Kako to mislite ne učestvujete u rijalitiju?!

Dobro došli u rijaliti! Kažete, ne učestvujete? Da li imate otvoren bar jedan profil na nekoj društvenoj mreži? Ako je odgovor potvrdan, onda – dobro došli u rijaliti.

RRR3a11ityVaš život je od prvog obraćanja postao javan. Ipak, imate malo sreće, jer to je samo ograničeni krug ljudi, čiji broj možete i da ograničite. Međutim, kada već pričamo o ograničenjima, problem rijaliti emisija je što učesnike posmatra neograničen broj poprilično ograničenih ljudi.

Prežvakana tema sa uvek istim zaključkom – kako to zapravo niko i ne gleda, jer žena, deca, tašta, majka, snajka i naravno Džej gospodare vašim slobodnim vremenom, ali, jedno veliko ali, mi s televizije odlično znamo koliko Vi zapravo to ne gledate i to u procentima sa dve decimale. Pa šta mislite kako smo zaključili da je najbolje u zatvorena četiri zida dovesti Micu Dvocevku, Cicu Kostolomku i Macu Dekontaminaciju?

Objasniću vam plastično. Kada se popnete na brdo iznag grada, mesta, sela, videćete kako prozori u mirnoj noći svetle, dajući gotovo beskrajno romantičan pogled na mesto u kome ste rođeni, odrasli ili gde živite. A onda greškom ili sa namerom zli producenti, vlasnici televizijskih kuća puste crvenu boju preko ekrana dok gledate vaš omiljeni program oko ponoći i romantika istog trenutka nestaje dok shvatate da živite u gradu crvenih lampiona. Da, svi smo devijantni. Neki samo čekaju da nešto ispadne is oskudnih kostima, a druge zanima da li će se uzeti na kraju. One treće, a i četvrte zanima samo profit. Ali ništa tu nije čudno.

Pa, šta biste radili u svoje slobodno vreme i ko na kraju krajeva ima pravo da vas preispituje? Ako radite 12 sati dnevno,reality_shows_361465 normalno je da gledate tuđe živote, jer svoj evidentno nemate. Ako, s druge strane, nemate posao, onda gledate kako se lako dolazi do slave i novca i razmišljate, bar 15 sekundi tokom jednog dnevnog pregleda, da li biste i sami bili spremni da se upustite u avanturu. Pa, šta fali da nategnete neku prespektivnu starletu na ekranu ili da dovedete do nervnog sloma “VIP“ učesnika čiji će VIP karakter doći do punog izražaja tek po završetku rijalitija, kada ga uzjašu “visoko“ tiražni magazini. Novine bi pisale o vama kao bivšem ili ako se baš pokažete kao dobri, o njoj kao bivšoj.

Sve me navodi na razmišljanje da je rijaliti toliko uspešan, jer ljudi zapravo ne znaju značenje pojma “rijaliti“. Blagosloven je onaj koji ne zna, jer za njega strane fraze i izrazi automatski znače da je nešto bolje. Pa pobogu, jedete hranu bez glutena, žvaćete žvake sa kslitolom, pijete napitke sa guar gumom i steviom i gazirane sokove sa aspartamom (ne, to nije jedan od 300 dobrovoljaca koji su sprečili moćnog Kserksa da osvoji Grčku položivši svoj život u Termopliskom klancu), pa zašto onda ne biste gledali rijaliti?

Rijaliti (prim. aut. Reality) bukvalno prevedeno sa engleskog znači – stvarnost. Da, sada svi znate kakvi stvarno jeste i šta ste, bilo da ste aktivni ili pasivni učesnik jednog… rijalitija.

Miloš Urošević,
voditelj Bulevara u 5 do 5

Film: Danny Collins

Danny-Collins-Movie

Danny Collins, r. Dan Fogelman, SAD, 2015.

Humorna egzistencijalna melodrama “Danny Collins” redateljski je prvijenac Dana Fogelmana, darovitog scenarista iza kojeg je među ostalim i rad na predlošcima za hitove “Auti”, “Grom”, “Ta luda ljubav”, “Auti 2” i “Legende u Vegasu”, te koji je kreator razmjerno uspješne humoristične serije “Susjedi”. Posrijedi je scenarist sposoban kreirati intrigantne humorno-dramske situacije osovljene oko životnih i uvjerljivih protagonista, uglavnom običnih i normalnih ljudi kakvi smo i mi sami te koje muče stvarni ljubavni i životni problemi. Fogelmanovi su likovi redom slikoviti i(li) lagano pomaknuti karakteri a ugođaj njegovih priča stalno lavira između humornog i ozbiljnijeg dramskog, pri čemu su u humornim pasažima neprestano manje ili više izraženo prisutne nijanse (životne) tjeskobe pa i očaja, a nelagodnije dramske situacije bivaju ublažene također manje ili više izraženim humorom, ironijom i nenametljivim cinizmom.

