Film: Danny Collins

Danny-Collins-Movie

Danny Collins, r. Dan Fogelman, SAD, 2015.

Humorna egzistencijalna melodrama „Danny Collins“ redateljski je prvijenac Dana Fogelmana, darovitog scenarista iza kojeg je među ostalim i rad na predlošcima za hitove „Auti“, „Grom“, „Ta luda ljubav“, „Auti 2“ i „Legende u Vegasu“, te koji je kreator razmjerno uspješne humoristične serije „Susjedi“. Posrijedi je scenarist sposoban kreirati intrigantne humorno-dramske situacije osovljene oko životnih i uvjerljivih protagonista, uglavnom običnih i normalnih ljudi kakvi smo i mi sami te koje muče stvarni ljubavni i životni problemi. Fogelmanovi su likovi redom slikoviti i(li) lagano pomaknuti karakteri a ugođaj njegovih priča stalno lavira između humornog i ozbiljnijeg dramskog, pri čemu su u humornim pasažima neprestano manje ili više izraženo prisutne nijanse (životne) tjeskobe pa i očaja, a nelagodnije dramske situacije bivaju ublažene također manje ili više izraženim humorom, ironijom i nenametljivim cinizmom.

U pravilu je riječ o inteligentno koncipiranim pričama čija su obilježja i odlični, opet vrlo životni dijalozi, pregledna i ritmična naracija, umetanje zanimljivih sitnih detalja i životnih opservacija te izuzetno raspoložene i mjestimice nadahnute glumačke interpretacije, što upućuje na dobar rad s glumcima. A od filma „Danny Collins“, kojem Fogelman potpisuje i scenarij, navedenim se osobinama mogu pridodati i elegantna režija te stavljanje naglaska na emotivnost kao i vješto baratanje elementima melodrame. Pri tome ta melodrama nije napadna niti nasilno nakalemljena, već prirodno izvire iz cjeline, iz likova, njihovih stanja i međuodnosa, a autor pazi da nikad ne prijeđe tanku granicu između melodramatičnosti i patetike. Kako je navedeno u zaglavlju filma, zaplet „Dannyja Collinsa“ se vrlo slobodno temelji na istinitim događajima iz života popularnog britanskog folk-glazbenika Stevea Tilstona, kantautora iza kojeg je gotovo četiri i pol desetljeća kontinuiranog rada, još od debitantskog albuma „Acoustic Confusion“ iz 1971. godine.

ImaginedUpravo u toj godini na početku zatječemo mladog Dannyja Collinsa (Eric Michael Roy), tada vruću nadolazeću zvijezdu kojeg i glazbena kritika i publika hvale zbog sjajnih tekstova i svježeg muziciranja, te koji upravo daje intervju novinaru utjecajnog glazbenog časopisa. Tijekom tog intervjua vidljive su Dannyjeva nelagoda i gotovo opipljivi strah pred budućim statusom velike zvijezde koji ga očekuje, jer on tvrdi da samo želi biti i ostati iskren i jednostavan umjetnik. Više od četiri desetljeća kasnije, Dannyja (Al Pacino) pratimo netom prije još jednog izlaska na veliku pozornicu u do posljednjeg mjesta rasprodanoj dvorani, tijekom velike turneje za organizaciju koje ključne zasluge pripadaju njegovom menadžeru Franku Grubmanu (Christopher Plummer). Danny je cinik koji steznikom prikriva trbuh i boji sijedu kosu, koji se žali na ostarjele obožavateljice iz prvih redova, koji već 30 godina nije napisao novu pjesmu, koji žestoko pije i šmrče „bijelo“ te koji je svjestan da je danas tek sjena onog nekadašnjeg sebe.

Danny je i u vezi sa znatno mlađom i prilično nesputanom Sophie (slovenska glumica Katarina Čas), kojom bi se mogao i oženiti, iako sluti da ga ona vara s mlađim muškarcem. No kad mu Frank tijekom rođendanske zabave preda poseban poklon, Dannyjev pogled na samog sebe i na svoju karijeru u trenu će se iz korijena promijeniti. Naime, one davne 1971. godine njemu je pismo pohvale ali i upozorenja poslao osobno legendarni John Lennon, no to se pismo spletom okolnosti zagubilo i nikad nije stiglo do Dannyja, sve dok ga Frank nije nedavno pronašao kod jednog kolekcionara. A u tom pismu Lennon je tada mladog glazbenika upozorio da vodi računa o onome čime se bavi, odnosno da jedino on sam može izdati vlastite ideale i glazbu kao umjetnost. Čitanje tih Lennonovih riječi Dannyja će nagnati da se smjesta odluči „promijeniti“, odnosno da na Frankov očaj naprasno prekine turneju, baš kao i vezu sa Sophie koju iznenadi s ljubavnikom, te da sjedne u privatni avion i u crvenom sportskom Mercedesu stigne pred hotel Hilton u New Jerseyju, koji vodi nedavno razvedena Mary Sinclair (Annette Bening).

