Znakovi duhovnog buđenja

U današnje vrijeme sve više ljudi se duhovno „budi“. Buđenje se može dogoditi naglo, a može se i ušuljati postepeno. Čini se da je jedan od glavnih okidača prestanak truda i borbe, takozvano prepuštanje, predaja. Na primjer, odustajanje od pokušavanja da budemo bolji, pokušaja kontroliranja sebe, drugih ili događaja, pokušaja da se riješimo ega, traženja prosvjetljenja, traženja odgovora, traženja nekog uspjeha ili ispunjenja.

quotes_on_life_wallpaper_from_albert_einstein

Na neki način, radi se o pomirenju sa životom i sobom, prihvaćanju, prestanku željenja nečega što nije sada i ovdje. To je jedan od životnih paradoksa. Upravo nas odustajanje od potrebe za promjenom – mijenja.

“Pusti razmišljanje onom tko je dao inteligenciju. U Tišini je rječitost. Prestani tkati i gledaj kako se tkanje popravlja.”  ~ Rumi

Kada dođemo u probuđeno stanje, pravi život tek počinje. Zato se ono i zove „buđenje“. Vidimo život s jedne potpuno drugačije razine, mogli bismo reći stvarnije i ljepše. To viđenje nam pomaže proći sve što prolazimo u životu, a kroz što upoznajemo svijet, prirodu života i sami sebe. Sve više otkrivamo sebe kao vječno biće s neograničenim potencijalima, a život kao nevjerojatno uzbudljivu i zanimljivu avanturu. Samim tim postajemo hrabriji i imamo više inspiracije i resursa za pomaganje drugima i stvaranje ljepšeg svijeta.

live-life-like-game-of-chess-ftr

Slijede neki od glavnih znakova buđenja:

•Prestaje potraga. Osjećate da ste pronašli ono što ste, svjesno ili nesvjesno, cijeli život tražili ili osjećali da vam nedostaje. Pronašli ste da je to već sada u vama.

•To vam daje osjećaj mira i zadovoljstva. Živite u sada i ovdje, jer više nigdje ne trebate stići, ništa doseći, ništa postići, jer – već ste stigli, već jeste tu gdje trebate biti, već imate sve što će vam ikada trebati.

•Potrebe se smanjuju, strahovi se smanjuju. Osjećate se slobodno jer vidite da vaša sreća ne ovisi o ničem vanjskom… ne  o novcu, poslu, obitelji, prijateljima, zdravlju, okolnostima… pronašli ste sreću, mir i ljubav unutar sebe i uvidjeli da su uvijek tu, bez obzira što se događalo.

•Prepoznajete kako funkcionira ljudski um, način na koji se „veže“ i projicira unutarnja stanja i vjerovanja na vanjske situacije, osobe, stvari… kako stvara iluziju stvarnosti koju onda živite kao svoju stvarnost. Prepoznajete njegovu igru i niste više identificirani s njom, možete vidjeti „iza“ te prividne stvarnosti.

•Vidite da je izvor svega što osjećate i doživljavate unutar vas, prestajete okrivljavati bilo što i bilo koga drugoga za to što osjećate i doživljavate.

•Vidite da je sve upravo onako kako treba biti. Nema grešaka u svemiru.

•Živite više u sadašnjem trenutku. Ne žalite za prošlošću i ne bojite se budućnosti. Ne čekate da prođe ovo ili ono kako biste napokon mogli živjeti ili činiti nešto što vam je važno.

•Ne osuđujete ni sebe ni druge, ni ljude ni djela. Prihvaćate život onakav kakav jest, stvari onako kako dolaze. Ne pružate otpor onom što jest.

•Samim tim, nemate potrebu mijenjati svijet, mijenjati sebe ili druge. Možete biti aktivni u mijenjanju svijeta, ali vaša akcija dolazi od inspiracije i ljubavi, a ne iz straha i potrebe.

•Ne odlučujete iz uma, nego slušate intuiciju-srce. Iz trenutka u trenutak osjećaj vas vodi u akcije. To je put srca. Ne živite po šabloni koja vam je nametana kroz društvene norme, već živite svoj vlastiti život.

•Više ne djelujete zbog sreće, već iz sreće. Vaše djelovanje je lako i bez napora, jer radite samo ono za što imate inspiraciju. Više se ne prisiljavate na ništa, jer znate da je upravo vaša inspiracija poruka vašeg unutarnjeg vodstva. Tako ostajete na svom najuzvišenijem putu i tako ste „usklađeni sa životom“.

•Ne osuđujete svoj ego, svoje mane, ne borite se protiv njega, već ga prihvaćate. Nemate potrebu da postanete savršeni i riješite se ega jer znate da ste već sada savršeni u svom ‘nesavršenstvu’, jednostavno jeste.

•Kako svoj ego i sve dijelove sebe sve dublje prihvaćate, tako se unutarnja transformacija događa sama od sebe i ego obrasci, psihički obrasci, se vremenom čiste bez puno truda s vaše strane. Život vam donosi situacije, prilike, učitelje koji vam u tome savršeno asistiraju.