U pravilu je riječ o inteligentno koncipiranim pričama čija su obilježja i odlični, opet vrlo životni dijalozi, pregledna i ritmična naracija, umetanje zanimljivih sitnih detalja i životnih opservacija te izuzetno raspoložene i mjestimice nadahnute glumačke interpretacije, što upućuje na dobar rad s glumcima. A od filma “Danny Collins”, kojem Fogelman potpisuje i scenarij, navedenim se osobinama mogu pridodati i elegantna režija te stavljanje naglaska na emotivnost kao i vješto baratanje elementima melodrame. Pri tome ta melodrama nije napadna niti nasilno nakalemljena, već prirodno izvire iz cjeline, iz likova, njihovih stanja i međuodnosa, a autor pazi da nikad ne prijeđe tanku granicu između melodramatičnosti i patetike. Kako je navedeno u zaglavlju filma, zaplet “Dannyja Collinsa” se vrlo slobodno temelji na istinitim događajima iz života popularnog britanskog folk-glazbenika Stevea Tilstona, kantautora iza kojeg je gotovo četiri i pol desetljeća kontinuiranog rada, još od debitantskog albuma “Acoustic Confusion” iz 1971. godine.

ImaginedUpravo u toj godini na početku zatječemo mladog Dannyja Collinsa (Eric Michael Roy), tada vruću nadolazeću zvijezdu kojeg i glazbena kritika i publika hvale zbog sjajnih tekstova i svježeg muziciranja, te koji upravo daje intervju novinaru utjecajnog glazbenog časopisa. Tijekom tog intervjua vidljive su Dannyjeva nelagoda i gotovo opipljivi strah pred budućim statusom velike zvijezde koji ga očekuje, jer on tvrdi da samo želi biti i ostati iskren i jednostavan umjetnik. Više od četiri desetljeća kasnije, Dannyja (Al Pacino) pratimo netom prije još jednog izlaska na veliku pozornicu u do posljednjeg mjesta rasprodanoj dvorani, tijekom velike turneje za organizaciju koje ključne zasluge pripadaju njegovom menadžeru Franku Grubmanu (Christopher Plummer). Danny je cinik koji steznikom prikriva trbuh i boji sijedu kosu, koji se žali na ostarjele obožavateljice iz prvih redova, koji već 30 godina nije napisao novu pjesmu, koji žestoko pije i šmrče “bijelo” te koji je svjestan da je danas tek sjena onog nekadašnjeg sebe.

Danny je i u vezi sa znatno mlađom i prilično nesputanom Sophie (slovenska glumica Katarina Čas), kojom bi se mogao i oženiti, iako sluti da ga ona vara s mlađim muškarcem. No kad mu Frank tijekom rođendanske zabave preda poseban poklon, Dannyjev pogled na samog sebe i na svoju karijeru u trenu će se iz korijena promijeniti. Naime, one davne 1971. godine njemu je pismo pohvale ali i upozorenja poslao osobno legendarni John Lennon, no to se pismo spletom okolnosti zagubilo i nikad nije stiglo do Dannyja, sve dok ga Frank nije nedavno pronašao kod jednog kolekcionara. A u tom pismu Lennon je tada mladog glazbenika upozorio da vodi računa o onome čime se bavi, odnosno da jedino on sam može izdati vlastite ideale i glazbu kao umjetnost. Čitanje tih Lennonovih riječi Dannyja će nagnati da se smjesta odluči “promijeniti”, odnosno da na Frankov očaj naprasno prekine turneju, baš kao i vezu sa Sophie koju iznenadi s ljubavnikom, te da sjedne u privatni avion i u crvenom sportskom Mercedesu stigne pred hotel Hilton u New Jerseyju, koji vodi nedavno razvedena Mary Sinclair (Annette Bening).

