Zar vi,
koji ste me mrzeli i kinjili,
vi oprost da mi tražite?
Vi, čije sam pragove obijao, zatvorena vrata gledao,
vi zbog kojih sam sâm ostajao
da vama zaborav podarim?
Zar vi,
koji ste mi se u lice smejali
nadu ubijali i svetlost uzimali,
vi oprost da poželite?
Da vam san miran udelim,
smeh da vam dozvolim,
sve ono što meni ste krali?
Vama,
otrovnih očiju i prevrtljivog jezika,
čije sam drugarstvo želeo, da sâm ne bih bio?
Vi, koji ste me imenima nazivali,
snagu krali,
vi zbog kojih sam oguljenih kolena
na zemlji klečao, krišom plakao,
a svima pričao da će jednom sve proći,
imate drskosti
da me za druga poželite,
u oči pogledate
i želje kažete?
Nije mi žao
što ću vas odbiti,
u oči pogledati, svoje želje vam reći
u lice vam se nasmejati
i u zaborav poslati.

Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...