Otkrijmo Srbiju

Ako još uvek ne verujete da je Srbija zaista prelepa zemlja, onda ste definitivno posećivali pogrešna mesta.

Prirodna bogatstva naše zemlje oduševljavaj i Srbe i strance – a i vas će sigurno ostavit bez daha ovim fantastičnim fotografijama. Iako deluju kao da su nastale u nekim dalekim, znatno uređenijim zemljama – zapravo su najbolji dokaz da je Srbija prelepa.

Lazarev kanjon

Lazarev kanjon se nalazi u istočnoj Srbiji, i nastao je usecanjem Lazareve reke, desne pritoke Zlotske reke. Važi za jedan od najneprohodnijih kanjona u Srbiji. Dugačak je 4,5 km, dubok od 350 do 500 m, a najmanja širina iznosi 4 m. Ono što je karakteristično za ovaj kanjoj jeste prisutstvo 52 reliktne biljne vrste, ali i fantastičan pogled koji „puca“ sa vrha, baš nalik na one slike iz poznatih svetskih kanjona. Smešten je na 10 kilometara od Bora.

Vodopad Prskalo

Do ovog vodopada, smeštenog na južnom Kučaju, prilično je teško doći, jer je put koji vodi do njega u periodu najveće aktivnosti vodopada prilično neprohodan. Vodopad Prskalo je jedan od najzanimljivijih u Srbiji, a morate priznati da prizor zaista oduzima dah.

Kućica u Sremu

Ova usamljena kućica usred izorane njive pravi je odmor za oči, a fotografije je nastala negde u Sremu. Nije ni bitno gde tačno, jer ovo i nije tako redak prizor – bitno je samo da umete da uočite lepotu, i da ste spremni da je potražite.

Spektakularni Uvac

Ako vas ništa drugo ne zaintigira, onda će to reka Uvac svakako uraditi. Kao da se radi o slivu reke Amazon, a ne o mestu u Srbiji, ova reka pravi tako fantastičan prizor svojim vijugavim tokom da je prava šteta proči pored nje, a ne zastati i pogledati je. Reka protiče između Zlatibora i Zlatara, a ceo ovaj predeo je prirodni rezervat.

Krupajsko vrelo

Za ovo vrelo možda nikada niste ni čuli, a sigurno je jedno od najlepših mesta u našoj zemlji. Vrelo je smešteno u ataru sela Milanovca, udaljenom od Žagubice oko 35 km. Karakteriše ga nestvarno plava voda, kao i strme stene kojima je okruženo.

Vodopad Vrelo

„Reka godina“, kako ponekad nazivaju reku Vrelo jer je duga 365 metara, prolazi proz Perućac, i upravo tu se nalazi ovaj bajkoviti vodopad, koji podseća na prizore koje inače viđate samo u brošurama za putovanja. A iznad samog vodopada izgrađena je terasa restorana, i to mora da je najbolja terasa svih vremena.

Veliki Krš

Planina koja se nalazi na 10 kilomenatar od Bora totalno je potcenjena i njoj se jako retko priča, a zapravo je jedno od najspektakularnijih mesta u Srbiji, i pravi raj za planinare. Iako izgleda kao da se rad o nekom velikom planinskom vencu, i ovo je lepota naše zemje.

Zlatar

Deluej kao neko fensi mesto na kom se snimaju filmovi, zar ne? A zapravo je u pitanju naš zeleni Zlatar, smešten između reka Lima, Uvca, Mileševke i Bistrice. Pa kako i da ne bude spektakularan?

Crkva Ružica

I evo za kraj jednog spektakularnog prizora iz prestonice. Stara crkva Ružica nalazi se na Kalemegdanu, i s proleća je pravo uživanje za oči, jer je obrasla bršljenom i baš podseća na neki starinski evropski dvorac.

http://www.balkanspress.com

Filmska recenzija: Phoenix

Phoenix, r. Christian Petzold, Njemačka / Poljska, 2014.