•Sve što vam se događa pratite više kao promatrač, bez potrebe za kontrolom. Doživljavate stvari svjesno i nepristrano, bez „uzimanja strane“ ili označavanja nečega kao „dobrog“ ili „lošeg“. To ne znači da ste distancirani i da vas nije briga, upravo suprotno, tada djelujete iz mjesta bezuvjetne ljubavi i suosjećanja, jer niste izgubljeni u emocijama i osobnoj nesigurnosti i osuđivanju.

•Ne „trčite“ za lijepim osjećajima i lagodnim stanjima. Život vam, kao i svima drugima, donosi i lakše i teže trenutke, a vi ih prihvaćate i znate da svaka situacija i svako stanje kroz koje prolazite nose u sebi dar. Postajete sve više i više svijesni kako je sve prolazno, i dobro i loše i sreća i nesreća.

•Potreba za kontrolom sve više nestaje, a zamjenjuje ju povjerenje u životnu inteligenciju… u savršenstvo i sklad sveukupnog postojanja.  Vidite sklad i smisao u svemu, a kad ne vidite imate povjerenja da ćete uvidjeti to što trebate uvidjeti upravo kada dođe vrijeme za to.

•Osjećate se ispunjeno i povezano sa sobom, s drugima i s cijelim svemirom.

•S obzirom da ste u sebi pronašli sigurnost i ljubav, puno više i lakše dajete od sebe drugima, bez ikakvih povratnih očekivanja od njih. Dajete im slobodu da budu to što jesu.

•Ne vežete se za nikakve koncepte, ideje i vjerovanja. Prepoznajete da vas svako vjerovanje u stvari ograničava. Učite živjeti u sferi nepoznatog. Osjećate skromnost prema misteriji života i znate da, na neki način, ništa ne znate.

• Kreativnost se pojačava, kao i motivacija, inspiracija, intuicija i povezanost s unutarnjom mudrošću.

 Banksy-life-is-beautiful1

U ovakva stanja možemo ulaziti i izlaziti, a kada jednom dovoljno duboko „uđemo“ i probudimo se, više ništa nije isto. Ili, da ponovim riječi mnogih, „Sve je isto, a opet, sve je drugačije“.

https://mornarius.wordpress.com/2014/11/03/znakovi-duhovnog-budenja-2/

Zašto se knjige prodaju za 20 i 100 dinara?

Da li ste se nekad zapitali zašto se knjige prodaju i za 20 dinara?

Cene knjiga kreću se od 20 do 200 dinara, ali kako kažu prodavci, Beograđani se ne hvataju često za novčanik.

– Od mene retko ko kupuju knjige u poslednje vreme. Razni ljudi mi prodaju knjige različitih žanrova po 20 dinara. Kažu da je velika kriza i da nekako moraju da zarade novac – priča Pero Stanojević (55), prodavac knjga.

0005

Na jednoj od tezgi zatekli smo stariju sugrađanku koja je donela mnogo knjiga da ih proda.

– Knjige su mi ostale u nasledstvo. Čuvala sam ih dok sam bila mlada. Sada mi više ne trebaju. A ovo što zaradim njihovom prodajom, dobro mi dođe da preživim – kaže ona.

Borba za opstanak nema granice a građani ne biraju način da dođu do novca.

– Nedavno je jedan profesor u penziji došao kod mene na tezgu i nudio mi svoje knjige po povoljnim cenama. Žalio se da penzijom ne može da pokrije mesečne troškove i da je to jedini razlog zbog čega se odlučio na taj potez – priča nam prodavac knjiga Pero Stanojević.

Ipak, ima i drugačijih situacija. U pojedinim domovima nema mesta za knjige pa su Beograđani, kako kažu prodavci, darežljivi.

– Donose mi knjige i ljudi koji u svojim domovima nemaju mesta za njih, ne traže pare. Žele da ih poklone i smeste na sigurno mesto – kaže Pero.

Da je ponuda knjiga raznolika i da se vrhovi srpske književnosti i naučne fantastike mogu naći na Perinoj tezgi po povoljnim cenama, potvrđuje nam ljubitelj knjiga koji je došao da obogati svoju knjižaru.

– Mesečno kupim oko 100 knjiga. Popunjavam svoju biblioteku za jeftine pare. Ovo je dobra knjižara u koju rado svratim. Usputna je, kao “brza hrana” – govori kroz smeh Mihajlo Grušić.

