Birdman

Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti) (Birdman: Or (The Unexpected Virtue of Ignorance)), r. Alejandro González Iñárritu, SAD, 2014.

Birdman
Meksički redatelj Alejandro Gonzáles Iñárritu svjetsku je slavu stekao izvrsnom modernističkom trilogijom započetom remek-djelom “Pasja ljubav” i nastavljenom odličnim naslovima “21 gram” i “Babel”. Počevši s “Pasjom ljubavlju”, dojmljivim križancem socijalne drame, bunjuelovske groteske i krimića, preko maestralno komponirane i izuzetno uznemirujuće tragedije “21 gram”, do iznimno sugestivnim tjeskobnim ozračjem i konstantno narastajućom tragikom obilježenog “Babela”, Iñárritu je ostvario izvrsnu suradnju s cijenjenim scenaristom Guillermom Arriagom Jordánom. Dosad najslabiji rezultat redatelj je postigao pretencioznom moralkom “Biutiful”, egzistencijalnom dramom koja za autorove standarde predstavlja značenjski i izvedbom iznenađujuće jednostavno i skromno djelo koje se izgubilo u pretjeranom moraliziranju i naglašavanju religijske simbolike. Ujedno, “Biutiful” je prvi Iñárrituov film u kojem je započela njegova suradnja sa scenaristima Nicolásom Giacoboneom i Armandoom Boom, koji su 2012. godine potpisali nagrađivanu i prilično uspjelu egzistencijalnu glazbenu dramu “Posljednji Elvis”.

Njima dvojici, kao i četvrtom scenaristu Alexanderu Dinelarisu, zasigurno pripadaju zasluge i za uspjeh u većini segmenata uistinu fascinantne crnohumorne egzistencijalne drame “Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti)”, nagrađene dvama Zlatnim globusima i Oscarima za najbolji film, režiju, izvorni scenarij i fotografiju. Štoviše, nakon drugog gledanja autor ovog teksta spreman je “Birdmana” proglasiti najboljim ostvarenjem u dosadašnjoj Iñárrituovoj karijeri, ne samo zbog redateljski, glumački i dramaturški vrlo zahtjevne izvedbe, kao ni zbog brojnih trikova za kojima Iñárritu poseže u želji da zaintrigira, zavara pa i zadivi gledatelja. Pritom ne smetaju ni određene semantičke i idejne doslovnosti kao ni za autora čini se neizbježne pretencioznosti, a zbog svega navedenog ambicioznijim filmofilima vrijedi preporučiti da u izuzetno razigranom i dinamičnom, podjednako ozbiljnom i zabavnom te ambiciozno artistički usmjerenom i zavodljivo komunikativnom “Birdmanu” uživaju barem dva puta.

Dakako, Riggan je opterećen i zategnutim odnosima s raspadnutom obitelji, koju osim kćeri Sam (Emma Stone), temperamentne djevojke i bivše narkomanke koja se nedavno vratila s rehabilitacije i koja će započeti vezu s Mikeom, zaokružuje nekadašnja supruga Sylvia (Amy Ryan), žena prema kojoj Riggan još uvijek gaji snažne osjećaje, baš kao i ona prema njemu. Premijeri bi trebala nazočiti i utjecajna kazališna kritičarka Tabitha (Lindsay Duncan), žena čiji tekst na naslovnici New York Timesa može ili proslaviti ili pokopati predstavu, pa su i zbog toga uzbuđenje i nervoza među glumcima i ekipom na vrhuncu, a gdjekad dolazi i do otvorenih međusobnih sukoba. Motiv važnosti kazališne kritike autori koriste i za naglašavanje vrijednosti tzv. klasičnih medija u odnosu prema suvremenima, konkretno novina naspram internetu, a i iz toga je razvidno da je Iñárritu tradicionalist koji itekako preferira klasične medije. Jer, dok pozitivna novinska kritika na kraju pridonosi i određenoj katarzi u samim likovima i njihovim međuodnosima, u suvremenim medijima kakav je YouTube Riggan mora biti doslovce razodjeven i izložen sramoćenju da bi stekao “popularnost”.