Nakon što se u Srebrnim medvjedom za najboljeg redatelja ovjenčanoj psihološkoj egzistencijalnoj drami „Barbara“ pozabavio sudbinom jedne žene ranih 80-ih u Istočnoj Njemačkoj izložene paranoidnoj opresiji totalitarnog društva, daroviti redatelj i suscenarist Christian Petzold u svom novom filmu „Phoenix“ odlazi u približno tri i pol desetljeća dalju prošlost. Točnije u Berlin tijekom jeseni 1945. godine, u razrušen i kaotičan grad čijim se ulicama kreću izgubljeni mještani, američki vojnici te lopovi i varalice, i koji je savršena pozornica za odigravanje noirovske psihološke melodrame koja će uslijediti. Njezina protagonistica je Židovka Nelly Lenz koju izvrsno tumači redateljeva stalna suradnica i čini se omiljena glumica Nina Hoss, žena na početku srednjih godina iza koje je boravak u koncentracijskom logoru u kojem joj je uništeno lice. Nelly se u grad vraća uz pomoć prijateljice Lene Winter, naizgled čvrste i odlučne žene koju energično i primjereno smireno utjelovljuje Nina Kunzendorf, a koja planira njihov zajednički odlazak u Palestinu i sudjelovanje u stvaranju nove židovske države. Lene radi za židovsku agenciju koja skrbi o žrtvama logora i ratnim stradalnicima o čijim sudbinama prikuplja iscrpnu dokumentaciju, a Nelly će najprije pomoći u obavljanju zahtjevne facijalne rekonstrukcije.


No lice koje će protagonistica naposljetku dobiti neće u potpunosti biti ono nekadašnje, koje gledatelj nikad ne dobiva priliku jasnije vidjeti pa mu preostaje tek nagađati na temelju jedne skupne crno-bijele fotografije, ali će biti dovoljno slično da ona zahvaljujući tamnijoj boji kose, šminki i odjeći može prilično sličiti nekadašnjoj Nelly. Dok ju Lene nagovara da s njom što prije otputuje u Palestinu, Nelly nesigurna u svoje židovsko podrijetlo na zadržavanje u Berlinu nagone intenzivni osjećaji prema suprugu Johannesu zvanom Johnny, prijetvornom čovjeku, ženskaru i varalici koji je u interpretaciji Ronalda Zehrfelda postuliran s asocijacijama na Clarkea Gablea. Johnny radi u noćnom baru Phoenix, jarkim crvenim svjetlom i neonskim slovima obilježenom mjestu u blizini kojeg će ga Nelly jedne večeri ugledati, a koje filmu osigurava dodatnu vrlo efektnu aromu noira. Gledatelju je otpočetka jasno da je Johnny amoralni gad i podlac koji u ostvarenju svojih prizemnih ciljeva ne preže ni od čega, a moguće je pretpostaviti da je to u suštini jasno i Nelly. No on je i naočit i nehajno šarmantan muškarac koji čini se riječima može lako manipulirati ženama, a nevolja je i u tome što ga Nelly još uvijek snažno voli. Da problemi budu veći, Lene isprva posjeduje jasna saznanja da je upravo Johnny izdao Nelly i da je on krivac što je ona završila u konc-logoru, a za ta će saznanja naknadno pribaviti i dokaze. No Nelly se odbija suočiti sa stvarnim činjenicama i sviješću o pravoj Johnnyjevoj prirodi, pa zbunjeno i nesigurno pristane na njegovu igru na koju je on razmjerno grubo prisili praktički odmah nakon prvog susreta, čim uoči njezinu veliku sličnost sa svojom suprugom za koju vjeruje da je mrtva. Tu počinje hičkokovska igra dvostrukog identiteta i obostrane manipulacije, jer Johnny s jedne strane želi Nelly iskoristiti za dobivanje punomoći za raspolaganje novcem nje i njezine obitelji, dok s druge strane Nelly njega još uvijek voli i u određenoj mjeri idealizira, te ga stavlja na kušnju i kao da čeka kad će opet postati muškarac kakvog voli.


