Film: Danny Collins

Danny-Collins-Movie

Danny Collins, r. Dan Fogelman, SAD, 2015.

Humorna egzistencijalna melodrama „Danny Collins“ redateljski je prvijenac Dana Fogelmana, darovitog scenarista iza kojeg je među ostalim i rad na predlošcima za hitove „Auti“, „Grom“, „Ta luda ljubav“, „Auti 2“ i „Legende u Vegasu“, te koji je kreator razmjerno uspješne humoristične serije „Susjedi“. Posrijedi je scenarist sposoban kreirati intrigantne humorno-dramske situacije osovljene oko životnih i uvjerljivih protagonista, uglavnom običnih i normalnih ljudi kakvi smo i mi sami te koje muče stvarni ljubavni i životni problemi. Fogelmanovi su likovi redom slikoviti i(li) lagano pomaknuti karakteri a ugođaj njegovih priča stalno lavira između humornog i ozbiljnijeg dramskog, pri čemu su u humornim pasažima neprestano manje ili više izraženo prisutne nijanse (životne) tjeskobe pa i očaja, a nelagodnije dramske situacije bivaju ublažene također manje ili više izraženim humorom, ironijom i nenametljivim cinizmom.

U pravilu je riječ o inteligentno koncipiranim pričama čija su obilježja i odlični, opet vrlo životni dijalozi, pregledna i ritmična naracija, umetanje zanimljivih sitnih detalja i životnih opservacija te izuzetno raspoložene i mjestimice nadahnute glumačke interpretacije, što upućuje na dobar rad s glumcima. A od filma „Danny Collins“, kojem Fogelman potpisuje i scenarij, navedenim se osobinama mogu pridodati i elegantna režija te stavljanje naglaska na emotivnost kao i vješto baratanje elementima melodrame. Pri tome ta melodrama nije napadna niti nasilno nakalemljena, već prirodno izvire iz cjeline, iz likova, njihovih stanja i međuodnosa, a autor pazi da nikad ne prijeđe tanku granicu između melodramatičnosti i patetike. Kako je navedeno u zaglavlju filma, zaplet „Dannyja Collinsa“ se vrlo slobodno temelji na istinitim događajima iz života popularnog britanskog folk-glazbenika Stevea Tilstona, kantautora iza kojeg je gotovo četiri i pol desetljeća kontinuiranog rada, još od debitantskog albuma „Acoustic Confusion“ iz 1971. godine.

ImaginedUpravo u toj godini na početku zatječemo mladog Dannyja Collinsa (Eric Michael Roy), tada vruću nadolazeću zvijezdu kojeg i glazbena kritika i publika hvale zbog sjajnih tekstova i svježeg muziciranja, te koji upravo daje intervju novinaru utjecajnog glazbenog časopisa. Tijekom tog intervjua vidljive su Dannyjeva nelagoda i gotovo opipljivi strah pred budućim statusom velike zvijezde koji ga očekuje, jer on tvrdi da samo želi biti i ostati iskren i jednostavan umjetnik. Više od četiri desetljeća kasnije, Dannyja (Al Pacino) pratimo netom prije još jednog izlaska na veliku pozornicu u do posljednjeg mjesta rasprodanoj dvorani, tijekom velike turneje za organizaciju koje ključne zasluge pripadaju njegovom menadžeru Franku Grubmanu (Christopher Plummer). Danny je cinik koji steznikom prikriva trbuh i boji sijedu kosu, koji se žali na ostarjele obožavateljice iz prvih redova, koji već 30 godina nije napisao novu pjesmu, koji žestoko pije i šmrče „bijelo“ te koji je svjestan da je danas tek sjena onog nekadašnjeg sebe.

Danny je i u vezi sa znatno mlađom i prilično nesputanom Sophie (slovenska glumica Katarina Čas), kojom bi se mogao i oženiti, iako sluti da ga ona vara s mlađim muškarcem. No kad mu Frank tijekom rođendanske zabave preda poseban poklon, Dannyjev pogled na samog sebe i na svoju karijeru u trenu će se iz korijena promijeniti. Naime, one davne 1971. godine njemu je pismo pohvale ali i upozorenja poslao osobno legendarni John Lennon, no to se pismo spletom okolnosti zagubilo i nikad nije stiglo do Dannyja, sve dok ga Frank nije nedavno pronašao kod jednog kolekcionara. A u tom pismu Lennon je tada mladog glazbenika upozorio da vodi računa o onome čime se bavi, odnosno da jedino on sam može izdati vlastite ideale i glazbu kao umjetnost. Čitanje tih Lennonovih riječi Dannyja će nagnati da se smjesta odluči „promijeniti“, odnosno da na Frankov očaj naprasno prekine turneju, baš kao i vezu sa Sophie koju iznenadi s ljubavnikom, te da sjedne u privatni avion i u crvenom sportskom Mercedesu stigne pred hotel Hilton u New Jerseyju, koji vodi nedavno razvedena Mary Sinclair (Annette Bening).

Tu Danny u sobu naruči koncertni klavir i, odlučan da ostane „čist“ i trijezan, počne ponovo pisati i skladati vlastitu pjesmu, istodobno se udvarajući Mary. No Danny je i s jednom svojom obožavateljicom prije četiri desetljeća dobio sina Toma Donnellyja (Bobby Cannavale) kojeg nikad nije vidio, čovjeka koji oca prezire i nosi majčino prezime, te koji ima prekrasnu trudnu suprugu Samanthu (Jennifer Garner) i kći Hope (Giselle Eisenberg), bistru i emotivnu klinku koja pati od ADHD-a, poremećaja hiperaktivnosti. Kad neočekivano bane pred njihova vrata, Danny će se kroz odnos sa sinom i snahom, a osobito s Hope, uistinu početi mijenjati, ne sluteći da bi neke okolnosti ubrzo mogle poremetiti njegove planove za povratak pravome sebi, iskonskom glazbeniku u sebi.
detail.016ca1c4Iako u velikoj mjeri uspijeva obuzdati sklonosti ka preglumljivanju i teatralnosti, te iako su ta obilježja lika dijelom i razumljiva zbog njegove zvjezdane karijere i karaktera egoističnog narcisoidnog zabavljača, Al Pacino koji je prisutan u doslovce svakoj sceni ipak povremeno daje previše oduška svom sad već staračkom šarmu vodviljskog zabavljača, šarmu garniranom dosta efektnom mješavinom narcisoidnosti, cinizma i samosažaljenja. Njegov Danny svojevrstan je tužni klaun svjestan da pred kraj karijere a možda i životnog puta ima malo vremena da najvažnije stvari u svom životu dovede u red. Dakako, Fogelman je pametan autor koji zna da nagle i sasvim uspješne promjene nisu uvjerljive niti moguće, a naglašavanje ljudskosti protagonista, sa svim njegovim manama i ponekom vrlinom, jedan je od aduta ovog filma. Kompletna glumačka postava daje svoj maksimum, a to osobito vrijedi za veterana Christophera Plummera („Moje pjesme, moji snovi“), uvijek izvrsnu Annette Bening („Vrtlog života“, „Djeca su dobro“) koja s Pacinom postiže posebnu „kemiju“, prema vlastitim riječima s osloncem na improvizaciju, i malu Giselle Eisenberg, koja je u ulozi Hope (ime Nada moguće nije slučajno odabrano) jednostavno neodoljiva. „Danny Collins“ je pametan film sa srcem i dušom, koji nudi nepuna dva sata emotivne, inteligentne i duhovite gorko-slatke zabave s Johnom Lennonom na soundtracku.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s