Tu Danny u sobu naruči koncertni klavir i, odlučan da ostane “čist” i trijezan, počne ponovo pisati i skladati vlastitu pjesmu, istodobno se udvarajući Mary. No Danny je i s jednom svojom obožavateljicom prije četiri desetljeća dobio sina Toma Donnellyja (Bobby Cannavale) kojeg nikad nije vidio, čovjeka koji oca prezire i nosi majčino prezime, te koji ima prekrasnu trudnu suprugu Samanthu (Jennifer Garner) i kći Hope (Giselle Eisenberg), bistru i emotivnu klinku koja pati od ADHD-a, poremećaja hiperaktivnosti. Kad neočekivano bane pred njihova vrata, Danny će se kroz odnos sa sinom i snahom, a osobito s Hope, uistinu početi mijenjati, ne sluteći da bi neke okolnosti ubrzo mogle poremetiti njegove planove za povratak pravome sebi, iskonskom glazbeniku u sebi.
detail.016ca1c4Iako u velikoj mjeri uspijeva obuzdati sklonosti ka preglumljivanju i teatralnosti, te iako su ta obilježja lika dijelom i razumljiva zbog njegove zvjezdane karijere i karaktera egoističnog narcisoidnog zabavljača, Al Pacino koji je prisutan u doslovce svakoj sceni ipak povremeno daje previše oduška svom sad već staračkom šarmu vodviljskog zabavljača, šarmu garniranom dosta efektnom mješavinom narcisoidnosti, cinizma i samosažaljenja. Njegov Danny svojevrstan je tužni klaun svjestan da pred kraj karijere a možda i životnog puta ima malo vremena da najvažnije stvari u svom životu dovede u red. Dakako, Fogelman je pametan autor koji zna da nagle i sasvim uspješne promjene nisu uvjerljive niti moguće, a naglašavanje ljudskosti protagonista, sa svim njegovim manama i ponekom vrlinom, jedan je od aduta ovog filma. Kompletna glumačka postava daje svoj maksimum, a to osobito vrijedi za veterana Christophera Plummera (“Moje pjesme, moji snovi”), uvijek izvrsnu Annette Bening (“Vrtlog života”, “Djeca su dobro”) koja s Pacinom postiže posebnu “kemiju”, prema vlastitim riječima s osloncem na improvizaciju, i malu Giselle Eisenberg, koja je u ulozi Hope (ime Nada moguće nije slučajno odabrano) jednostavno neodoljiva. “Danny Collins” je pametan film sa srcem i dušom, koji nudi nepuna dva sata emotivne, inteligentne i duhovite gorko-slatke zabave s Johnom Lennonom na soundtracku.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

O narodu i šundu koji mu se plasira

“Nekad pomislim da je neko rešio da nas ubedi da smo dno dna, da nismo misleći narod. Kod nas se vade kako po zakonu ne head_Ljiljana_Blagojevic_foto_Luka_Sarac_550431204mogu da je zabrane rijalitije, odnosno `špijuniranje ljudskog taloga`. Nacionalne TV su dužne da ponude gledaocima ne samo ono što vole, nego i ono što je za njih dobro. Hoće da se sa šundom takmiče u gledanosti, onda neka plate i tako ulože u fond za negovanje kulture.”

Ljiljana Blagojević, glumica

Da je sreće bilo

Da si jednom svratio
do mog sela
video bi patnju
koju sam ja video

Da si jednom
više slušao
a manje pričao
čuo bi plač
mene kao deteta

Da si manje plaćao
a više činio
znao bi da mi novac
ne treba
da ništa detinjstvo
ne kupuje

Da si jednom došao
do mog grada
osetio bi
strah
na mojim ulicama

Da si više pitao
a manje odgovarao
znao bi
da imam sve
a nemam ništa
da su mi koreni
na golom kamenu

Da si više vremena
imao
znao bi možda
da oluje su
svud oko mene
da rastem sam
na litici
dok grane moje
ka Suncu
idu

Priručnik za život

Nikad nisam mislio
Da će mi trebati
Priručnik za život
Da mi
Slobodan vazduh
Neće prijati

Breg je visok
Ispred kojeg stojim
Da popnem se
Samo da bih se
Sa litice bacio
Da li stvarno to
Želim

Drugi mi kažu
Kako da dišem
Drugi me uče
Kako da hodam
Drugi mi pričaju
O čemu da mislim

Malim koracima
Biram put
Svoj
Priručnik za
Život
Počinjem da pišem

Čujte, Srbi, čitajte knjige od malih nogu

Čuvena knjiga Arčibalda Rajsa “Čujte Srbi, čuvajte se sebe” uskoro bi mogla da se nađe u školskoj lektiri nakon peticije čije je potpisivanje u toku.

Da školarci sve manje čitaju i da je program lektire za srednju školu odavno zreo za reformu, dve su dobro poznate stvari. Zato je Jovan Knežević, student i veliki poštovalac dela Arčibalda Rajsa, nedavno pokrenuo peticiju da se čuvena knjiga “Čujte Srbi, čuvajte se sebe” čita kao obavezna lektira u osnovnim ili srednjim školama.