Pri tome svjesno zanemaruje sve što vidi i doživljava, i kao da je u ime vjere u ponovno buđenje nekadašnje ljubavi i rekonstrukciju starog života spremna žrtvovati sve što je potrebno. No sve ima svoje granice, pa tako i njezina vjera u nerealnu ljubav i mogućnost Johnnyjeva popravljanja, koja će slabiti postupno, sve dok iz poruke Lene koja će iznenada počiniti suicid ne dozna da se Johnny formalno razveo od nje dan prije njezina odlaska u logor, i do dana kad se poslije Johnnyjeve inscenacije njezina lažnog dolaska vlakom nakon izlaska iz logora ponovo ne nađe s preživjelim prijateljima i članovima svoje obitelji. U dramskom i karakternom trokutu koji čine Nelly, Johnny i Lene valja zabilježiti da je Lene obilježena ne samo energičnošću, ozbiljnošću te muškim stilom odijevanja i ponašanjem, nego i zaštitničkim ali i sugeriranim posesivno-romantičnim odnosom prema Nelly, a iz svega navedenog mogu se naslutiti i drugačiji motivi njezina nesebična pomaganja Nelly kao i, u svjetlu Nellyne čini se neuništive ljubavi prema Johnnyju, mogući motivi za počinjenje suicida. A onda će u završnoj, najemotivnijoj i na samom kraju najpoetičnijoj sceni filma Nelly uz Johnnyjevu pijanističku pratnju otpjevati pjesmu „Speak Low“ iz mjuzikla „One Touch of Venus“ Kurta Veilla, tijekom koje će on na njezinu zapešću ugledati logoraški broj i napokon shvatiti da je pred njim prava Nelly, dok će ona konačno spoznati kakav je Johnny zapravo, i da više s njim ne želi biti.

Kao redatelj i scenarist poniknuo na televiziji iza kojeg je nepuna dva i pol desetljeća bavljenja filmom, Christian Petzold je umjetnik istančanog osjećaja za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i neobične pa i začudne vedrine. Križanjem pesimističnih i varljivo optimističnih dionica, te posezanjem za melodramom s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno učinkovite i dojmljive rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću ali i strahom i nelagodom, kao i onih međuljudskih oslikanih suspregnutim i nesigurnim kretnjama te spuštenim pogledima. Osim kroz vrlo uspjelu i estetiziranu vizualnost za koju je zaslužan Petzoldov stalni snimatelj Hans Fromm, socijalni a dijelom i politički kontekst predočeni su i kroz sporedne likove koji funkcioniraju kao simboli neveselog društvenog stanja, te su kao takvi i osuđeni na također nevesele sudbine.

Uz ponovnu scenarističku suradnju uglednog dokumentarista Haruna Farockija iza kojeg je nepunih pola stoljeća rada na filmu, redatelj adaptaciju romana „Le Retour des cendres“ francuskog pisca dominantno kriminalističke proze Huberta Monteilheta slično „Barbari“ koncipira kao film tajne čije konture i detalje gledatelji postupno otkrivaju, dijelom i zajedno s protagonisticom. Nju tumači izvrsna Nina Hoss, glumica krhke građe idealna za uloge prividno karakterno također krhkih i lomnih žena koje se, međutim, ispostavljaju kao osobe čvrstih i odlučnih karaktera, kakav je primjerice onaj u romantičnoj drami „Bijela Masajka“ Hermine Huntgeburth. U sva tri spomenuta filma Hoss interpretira naglašeno senzibilne žene koje su zbog ljubavi spremne rušiti sve barijere i ići doslovce glavom kroz zid, iako im okolnosti u kojima se zatječu, ljudi kojima su okruženi i stvarnosti u kojima žive neprekidno šalju signale da bi drugačiji izbor bio ispravniji.