Tu Danny u sobu naruči koncertni klavir i, odlučan da ostane „čist“ i trijezan, počne ponovo pisati i skladati vlastitu pjesmu, istodobno se udvarajući Mary. No Danny je i s jednom svojom obožavateljicom prije četiri desetljeća dobio sina Toma Donnellyja (Bobby Cannavale) kojeg nikad nije vidio, čovjeka koji oca prezire i nosi majčino prezime, te koji ima prekrasnu trudnu suprugu Samanthu (Jennifer Garner) i kći Hope (Giselle Eisenberg), bistru i emotivnu klinku koja pati od ADHD-a, poremećaja hiperaktivnosti. Kad neočekivano bane pred njihova vrata, Danny će se kroz odnos sa sinom i snahom, a osobito s Hope, uistinu početi mijenjati, ne sluteći da bi neke okolnosti ubrzo mogle poremetiti njegove planove za povratak pravome sebi, iskonskom glazbeniku u sebi.
detail.016ca1c4Iako u velikoj mjeri uspijeva obuzdati sklonosti ka preglumljivanju i teatralnosti, te iako su ta obilježja lika dijelom i razumljiva zbog njegove zvjezdane karijere i karaktera egoističnog narcisoidnog zabavljača, Al Pacino koji je prisutan u doslovce svakoj sceni ipak povremeno daje previše oduška svom sad već staračkom šarmu vodviljskog zabavljača, šarmu garniranom dosta efektnom mješavinom narcisoidnosti, cinizma i samosažaljenja. Njegov Danny svojevrstan je tužni klaun svjestan da pred kraj karijere a možda i životnog puta ima malo vremena da najvažnije stvari u svom životu dovede u red. Dakako, Fogelman je pametan autor koji zna da nagle i sasvim uspješne promjene nisu uvjerljive niti moguće, a naglašavanje ljudskosti protagonista, sa svim njegovim manama i ponekom vrlinom, jedan je od aduta ovog filma. Kompletna glumačka postava daje svoj maksimum, a to osobito vrijedi za veterana Christophera Plummera („Moje pjesme, moji snovi“), uvijek izvrsnu Annette Bening („Vrtlog života“, „Djeca su dobro“) koja s Pacinom postiže posebnu „kemiju“, prema vlastitim riječima s osloncem na improvizaciju, i malu Giselle Eisenberg, koja je u ulozi Hope (ime Nada moguće nije slučajno odabrano) jednostavno neodoljiva. „Danny Collins“ je pametan film sa srcem i dušom, koji nudi nepuna dva sata emotivne, inteligentne i duhovite gorko-slatke zabave s Johnom Lennonom na soundtracku.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

Advertisements

O narodu i šundu koji mu se plasira

„Nekad pomislim da je neko rešio da nas ubedi da smo dno dna, da nismo misleći narod. Kod nas se vade kako po zakonu ne head_Ljiljana_Blagojevic_foto_Luka_Sarac_550431204mogu da je zabrane rijalitije, odnosno `špijuniranje ljudskog taloga`. Nacionalne TV su dužne da ponude gledaocima ne samo ono što vole, nego i ono što je za njih dobro. Hoće da se sa šundom takmiče u gledanosti, onda neka plate i tako ulože u fond za negovanje kulture.“

Ljiljana Blagojević, glumica

Da je sreće bilo

Da si jednom svratio
do mog sela
video bi patnju
koju sam ja video

Da si jednom
više slušao
a manje pričao
čuo bi plač
mene kao deteta

Da si manje plaćao
a više činio
znao bi da mi novac
ne treba
da ništa detinjstvo
ne kupuje

Da si jednom došao
do mog grada
osetio bi
strah
na mojim ulicama

Da si više pitao
a manje odgovarao
znao bi
da imam sve
a nemam ništa
da su mi koreni
na golom kamenu

Da si više vremena
imao
znao bi možda
da oluje su
svud oko mene
da rastem sam
na litici
dok grane moje
ka Suncu
idu