obitelji. Podjednako uspješno bave se samom umjetnošću, prirodom umjetničkog čina i žrtvovanjima koje on podrazumijeva, kao i nepristajanjem na kompromise te inzistiranjem na odlaženju do kraja, do krajnjih granica i stvarnog i metaforičkog razodijevanja pred publikom ali i pred samima sobom. Ponešto slabije te većinom doslovno tematiziraju stanje u današnjem društvu čije su ogledalo i umjetnost i mediji, a kojima caruju površnost, trivijalnost, jeftine senzacije i trodnevna čuda pred koja se postavlja imperativ internetske „viralnosti“. Iñárritu i suradnici bave se i stanjem u suvremenom Hollywoodu, u kojem vladaju šarene superherojske atrakcije i adaptacije stripova, te u kojem i vrlo daroviti karakterni glumci zbog novca i slave pristaju odjenuti plašt nekog superjunaka. Autorski je stav u tom pogledu naglašeno ironičan i kritičan, pa se u jednoj sceni predstave na pozornici karikaturalni Spider-Man bori protiv podjednako smiješnog Optimusa Primea iz „Transformera“. U ironičnom i kritičnom ključu valja „čitati“ i prizore razaranja Broadwaya koji se doimaju doslovce posuđenima iz nekog superherojskog filma, u sekvenci u kojoj Riggan razgovara s opredmećenim Birdmanom dok se iza njih uništavaju zgrade bombardirane kojekakvim projektilima iz sofisticiranih letjelica i oružja.
Maestralno izvedeno sugerirano jedinstvo mjesta ali i vremena zbivanja osobita je vrijednost filma u kojem se zbivanja u cjelini odigravaju u jednom kazalištu, na njegovu krovu i dvjema ulicama oko njega, a s tim su povezani i ranije spomenuta zahtjevnost izvedbe te trikovi kojima redatelj iznimno vješto vara, zavodi i šarmira publiku. Čitav film prividno je snimljen u jednom kadru, a u ostvarenju te sugestije Iñárritu pribjegava domišljatim montažnim rješenjima i trikovima sličnima onima u Hitchcockovu „Užetu“. No izuzetno vizualno estetizirani, dojmljivom opisivanju prostora usmjereni i naglašeno atmosferični kadrovi snimatelja Emmanuela Lubezkog uistinu jesu dugi, traju po 20-ak minuta pa i pola sata, a prijelazi među njima izvedeni su u trenucima dok neki lik primjerice ulazi u zamračeni hodnik da bi izišao u drugoj prostoriji, ili recimo u trenutku kad Riggan u svojoj teatarskoj sobi sušilo za kosu baci prema neželjenom gostu, a kamera pritom munjevito slijedi predmet. Unatoč tome sugestija o jedinstvu vremena izvedena je besprijekorno, a neki teško uočljivi prijelazi među kadrovima bivaju iskorišteni i za iznimno efektne elipse, kakva je ona u kojoj gledamo ljubavni zagrljaj Mikea i Sam na galeriji iznad pozornice, da bismo već trenutak kasnije u kadru prividno bez prekida Mikea iz ptičje perspektive ugledali na pozornici.

U analizi „Birdmana“ o njegovim bi se vrlinama moglo govoriti doslovce do sutra, pa istaknuti izvrsne interpretacije čitave glumačke postave koja u svoje role umeće i zgodne autoironične metafilmske posvete i asocijacije. Tako primjerice osim spomenutih paralela između Keatonovih rola u stvarnim „Batmanima“ i fiktivnim „Birdmanima“ scena poljupca Naomi Watts i Andree Riseborough asocira na sličnu scenu u Lynchevu „Mulholland Driveu“, u kojem je Watts ostvarila probojnu ulogu, a nekoliko scena s Edwardom Nortonom u sjećanje priziva njegove role u „Generaciji X“ i „Klubu boraca“. Čini se da je za Iñárritua umjetnost, a osobito film i kazalište, istoznačnica za život, pa on tako u više navrata briše granicu između stvarnosti i fikcije. To je osobito zgodno i zabavno izvedeno u sceni u kojoj Riggan stoji na rubu krova kazališne zgrade dok nije jasno želi li skočiti i počiniti suicid ili pak poletjeti poput Birdmana, a onda ga ženski glas s krova zgrade preko puta upita da li je u pitanju snimanje filma ili stvarnost, na što on odgovori da je riječ o filmu. Slične metafilmske i ironijske dosjetke razasute su u više detalja tijekom čitavog filma, sve do miješanja granice između prizorne i izvanprizorne glazbe, jer obje izvodi bend kojeg najprije vidimo u uličnim svirkama, da bi se kasnije s jasnim nadrealnim odmakom počeo pojavljivati i na začudnim mjestima poput teatarskih hodnika i pred garderobama.

Ukratko, „Birdman“ je remek-djelo podatno za mnogostruka iščitavanja i interpretacije, maestralno režirano te značenjski izuzetno potentno i bogato ostvarenje koje svakako zavrjeđuje višestruka gledanja.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.