Izvor: Blic

A planine odjeknuše

Deset godina posle debitantskog romana Lovac na zmajeve (The Kite Runner), koji ga je lansirao među velikane pisane reči, Haled Hoseini nam donosi svoj treći roman, dramu A planine odjeknuše (And the Mountains Echoed). U međuvremenu Hoseini je objavio još jedan roman Hiljadu čudesnih sunaca (A Thousand Splendid Suns)  koji je takođe postao bestseler.

maxresdefaultU jesen 1952. godine u siromašnom selu u Avganistanu otac, zajedno sa svoje dvoje dece i novom suprugom, očekuje prinovu. Posle smrti majke desetgododišnji Abdulah je zaštitnik trogodišnje Pari, spreman na sve vrste žrtvovanja zbog svoje “vile”. Više joj je roditelj nego brat.

Dok jedne večeri leže u hladnoj sobi , Abdulah i Pari, po njihovom ustaljenom ritualu, očekuju očevu priču pred spavanje. Ne slute da otac pričom, o džinovima  i žrtvovanju voljenog najmlađeg deteta, te večeri  želi da im nešto poruči. Već ujutru Abdulah i Pari, zajedno sa ocem, kreću na težak put preko pustinje. Destinacija je Kabul, a cilj puta susret sa bogatim parom bez dece. Događaj koji će uslediti će im nepovratno promeniti živote.  U godinama koje slede upoznaćemo prijatelje, doktore, šofere i druge na čije je živote, posredno ili neposredno, ovaj događaj uticao.

Svako poglavlje je napisano iz ugla nekog od likova. Svako poglavlje je posvećeno delu životne priče jednog lika, ali se prožima sa drugima.

U knjizi A planine odjeknuše Hoseini nam delikatan način pripoveda priču o surovim životnim putevima i pokazuje nam kako se snovi i nadanja lako rasprše u stvarnosti. Svojim načinom pisanja Hoseini će učiniti da se poistovetite sa junacima ove srceparajuće priče i da osetite njihovu bol, tugu i strahovanje i njihova nadanja i želje. Knjiga drži pažnju, brzo se čita i ne dozvoljava vam da se odvojite od nje pre kraja zadnje strane.

Iako je Haled Hoseini priču počeo rečima : “Znači tako. Hoćete priču, pa jednu ću i da vam ispričam. Ali samo jednu. “, mi ipak, posle pročitene knjige, moramo da kažemo :”Hoćemo još!“.

http://www.knjiganol.com/recenzije-knjiga/a-planine-odjeknuse/

Strip: Dugo putovanje

Ah, to odrastanje. Može da bude sasvim komplikovana stvar. Na početku smo okruženi svom pažnjom ovog sveta. Roditelji, bake, deke, rođaci, dobijamo poklone koje poželimo, radimo (uglavnom) stvari ono što poželimo, i ne znamo za dobro i loše. I tako, tih prvih par godina prolete za tren i u jednom trenutku se sretnemo sa prvom prekretnicom u našem životu: sa pisanom reči. Slovima. Otvaraju nam se nova prostranstva. Bajke, basne, pesmice. Stripovi?? Oh, da, i oni dođu pre ili kasnije. Neki ih samo nezainteresovano prelistaju i posmatraju ich više kao slikovnice ili bojanke, drugi ih intezivno čitaju par godina dok ne naiđu na zanimljivije stvari, a treći.. Treći ostaju vezani za stripove čitavog života, i neretko se razviju u jednu posebnu vrstu, stručno nazvanu kolekcionari, malo manje stručno- sakupljači stripova. I na neki svoj, osobeni način, odbijaju da odrastu.
L7aQbkFvWy4=--
Bilo kako bilo, gotovo svi ljubitelji stripa se jednom sretnu sa junakom ove naše priče. Nepobedivim gospodarom Darkwooda, borcem za pravdu i velikim i nepopravljivim idealistom. Duhom sa sekirom ili Za-Gor-Te-Nay- om, od milošte zvanim Zagor. “Plitko štivo za uzrast od prvog do četvrtog razreda osnovne škole” rekli bi neki. Sasvim moguće. Tako da se naš čitalac-kolekcionar nadje izmedju dve vatre. “Daj odrasti” kažu mu ljudi iz njegovog okruženja, koji ne mogu da veruju čovek sa 20- 30 (40?) godina još uvek čita stripove. “Daj odrasti” kažu mu ljudi koji čitaju stripove i ne veruju da neko sa 20-30(40?) godina čita Zagora. Od jednih uzdizan u nebesa i obožavan poput neke muzičke ili filmske zvezde, od drugih blaćen i osporavan u svakom pogledu. Baš neka kontroverzna ličnost taj Zagor, reklo bi se. Na neki način i jeste. Belac je a živi indijanskim životom, borac za pravdu i istinu, a ipak se služi prevarama da bi održao svoj status nepobedivog duha kod indijanskih plemena. Ali dobro, kao što je neko već rekao: “Cilj opravdava sredstvo”..

