Film: Leviathan

Levijatan (Leviafan), r. Andrej Zvjagincev, Rusija, 2014.

U odnosu prema politiziranoj socijalno-egzistencijalnoj drami Levijatan, unatoč brojnim vrlinama u cjelini ipak osjetno precijenjenom te ne sasvim zasluženo Zlatnim globusom u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja ovjenčanom i za Oscara u istoj kategoriji nominiranom filmu Andreja Zvjaginceva, koji je na prošlogodišnjem Cannesu zajedno sa suscenaristom Olegom Neginom nagrađen za najbolji scenarij, odražava se naglašeno ideološki obojan trenutni odnos Zapada prema Putinovoj Rusiji i ruskim filmašima koji se kritički bave stanjem u današnjem ruskom društvu.

Leviathan-Poster

Naime, većinom izvrsno režiran, dojmljivo atmosferičan, sjajno fotografijom redateljeva stalnog suradnika Mihaila Kričmana snimljen, impresivno glazbom Philipa Glassa prožet te oko starozavjetne priče o Jobu osovljen Levijatan na Zapadu je dočekan nerijetko i pravim panegiricima, pri čemu većina kritičara moguće svjesno zanemaruje njegovu dvojbenu i tezičnu idejnu odnosno ideološku popudbinu, što se čini manje vjerojatnim, ili mu pak dodatno plješće upravo zbog politiziranosti i izrazite ideologiziranosti, što se čini vjerojatnijim. Jer, u cjelini možda i najslabije od dosadašnja četiri ostvarenja Andreja Zvjaginceva, kojim je redatelj u domovini došao na udar zbog “vrijeđanja ruskih vlasti i svete pravoslavne crkve”, u idejnom se i ideološkom smislu ispostavlja kao otvoreni i nimalo suptilni pamflet usmjeren protiv Putina i njegova režima, koji na lokalnoj razini simboliziraju dekadentni i u korupciju ogrezli politički moćnik, policajci koje on drži na kratkoj uzici te s vlastima slizan i podjednako korumpiran crkveni velikodostojnik. U ukratko opisanom kontekstu donekle se paradoksalnim doima podatak da je nadahnuće za priču filma Zvjagincev, potpisnik remek-djela Povratak i Elena te znatno inferiornijeg Izgnanstva, pronašao u istinitim događajima u Americi, točnije u Coloradu gdje se čovjek suočen s mešetarenjem zemljištem na kojem je njegov posjed bezuspješno pokušao pobuniti akcijom rušenja gradske vijećnice buldožerom, nakon čega je počinio suicid.

leviathan-3-900x506

Protagonist filma je sredovječni Kolja (izvrsni Aleksej Serebrjakov), skromni ali pošteni mehaničar iz ruske priobalne provincije oženjen privlačnom Liljom (primjereno podigrana i tiha Elena Ljadova) s kojom odgaja malog Romana (Sergej Pokodaev), svog sina iz prvog braka. Isprva se čini da je veza Kolje i Lilje sasvim skladna, a da je jedino što stoji na putu njihovoj još većoj sreći pokušaj pohlepnog gradonačelnika Vadima (odlični Roman Madjanov) da se domogne zemljišta na kojoj je njihova trošna kuća, zemljišta s kojim ima unosne “developerske” planove. Dok gradonačelnik u ostvarenju svojih ambicija ima potporu mjesnog arhijereja (kazališni redatelj Valerij Griško koji ipak nije kako se pisalo dobio otkaz zbog uloge u “prljavoj i ciničnoj parodiji”), na strani Kolje i Lilje su nižerangirani i dobrobiti svoje pastve posvećeni svećenik te moskovski odvjetnik Dmitrij (Vladimir Vdovičenkov). On je stari Koljin prijatelj koji vjeruje da posjeduje dovoljno dokaza kojima bi trebao raskrinkati gradonačelnikove makinacije, no koji će se odmah po dolasku upustiti u ljubavnu vezu s Liljom te tako s jedne strane inicirati slijed događaja koji će s druge strane biti praćen gradonačelnikovim prijetnjama i otvorenom primjenom sile prema Dmitriju. Rezultanta svega bit će Koljina obiteljska drama koja će naposljetku dovesti do tragedije, u kojoj će kao usputna postaja na simboličkoj razini figurirati kostur ogromnog kita uz more – značenjski dijelom Levijatana iz naslova.

No pravi Levijatan odnosno sotona u autorovu filmu je aktualni Putinov režim, kojeg Zvjagincev svako malo naglašeno kritizira, od scene u kojoj izuzetno odbojni i zapravo degutantni gradonačelnik u svom uredu govori dok mu iznad glave visi Putinova fotografija, do sekvence u kojoj rezignirani i očajni Kolja na televizoru gleda prilog u kojem se pojavljuje na transparentu ispisano ime protestnog feminističkog punk-rock benda Pussy Riot. Značenjska, idejna i ideološka doslovnost temeljna je boljka cjeline u kojoj autor ne samo da apostrofira čvrstu povezanost Putina i ruske pravoslavne crkve, nego i Ruse stereotipno prikazuje kao autodestruktivne melankolike koji se svi redom uništavaju litrama votke, te koji izabranu biblijsku simboliku nepotrebno pokušava dodatno naglasiti i “objasniti”, pritom zapadajući u tezičnost, plakatnost i doslovnost. Sve to možda mu jest osiguralo naklonost Zapada i festivalskih žirija, ali mu je u umjetničkom smislu donijelo više štete nego koristi.

5 thoughts on “Film: Leviathan

  1. Na blogu “Pletenije sloves” Stanimir je takođe pisao na tu temu.
    Ovo stavljam kao komentar, dobronamerno i iskreno, čisto da bi se došlo do još nekog, možda i drugačijeg pogleda. Pozdrav!

    Liked by 2 people

  2. Umetnost je inače suštinski prenaglašena, kako bi se akcentovali problemi društva. Namera Zvajginceva (po mojoj proceni) nije bila da privoli zapadne kritičare, već da stvari sa kojima se suočava Rusija popuno iskarikara, sarkastičnim prikazima uređenja, kako bi ih uzdigao i privoleo gledaoce da se time više pozabave.

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s