Završna sekvenca s izvođenjem pjesme iz Veillova mjuzikla funkcionira i kao finalni noirovski dodir, nakon kojeg možemo zamisliti Nellynu možda bolju budućnost u nekom imaginarnom nastavku „Phoenixa“. U izvedbi Christiana Petzolda i sa sjajnom Ninom Hoss opet u glavnoj roli, taj bi nastavak svakako vrijedilo pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba

Ko nas šiša

Starlete su posle splavova, „Farme“ i ministarstava ušle i u SANU i to sa diplomom frizerke i iskustvom rulet-dame u kockarnici. Logičan završetak njihovog strateškog raspoređivanja, sledi osvajanje svih poluga društva

Kada su stigle na splavove po sponzore, mi smo ćutali. Kada su došle u „Farmu“ po nagradu, mi smo ćutali. Kada su došle na fakultete po diplome i doktorate, mi smo ćutali. Kada su došle u ministarstva po svoja savetnička mesta, mi smo ćutali. Kada su stigle u Knez Mihailovu 35 po reputacije i kose akademika, više nije imao ko da se buni.

Iako se ono „dotle došlo“ obično govori u nekom figurativnom smislu, ovog puta su starlete bukvalno dotle došle. Zakucala je, naime, jedna od njih na vrata Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), pokazala diplomu frizerke, u CV-ju pod stavkom „dodatne veštine“ posebno istakla iskustvo rulet-dame u kockarnici, sve to pokazala upravniku poslova Budimiru Lončaru, koji je na to uzviknuo: „Pa to nam treba! Mi evo već skoro 130 godina čekamo nekoga sa baš takvim kvalifikacijama, da oplemeni ovaj dom koji je prepun mudrih glava, a opet tako nekako hladan i prazan! Uđi, dete, evo baš smo otvorili mesto poslovnog sekretara, pa makar to bila i sekretarica. Jedan od uslova konkursa je da se zove Katarina Smiljanić, zamisli, baš kao što se ti zoveš!“

Nisu, međutim, svi u SANU bili oduševljeni novim kadrom. Zamerili su joj školsku spremu, pa i iskustvo za rulet-stolom, kao da se ta institucija onomad raznim memorandumima nije kockala i to sa velikim ulozima, a naročito su im za oko zapale fotografije vrste golišave na mrežama tipa društvenim.

Šokirali se svi i nikome u tom šoku nije palo na pamet da bi te fotografije mogle da posluže makar za jednu lepu monografijicu o prirodnim lepotama Srbije. Dobro, verovatno ne baš prirodnim, ali poluprirodnim svakako. Takoreći natprirodnim.

Uprkos početnom šoku, stvari će u narednom periodu ipak doći na svoje mesto. Ukoliko pogledamo malo bolje, ovo je samo logičan završetak strateškog raspoređivanja starleta. Sledi njihovo umrežavanje, a potom i potpuno osvajanje svih ključnih poluga društva. Pregovori o raspodeli sektora, institucija, upravnih odbora i drugih bitnih mesta i funkcija teći će znatno brže i efikasnije nego dogovori stranaka posle izbora.

„Halo, ko je to?“
„Alo, ribo, pa ti si mene zvala, valjda znaš koga zoveš?!“
„Aha, da, Beba Samsung ovde, je li to Barbika Fantastika?“
„Jeste, reci? Samo brzo, na nekom sam splavu na Savi, roming ubija“
„Kakav roming na Savi, ja sam mislila da to kreće tek od Krnjače?“
„Nebitno, kaži šta si zvala?“

„E, vidi, Milena Ekstra je predložila da ti uzmeš Ministarstvo sporta, znamo da voliš pilates i aerobik, a ona bi da uzme informisanje pošto se razume u `Farmu` i `Parove`. Meni bi ostala energetika, pošto ja baš umem da osetim ljude i sa dobrom i sa lošom energijom. Može?“

„Može. A šta ćemo sa Ninom Milinom? Znaš da su građani i za nju glasali na izborima SMS-ovima, ne možemo da je otkačimo.“
„Daćemo joj tri-četiri upravna odbora da ne laje okolo, a na sledećem izbacivanju… ovaj, izborima moraćemo da je oteramo.“
„A šta ako građani opet budu slali SMS-ove za nju?“
„Ma ko šiša građane!“
„Pa ona Katarina iz SANU-a.“
„Molim?“
„Ma ništa, fora neka, nebitno. Aj` zdravo, ubi me ovaj roming.“

Zoran Kesić i ekipa Njuz .net-a

http://www.nin.co.rs/pages/article.php?id=96686

‪#‎ninonline‬

Фотографија корисника NIN