A u ovoj priči ne bi uopšte smeo da se pojavi, a kamoli da bude jedan od glavnih likova. Nije ovo priča za “onog” Zagora kojeg poznajemo od ranije, nema fantastike, žanra u kojem on odlično pliva. Nema krijumčara alkohola ili sličnih prevaranata, koji hoće da naruše mir u Darkwoodu. Pa ipak, stari dobri Patrick Wiliding se sasvim dobro snalazi u ovoj epizodi, istrgnutoj iz američke istorije. Burattini, jedan od scenarista Zagora, nazvan je “spasiocem” čitavog serijala, koji je devedesetih godina prošlog veka zapao u duboku krizu. Ova epizoda je, po meni, jedan od glavnih dokaza te tvrdnje (kontraverza, pošto je dosta „pravih“ ljubitelja Zagora koji u ovoj epizodi ne nalaze ništa). Moderan pristup temi, moderna naracija, moderan crtež. Znam, nije sve što je moderno i dobro, ali ionako se radi o “modernom” po Bonelli merilima.
Dugo+Putovanje+-+Zagor+-+LUDMX+02
Dobro, možda sam malo subjektivan, pošto su mi se uvek svidjale te romansirane istorijske pričice, kao i teme sa Divljeg Zapada, ali eto, iako po svim pravilima ova priča ne bi smela da se nadje u Zagorovom opusu, mišljenja sam da je ovo jedno od njegovih najboljih pojavljivanja. Jel sam već spomenuo kontraverzu?? Jedan od glavnih razloga je crtež. Sa Chiarollom sam se prvi put susreo u maxi 1 Dolina vjetra/Užasno prokletstvo i ne, nije mi se svideno ni najmanje. Nije me to podsećalo na onog starog Zagora, kojeg sam nekad voleo. A u ovoj priči?? Pun pogodak. Kroz Chiarollin crtež najbolje dolazi do izražaja beda i patnja Cherokee naroda, primoranih na napuštanje svojih domova. Primoranih na bol, mučenje i smrt. Pohlepni i bezobzirni belci, počevši od američke vlade i predsednika, pa dalje do onih okupljenih oko Nacionalne Garde, Chiarollinim crtežom postaju još zlobniji, ružniji i podliji. Za malo remek-delo nedostaje sasvim malo, da nije nekih klišea kojima Chiarolla nije uspeo da se otrgne. Glavna junakinja priče, Indijanka Anawa, ne uklapa se izgledom u pleme Cherokeeja iz tog doba. Dok su se oni odevali i ponašali poput belaca, Anawa je tradicionalno obučena poput prave indijanske žene, onih koje poznajemo iz drugih Zagorovih epizoda. I još da je kojim slučajem plavuša, bila bi slika i prilika jedne druge žene-junaka iz stripa, ratnice koja se odaziva na ime Sveja. Oficir Norman je, sa drige strane, predstavljen kao brat blizanac generala Custera, jednog od najčuvenijih imena američke vojske tog doba. Kažem, sitnice koje ne dopuštaju da se kaže da je epizoda, crtački, malo savršenstvo.

ZagorMAXI02-Dugoputovanje2005exYununcio-BDS-DCP217(1)

Scenaristički, Burattini je uspeo da dobro izbalansira istorijske činjenice, ubaci malo melodrame i ljubavnu priču, i u sve to uklopi Zagora, koji se, ponavljam, po svim pravilima serijala ne bi mogao uklopiti u ovakav zaplet.Ovde je Zagor demistifikovan, bespomoćan i sve drugo samo ne nepobediv. Ovde nije dovoljno isprebijati par razbojnika ili se teatralno pojaviti na nekom skupu poglavica. Upravo u ovoj epizodi on biva pobedjen, po prvi put u životu… Još jedan stepenik više u odrastanju našeg strip- čitaoca, jedna od najvećih legendi detinjstva je ovde razgolićena, i sa neobičnom lakoćom reklo bi se, srušena. Uprkos tome, ili možda baš zbog toga, ova epizoda staje rame uz rame sa nedodirljivim “Demonima ludila”, samo u jednoj drugoj, sopstvenoj dimenziji.

Ko ne voli Zagora, neka pročita priču, posle ovoga ga neće zavoleti, ali će pročitati jedan od najboljih Bonelli stripova u poslednjih par godina. Utisak jedino kvari naslovnica, stvorena iz pera, gle ironije, Zagorovog oca, Ferrija. Na žalost, on nije uspeo da oseti da se ovde radi o nečem drigačijem, pa nam je servirao crtež hiljadu puta vidjen kod Zagora. Kao da nije hteo da pusti svog sina da se promeni i odraste. A mogao je da posluša lik iz stripa, oficira Normana koji napušta oca rečima:

„Nećeš me izgubiti…
Samo me pusti da odem svojim putem,
Makar on bio drukčiji od onog koji si zamišljao za mene..”

Zagor, ipak, neće odrasti, zauvek će ostati onaj naš junak iz detinjstva, idealista i nepobedivi borac za pravdu, koji će i nas, jednim delom ostaviti da zauvek ostanemo deca. Ko zna zašto je to dobro.