tn_gnp_et_1025_film
Mnoštvo je tema kojima se autori “Birdmana” detaljnije bave ili ih tek dotiču, a premda to ne rade na uvijek uravnotežen te podjednako promišljen, ambiciozan i zanimljiv način, u većini slučajeva postižu izuzetne rezultate. Najuspjelije tematiziraju egzistencijalnu krizu propalog glumca srednjih godina, njegova izmijenjena psihička stanja praćena shizofrenijom te nerijetko i na rubu suicidalnosti, njegove nesigurnosti, izgubljenosti i problematične odnose s kolegama i članovima obitelji. Podjednako uspješno bave se samom umjetnošću, prirodom umjetničkog čina i žrtvovanjima koje on podrazumijeva, kao i nepristajanjem na kompromise te inzistiranjem na odlaženju do kraja, do krajnjih granica i stvarnog i metaforičkog razodijevanja pred publikom ali i pred samima sobom. Ponešto slabije te većinom doslovno tematiziraju stanje u današnjem društvu čije su ogledalo i umjetnost i mediji, a kojima caruju površnost, trivijalnost, jeftine senzacije i trodnevna čuda pred koja se postavlja imperativ internetske “viralnosti”. Iñárritu i suradnici bave se i stanjem u suvremenom Hollywoodu, u kojem vladaju šarene superherojske atrakcije i adaptacije stripova, te u kojem i vrlo daroviti karakterni glumci zbog novca i slave pristaju odjenuti plašt nekog superjunaka. Autorski je stav u tom pogledu naglašeno ironičan i kritičan, pa se u jednoj sceni predstave na pozornici karikaturalni Spider-Man bori protiv podjednako smiješnog Optimusa Primea iz “Transformera”. U ironičnom i kritičnom ključu valja “čitati” i prizore razaranja Broadwaya koji se doimaju doslovce posuđenima iz nekog superherojskog filma, u sekvenci u kojoj Riggan razgovara s opredmećenim Birdmanom dok se iza njih uništavaju zgrade bombardirane kojekakvim projektilima iz sofisticiranih letjelica i oružja.
Birdman
Maestralno izvedeno sugerirano jedinstvo mjesta ali i vremena zbivanja osobita je vrijednost filma u kojem se zbivanja u cjelini odigravaju u jednom kazalištu, na njegovu krovu i dvjema ulicama oko njega, a s tim su povezani i ranije spomenuta zahtjevnost izvedbe te trikovi kojima redatelj iznimno vješto vara, zavodi i šarmira publiku. Čitav film prividno je snimljen u jednom kadru, a u ostvarenju te sugestije Iñárritu pribjegava domišljatim montažnim rješenjima i trikovima sličnima onima u Hitchcockovu “Užetu”. No izuzetno vizualno estetizirani, dojmljivom opisivanju prostora usmjereni i naglašeno atmosferični kadrovi snimatelja Emmanuela Lubezkog uistinu jesu dugi, traju po 20-ak minuta pa i pola sata, a prijelazi među njima izvedeni su u trenucima dok neki lik primjerice ulazi u zamračeni hodnik da bi izišao u drugoj prostoriji, ili recimo u trenutku kad Riggan u svojoj teatarskoj sobi sušilo za kosu baci prema neželjenom gostu, a kamera pritom munjevito slijedi predmet. Unatoč tome sugestija o jedinstvu vremena izvedena je besprijekorno, a neki teško uočljivi prijelazi među kadrovima bivaju iskorišteni i za iznimno efektne elipse, kakva je ona u kojoj gledamo ljubavni zagrljaj Mikea i Sam na galeriji iznad pozornice, da bismo već trenutak kasnije u kadru prividno bez prekida Mikea iz ptičje perspektive ugledali na pozornici.

U analizi “Birdmana” o njegovim bi se vrlinama moglo govoriti doslovce do sutra, pa istaknuti izvrsne interpretacije čitave glumačke postave koja u svoje role umeće i zgodne autoironične metafilmske posvete i asocijacije. Tako primjerice osim spomenutih paralela između Keatonovih rola u stvarnim “Batmanima” i fiktivnim “Birdmanima” scena poljupca Naomi Watts i Andree Riseborough asocira na sličnu scenu u Lynchevu “Mulholland Driveu”, u kojem je Watts ostvarila probojnu ulogu, a nekoliko scena s Edwardom Nortonom u sjećanje priziva njegove role u “Generaciji X” i “Klubu boraca”. Čini se da je za Iñárritua umjetnost, a osobito film i kazalište, istoznačnica za život, pa on tako u više navrata briše granicu između stvarnosti i fikcije. To je osobito zgodno i zabavno izvedeno u sceni u kojoj Riggan stoji na rubu krova kazališne zgrade dok nije jasno želi li skočiti i počiniti suicid ili pak poletjeti poput Birdmana, a onda ga ženski glas s krova zgrade preko puta upita da li je u pitanju snimanje filma ili stvarnost, na što on odgovori da je riječ o filmu. Slične metafilmske i ironijske dosjetke razasute su u više detalja tijekom čitavog filma, sve do miješanja granice između prizorne i izvanprizorne glazbe, jer obje izvodi bend kojeg najprije vidimo u uličnim svirkama, da bi se kasnije s jasnim nadrealnim odmakom počeo pojavljivati i na začudnim mjestima poput teatarskih hodnika i pred garderobama.

Ukratko, “Birdman” je remek-djelo podatno za mnogostruka iščitavanja i interpretacije, maestralno režirano te značenjski izuzetno potentno i bogato ostvarenje koje svakako zavrjeđuje višestruka gledanja.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

2 thoughts on “Birdman

  1. Gledao sam “Biutiful” i “21 gram”, a “Babel” nisam, a imam na kompu, nego nikako da se nateram… Birdman je vrh, a Keaton pun pogodak, ako uzmem u obzir da je glumeo Batman-a… jedino mi je žao što nije uzeo Oskara… k’o Gary Oldman za “Tinker, Tailor, Soldier, Spy”…

    Like

    • Oldman je trebalo da dobije Oskara još za JFK i Drakulu. Babel je odličan film, bolji od Biutiful i 21 gram. Što se Keatona tiče, plašim se da će biti kao sa Travoltom posle Pulp fictiona. Pokazao je da je odličan glumac, ali da su mu draže pare. Tako da očekujem Keatona u nekoj sc-fi pucačini u ulozi nekog namćorastog generala, ili tako nešto. Ko bi ga znao? 😉

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s