Cujte-Srbi-Dr-Rodolf-Arcibald-Rajs_slika_XL_18992773

– Profesori srpskog jezika i roditelji odmah su podržali inicijativu. Rajsovo zaveštanje koje nam je ostavio da na vreme uvidimo svoje greške, danas je neophodno štivo našoj omladini. Na sajtu peticije24.com dosad je prikupljeno oko 1.100 potpisa, a za nedelju dana počećemo akciju prikupljanja potpisa u gradovima širom Srbije. Čim skupimo 10.000 potpisa, predaćemo peticiju Ministarstvu prosvete – priča za “Blic” Jovan Knežević.

Profesori srpskog jezika ne samo da podržavaju ovu akciju, već smatraju kako ona treba da bude povod da se konačno počne s reformom preobimnog i loše osmišljenog programa lektire za srednje škole.

– Knjiga “Čujte Srbi, čuvajte se sebe” mogla bi da se nađe bar u izbornom delu lektire. Program lektire za srednje škole inače već dugo čeka na reformu.

Napravljene su izmene za osnovnu školu i tu se stalo, iako je došlo do preklapanja programa. Recimo, đaci čitaju “Romea i Juliju” u osmom razredu osnovne, pa onda opet u prvom razredu srednje škole. Takođe, lektira za osnovce prepuna je savremenih dela, dok su srednjoškolcima ona uglavnom uskraćena – objašnjava Danijela Jelić, profesorka srpskog jezika u Školi za negu lepote u Beogradu.

Posledica lošeg programa je, smatra ona, što srednjoškolci alarmantno malo čitaju, a lektiru savladaju tako što na internetu čitaju skraćene, prepričane verzije književnih dela.

– Zašto srednjoškolci, na primer, ne čitaju ništa od Slobodana Selenića? Njegove knjige su pitke, lepe, prijemčive za đake, a opet imaju dubinu. Trebalo bi uvesti više savremenika, poput Duška Kovačevića – poručuje Jelić.

Da su i želje đake slične, pokazuje primer biblioteke u Kraljevu, gde su učenici koji su se spremali da krenu u osmi razred letos masovno tražili delo Duška Kovačevića “Ko to tamo peva”. Programu lektire, međutim, toliko se neozbiljno pristupa da ovo delo još ne postoji u štampanom izdanju u bibliotekama, iako se već nekoliko godina nalazi u programu izborne lektire.

– Kovačević i slični njemu moraju da budu u lektirama. Nažalost, omladina sve manje čita, pa će verovatno jedva dočekati da “Ko to tamo peva” savlada samo kroz film – kaže Dušan Đoković, osnivač i direktor Akademije umetnosti iz Beograda.

Izvor: Blic

Film “Mali princ”

Objavljen je i drugi trejler za animirani film “Mali princ” inspirisan jednom od najpopularnijih knjiga svih vremena pisca Antoana de Sent Egziperija.

Film govori o maštovitoj devojčici i njenoj majci opsednutoj kontrolom.

Režiju potpisuje Mark Ozborn, dok je scenario napisala Irena Brignal. Glasove, između ostalih, pozajmljuju Marion Kotijar, Rajli Ozborn i Džejms Franko.

Nisam normalan, tim se dičim

Smatram sebe sasvim običnim čovekom. Štaviše, neko bi rekao da sam toliko normalan da sam malkice i dosadan. A opet, kad malo pogledam svet oko sebe i uporedim se sa tim “običnim” ljudima, vidim da ipak ispadam iz normale. Naravno, to ne znači da ja nisam taj “običan” čovek, već, kao što smo utvrdili, samo nenormalno običan čovek.

Confused_Squirrel_by_Moonus

–  Više puta skuvam ručak/večeru za porodicu

– Pospremim kuću ponekad

– Ne gledam reality emisije bilo koje vrste

– Ne pripadam nijednoj stranci, niti bilo koju simpatišem

– Tu i tamo pročitam neku knjigu, ili članak u novinama, a koji se ne odnosi na dnevnopolitičke teme ili tračeve, već na neke “ozbiljnijie” stvari

– Nije mi teško da kažem supruzi da je volim, ili da se izvinim kad u nečemu pogrešim, mada se retko dešava (da pogrešim, ne da se izvinim)

– Volim fudbal, ali mi nije toliki problem da umesto utakmice pogledam nešto po izboru porodice

– Koliko je moguće, pazim na ishranu

– Ne pijem

I kad malo bolje sve ovo pročitam, stvarno sam dosadan, najozbiljnije.