Ja i Petar Pan

Moraću jednom da ozbiljno popričam sa nekim o ovome.

tumblr_mw0vg6RW8D1qcjicdo1_500

Pre neki dan čujem ponovo onu izreku „star si onoliko koliko se osećaš“, pa počnem da razmišljam koliko bih ja sebi godina dao. Komšija je moje godište, to jest, imamo po 39 godina. A ja njega vidim starijim barem nekih 10 godina (po izgledu). Inače, sebi bih dao nekih 25-28 najviše, i to ne po izgledu, već po onome kako razmišljam, kako se ponekad ponašam i sličnim stvarima.

Nekako svako malo pomislim „šta ću biti kad porastem“, ili se radujem kao mali dečak kad vidim da dolazi neki dobar film u bioskope. Smišljeno se branim od nekih društvenih dogmi, pokušavam da, kad god mogu, ne plivam sa strujom. Nekad sebi zaličim na Mikija Manojlovića (ne po izgledu) iz Mi nismo anđeli („Nikad kravata, nikad stalni posao“). I stvarno, kravatu sam jedini put nosio na svom venčanju, a posao koji sam najduže radio je bio 10 godina (dobro, tu sam malkice omanuo).

Volim da odem do knjižare i da onda satima listam knjige, još bolje ako naletim na neke pijace sa starim knjigama, antikvitetima, ukrasima i sličnim džidžabidžama. San mi je da nabavim onu kacigu iz filma Gladijator, a može i mač, zašto da ne? Imam kolekciju od neki h 4000 stripova, dosta njih su još oni koje sam kupio ili dobio kada sam bio klinac.

Svog sina vidim više kao mlađeg druga, a on mi kaže da sam baš cool tata. Pogotovu kad ponekad odigramo FIFU na PS-u. Mada se to retko dešava, nisam baš neki gejmer. Ali zato odemo na igralište i šutiramo loptu, ponekad i tenis odigramo. Ćerka mi kaže kako su joj neke drugarice iz škole rekle da sam baš cool i lep.

Supruga? Supruga se nervira samo zato što često nosim majice i džins. Naravno, majice moraju da imaju neku „poruku“ i, ruku na srce, stvarno više odgovaraju nekome od 25. Pa je jednom u dva-tri meseca obradujem i odvedem na večeru, ali se tada „skockam“ i obučem prikladno svojim godinama. Šta god to tačno značilo…

I znate šta? Sviđa mi se ovako. Stvarno je tačno da je čovek star onoliko koliko se oseća. Možda nisam onaj pravi Petar Pan, već više Petar koji je tek prekoračio adolescenciju, ali dok ide ovako, voleću svoju Zemlju Nedođiju i one koje sam pustio u nju.

Pa opet…

Biblioteke i knjižare na otvorenom

Predivna sekcija na otvorenom prodavnice knjiga u Bostonu.

9.1

Knjižara na otvorenom u Havani na Kubi.

11

Fantastična knjižara na otvorenom u Leidenu u Holandiji.

13.1

Naravno, tu su stalaže na kojima se prodaju knjige duž obale Sene u Parizu. Gotovo pet kilometara duga knjižara.

15.1

Jedna od knjižara na otvorenom u Madridu.

16

Negde u sredini Velsa nalazi se gradić Hay-on-Wye. On je poznat kao nezvanična prestonica polovnih knjiga. U njemu se nalazi preko trideset antikvarnica u kojima možete da kupite stare knjige (mada, ako ih prvi put čitate, za vas su nove). Ovaj mali grad na englesko-velškoj granici poznat je i po svom književnom festivalu koji je bivši američki predsednik Bil Klinton nazvao „Vudstokom uma“. Sve je počelo davne 1961. godine kada je ekscentrični prodavac knjiga Ričard But otvorio prvu antikvarnicu. Festival svake godine poseti preko 80 000 turista, pa kako da ovo mesto nema makar nekoliko otvorenih čitaonica?

7.1

Kao deo proslave tridesetog rođendana svoje najpoznatije police popularnog Billya proizvođač nameštaja IKEA je na najpoznatijoj australijskoj plaži Bondi postavila ove police sa preko hiljadu knjiga na njima. Korisnici ove biblioteke su mogli da biraju da li će da prilikom uzimanja neke knjige daju neku svoju u zamenu ili će da daju dobrovoljni novčani prilog koji je išao u poseban literarni državni fond.

2.1

http://www.bookvar.rs/?p=215

Tamna je noć, premijeru moj

Tamna je noć, premijeru moj.

U Srbiji se godišnje izvrši 150 000 abortusa. Po nekim procenama, zvanični podaci o bilo čemu kod nas odavno ne postoje. Za dve godine nestane grad veličine Niša. Ne postoji obrazovanje i svest o seksualnom obrazovanju. O tome se ne govori. Čedomorstvo nam je kao dobar dan. A busamo se u grudi kako smo „narod najstariji“, želimo da se širimo, još uvek tinja ta ideja da je „Kosovo srce Srbije“, a Republika Srpska samo čeka da nam dođe u zagrljaj. Sve i da jeste tako, ko će na kraju živeti na tim prostorima? Starci od 80 godina, koji preživljavaju od neke penzije od 10-15 000 dinara? Ubijamo se, svakog dana, sve odlučnije i sigurnije. Postali smo leminzi, srljamo u provaliju, evo ima već dvadesetak godina.

Tamna je noć, a izgleda da još nije ni ponoć stigla. Do jutra će valjda neko i ostati…Deca nam se ne školuju, ne uče stvari koje će im trebati u životu. U vrtićima ne uče dečije pesmice, već im se puštaju turbo folk hitovi. Serviraju im se silikoni i visoke potpetice. Sjaj i glamur. Ako želiš da uspeš u životu, moraš otići u krevet sa nekim „mafijašem“, ako si žensko, ili pretući i opljačkati nekog, ako si muško.

A o čemu mi diskutujemo? O Beogradu na vodi, o železarama i o tome kojem ćemo se carstvu carstvu prikloniti. U rekama plivaju lešine životinja, koje se onda izvlače i prerađuju u pljeskavice. Plivaju tone plastike i otpada, a hvalimo se našim rekama i jezerima. Na kojoj će to vodi iznići naš velelepni glavni grad?

Vratili smo se u devedesete i izgleda da nam se to sviđa. Valjda će nam se opet desiti i ta dvehiljadita. Ali da nam se 2003. više nikada ne dogodi. Tog dana smo te ubili, premijeru moj. Čoveka koji je bio veći Evropejac od svih koji su se posle njega tako nazivali. Čoveka koji je bio veći patriota od svih izvikanih SrBendi koji su nam se kezili sa malih ekrana.

Pucali smo u tebe, a u stvari smo sebi pucali u srce.

Tamna je noć, premijeru moj. Ali kaže se da je noć najcrnja pred zoru, pa će valjda i nama jednom svanuti.

Kriv sam ja

Definitivno, nema drugog krivca do mene.

Valjda sam se isuviše nadao da će se „neko“ pojaviti, ili da će se „nešto“ desiti što bi promenilo svet oko mene, u meni. A onda se setim onog da smo mi sami krojači sopstvene sudbine. „Pomozi sebi, pa će ti i Bog pomoći“, kako se lepo kaže. Nema tu neke velike filozofije, važno je nešto poželeti tako jako, da će ti se to i ispuniti.

I ponovo, carpe diem.

Birdman

Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti) (Birdman: Or (The Unexpected Virtue of Ignorance)), r. Alejandro González Iñárritu, SAD, 2014.

Birdman
Meksički redatelj Alejandro Gonzáles Iñárritu svjetsku je slavu stekao izvrsnom modernističkom trilogijom započetom remek-djelom „Pasja ljubav“ i nastavljenom odličnim naslovima „21 gram“ i „Babel“. Počevši s „Pasjom ljubavlju“, dojmljivim križancem socijalne drame, bunjuelovske groteske i krimića, preko maestralno komponirane i izuzetno uznemirujuće tragedije „21 gram“, do iznimno sugestivnim tjeskobnim ozračjem i konstantno narastajućom tragikom obilježenog „Babela“, Iñárritu je ostvario izvrsnu suradnju s cijenjenim scenaristom Guillermom Arriagom Jordánom. Dosad najslabiji rezultat redatelj je postigao pretencioznom moralkom „Biutiful“, egzistencijalnom dramom koja za autorove standarde predstavlja značenjski i izvedbom iznenađujuće jednostavno i skromno djelo koje se izgubilo u pretjeranom moraliziranju i naglašavanju religijske simbolike. Ujedno, „Biutiful“ je prvi Iñárrituov film u kojem je započela njegova suradnja sa scenaristima Nicolásom Giacoboneom i Armandoom Boom, koji su 2012. godine potpisali nagrađivanu i prilično uspjelu egzistencijalnu glazbenu dramu „Posljednji Elvis“.

Njima dvojici, kao i četvrtom scenaristu Alexanderu Dinelarisu, zasigurno pripadaju zasluge i za uspjeh u većini segmenata uistinu fascinantne crnohumorne egzistencijalne drame „Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti)“, nagrađene dvama Zlatnim globusima i Oscarima za najbolji film, režiju, izvorni scenarij i fotografiju. Štoviše, nakon drugog gledanja autor ovog teksta spreman je „Birdmana“ proglasiti najboljim ostvarenjem u dosadašnjoj Iñárrituovoj karijeri, ne samo zbog redateljski, glumački i dramaturški vrlo zahtjevne izvedbe, kao ni zbog brojnih trikova za kojima Iñárritu poseže u želji da zaintrigira, zavara pa i zadivi gledatelja. Pritom ne smetaju ni određene semantičke i idejne doslovnosti kao ni za autora čini se neizbježne pretencioznosti, a zbog svega navedenog ambicioznijim filmofilima vrijedi preporučiti da u izuzetno razigranom i dinamičnom, podjednako ozbiljnom i zabavnom te ambiciozno artistički usmjerenom i zavodljivo komunikativnom „Birdmanu“ uživaju barem dva puta.

Dakako, Riggan je opterećen i zategnutim odnosima s raspadnutom obitelji, koju osim kćeri Sam (Emma Stone), temperamentne djevojke i bivše narkomanke koja se nedavno vratila s rehabilitacije i koja će započeti vezu s Mikeom, zaokružuje nekadašnja supruga Sylvia (Amy Ryan), žena prema kojoj Riggan još uvijek gaji snažne osjećaje, baš kao i ona prema njemu. Premijeri bi trebala nazočiti i utjecajna kazališna kritičarka Tabitha (Lindsay Duncan), žena čiji tekst na naslovnici New York Timesa može ili proslaviti ili pokopati predstavu, pa su i zbog toga uzbuđenje i nervoza među glumcima i ekipom na vrhuncu, a gdjekad dolazi i do otvorenih međusobnih sukoba. Motiv važnosti kazališne kritike autori koriste i za naglašavanje vrijednosti tzv. klasičnih medija u odnosu prema suvremenima, konkretno novina naspram internetu, a i iz toga je razvidno da je Iñárritu tradicionalist koji itekako preferira klasične medije. Jer, dok pozitivna novinska kritika na kraju pridonosi i određenoj katarzi u samim likovima i njihovim međuodnosima, u suvremenim medijima kakav je YouTube Riggan mora biti doslovce razodjeven i izložen sramoćenju da bi stekao „popularnost“.

tn_gnp_et_1025_film
Mnoštvo je tema kojima se autori „Birdmana“ detaljnije bave ili ih tek dotiču, a premda to ne rade na uvijek uravnotežen te podjednako promišljen, ambiciozan i zanimljiv način, u većini slučajeva postižu izuzetne rezultate. Najuspjelije tematiziraju egzistencijalnu krizu propalog glumca srednjih godina, njegova izmijenjena psihička stanja praćena shizofrenijom te nerijetko i na rubu suicidalnosti, njegove nesigurnosti, izgubljenosti i problematične odnose s kolegama i članovima obitelji. Podjednako uspješno bave se samom umjetnošću, prirodom umjetničkog čina i žrtvovanjima koje on podrazumijeva, kao i nepristajanjem na kompromise te inzistiranjem na odlaženju do kraja, do krajnjih granica i stvarnog i metaforičkog razodijevanja pred publikom ali i pred samima sobom. Ponešto slabije te većinom doslovno tematiziraju stanje u današnjem društvu čije su ogledalo i umjetnost i mediji, a kojima caruju površnost, trivijalnost, jeftine senzacije i trodnevna čuda pred koja se postavlja imperativ internetske „viralnosti“. Iñárritu i suradnici bave se i stanjem u suvremenom Hollywoodu, u kojem vladaju šarene superherojske atrakcije i adaptacije stripova, te u kojem i vrlo daroviti karakterni glumci zbog novca i slave pristaju odjenuti plašt nekog superjunaka. Autorski je stav u tom pogledu naglašeno ironičan i kritičan, pa se u jednoj sceni predstave na pozornici karikaturalni Spider-Man bori protiv podjednako smiješnog Optimusa Primea iz „Transformera“. U ironičnom i kritičnom ključu valja „čitati“ i prizore razaranja Broadwaya koji se doimaju doslovce posuđenima iz nekog superherojskog filma, u sekvenci u kojoj Riggan razgovara s opredmećenim Birdmanom dok se iza njih uništavaju zgrade bombardirane kojekakvim projektilima iz sofisticiranih letjelica i oružja.
Birdman
Maestralno izvedeno sugerirano jedinstvo mjesta ali i vremena zbivanja osobita je vrijednost filma u kojem se zbivanja u cjelini odigravaju u jednom kazalištu, na njegovu krovu i dvjema ulicama oko njega, a s tim su povezani i ranije spomenuta zahtjevnost izvedbe te trikovi kojima redatelj iznimno vješto vara, zavodi i šarmira publiku. Čitav film prividno je snimljen u jednom kadru, a u ostvarenju te sugestije Iñárritu pribjegava domišljatim montažnim rješenjima i trikovima sličnima onima u Hitchcockovu „Užetu“. No izuzetno vizualno estetizirani, dojmljivom opisivanju prostora usmjereni i naglašeno atmosferični kadrovi snimatelja Emmanuela Lubezkog uistinu jesu dugi, traju po 20-ak minuta pa i pola sata, a prijelazi među njima izvedeni su u trenucima dok neki lik primjerice ulazi u zamračeni hodnik da bi izišao u drugoj prostoriji, ili recimo u trenutku kad Riggan u svojoj teatarskoj sobi sušilo za kosu baci prema neželjenom gostu, a kamera pritom munjevito slijedi predmet. Unatoč tome sugestija o jedinstvu vremena izvedena je besprijekorno, a neki teško uočljivi prijelazi među kadrovima bivaju iskorišteni i za iznimno efektne elipse, kakva je ona u kojoj gledamo ljubavni zagrljaj Mikea i Sam na galeriji iznad pozornice, da bismo već trenutak kasnije u kadru prividno bez prekida Mikea iz ptičje perspektive ugledali na pozornici.

U analizi „Birdmana“ o njegovim bi se vrlinama moglo govoriti doslovce do sutra, pa istaknuti izvrsne interpretacije čitave glumačke postave koja u svoje role umeće i zgodne autoironične metafilmske posvete i asocijacije. Tako primjerice osim spomenutih paralela između Keatonovih rola u stvarnim „Batmanima“ i fiktivnim „Birdmanima“ scena poljupca Naomi Watts i Andree Riseborough asocira na sličnu scenu u Lynchevu „Mulholland Driveu“, u kojem je Watts ostvarila probojnu ulogu, a nekoliko scena s Edwardom Nortonom u sjećanje priziva njegove role u „Generaciji X“ i „Klubu boraca“. Čini se da je za Iñárritua umjetnost, a osobito film i kazalište, istoznačnica za život, pa on tako u više navrata briše granicu između stvarnosti i fikcije. To je osobito zgodno i zabavno izvedeno u sceni u kojoj Riggan stoji na rubu krova kazališne zgrade dok nije jasno želi li skočiti i počiniti suicid ili pak poletjeti poput Birdmana, a onda ga ženski glas s krova zgrade preko puta upita da li je u pitanju snimanje filma ili stvarnost, na što on odgovori da je riječ o filmu. Slične metafilmske i ironijske dosjetke razasute su u više detalja tijekom čitavog filma, sve do miješanja granice između prizorne i izvanprizorne glazbe, jer obje izvodi bend kojeg najprije vidimo u uličnim svirkama, da bi se kasnije s jasnim nadrealnim odmakom počeo pojavljivati i na začudnim mjestima poput teatarskih hodnika i pred garderobama.

Ukratko, „Birdman“ je remek-djelo podatno za mnogostruka iščitavanja i interpretacije, maestralno režirano te značenjski izuzetno potentno i bogato ostvarenje koje svakako zavrjeđuje višestruka gledanja.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

Postoji li veza između spavanja i književne kreativnosti?

Svi mi imamo određeni ritam dana: buđenje, ustajanje, dnevne obaveze, odlasci na spavanje… Postoje ljudi koji su produktivniji rano ujutro i oni koji više vole da odspavaju i krenu u radne pobede kada dan uveliko odmakne.

Marija Popova, autorka stranice „Brain Pickings“, napravila je sa timom dizajnera zanimljivu infografiku u kojoj pokazuje kako dnevne rutine pisaca utiču na njihov rad i u kakvoj je sprezi jutarnja (ne)aktivnost sa brojem objavljenih dela i nagradama koje su dobili. Iako bi moglo da se učini da postoji direktna korelacija između vremena ustajanja i veštine pisaca, ove informacije treba uzeti sa rezervom, jer sagledavaju samo jedan od mogućih aspekata u formiranju kreativnosti.

Infografika je nastala na osnovu beležaka koje je Popova sakupljala tokom godina istražujući biografije pisaca, čitajući intervjue, časopise, pisma i dnevnike poznatih pisaca. Prema njenim rečima mnoge informacije našla je u knjigama „Daily Rituals: How Artists Work“ (Mason Currey) i „Odd Type Writers: From Joyce and Dickens to Wharton and Welty, the Obsessive Habits and Quirky Techniques of Great Authors“ (Celia Blue Johnson). U jednom momentu ona se zapitala da li postoji korelacija između navika u spavanju i književnog stvaranja.

sleep_with_books_w1

Istraživanje je završeno sa obrađenih 37 autora za koje su pronađeni podaci kada su se budili i započinjali svoj kreativni rad. To je postala baza podataka na osnovu koje su Popova i dizajneri kvantifikovali i vizuelizovali književnu produktivnost svakog autora. Iako postoji ogroman stepen subjektivnosti u proceni književne, kao i bilo koje druge kreativnosti, Popova je kvantifikativni kriterijum produktivnosti ipak uvela time što svakog pisca određuje broj objavljenih radova i nagrada koje je primio. Prilikom čitanja infografike treba imati u vidu i životni vek pisca, kao i činjenicu da su neki autori živeli pre uspostavljanja nekih značajnih nagrada.

Cilj ove infografike nije, dakle, da ukaže na pravac uzročnosti, već samo da istakne neke zanimljive korelacije, kao na primer činjenicu da pisci koji su kasnije ustajali imali su više objavljenih dela, dok su ranoranioci češće nagrađivani. – ističe Popova na >> svojoj stranici. U svakom slučaju može biti interesantno pogledati kada su neki od najpoznatijih svetskih književnika (ili naučnika) ustajali i koje doba dana im je bilo najproduktivnije.

Izvor: Sinhro