Filmska recenzija: Phoenix

Phoenix, r. Christian Petzold, Njemačka / Poljska, 2014.


Nakon što se u Srebrnim medvjedom za najboljeg redatelja ovjenčanoj psihološkoj egzistencijalnoj drami “Barbara” pozabavio sudbinom jedne žene ranih 80-ih u Istočnoj Njemačkoj izložene paranoidnoj opresiji totalitarnog društva, daroviti redatelj i suscenarist Christian Petzold u svom novom filmu “Phoenix” odlazi u približno tri i pol desetljeća dalju prošlost. Točnije u Berlin tijekom jeseni 1945. godine, u razrušen i kaotičan grad čijim se ulicama kreću izgubljeni mještani, američki vojnici te lopovi i varalice, i koji je savršena pozornica za odigravanje noirovske psihološke melodrame koja će uslijediti. Njezina protagonistica je Židovka Nelly Lenz koju izvrsno tumači redateljeva stalna suradnica i čini se omiljena glumica Nina Hoss, žena na početku srednjih godina iza koje je boravak u koncentracijskom logoru u kojem joj je uništeno lice. Nelly se u grad vraća uz pomoć prijateljice Lene Winter, naizgled čvrste i odlučne žene koju energično i primjereno smireno utjelovljuje Nina Kunzendorf, a koja planira njihov zajednički odlazak u Palestinu i sudjelovanje u stvaranju nove židovske države. Lene radi za židovsku agenciju koja skrbi o žrtvama logora i ratnim stradalnicima o čijim sudbinama prikuplja iscrpnu dokumentaciju, a Nelly će najprije pomoći u obavljanju zahtjevne facijalne rekonstrukcije.


No lice koje će protagonistica naposljetku dobiti neće u potpunosti biti ono nekadašnje, koje gledatelj nikad ne dobiva priliku jasnije vidjeti pa mu preostaje tek nagađati na temelju jedne skupne crno-bijele fotografije, ali će biti dovoljno slično da ona zahvaljujući tamnijoj boji kose, šminki i odjeći može prilično sličiti nekadašnjoj Nelly. Dok ju Lene nagovara da s njom što prije otputuje u Palestinu, Nelly nesigurna u svoje židovsko podrijetlo na zadržavanje u Berlinu nagone intenzivni osjećaji prema suprugu Johannesu zvanom Johnny, prijetvornom čovjeku, ženskaru i varalici koji je u interpretaciji Ronalda Zehrfelda postuliran s asocijacijama na Clarkea Gablea. Johnny radi u noćnom baru Phoenix, jarkim crvenim svjetlom i neonskim slovima obilježenom mjestu u blizini kojeg će ga Nelly jedne večeri ugledati, a koje filmu osigurava dodatnu vrlo efektnu aromu noira. Gledatelju je otpočetka jasno da je Johnny amoralni gad i podlac koji u ostvarenju svojih prizemnih ciljeva ne preže ni od čega, a moguće je pretpostaviti da je to u suštini jasno i Nelly. No on je i naočit i nehajno šarmantan muškarac koji čini se riječima može lako manipulirati ženama, a nevolja je i u tome što ga Nelly još uvijek snažno voli. Da problemi budu veći, Lene isprva posjeduje jasna saznanja da je upravo Johnny izdao Nelly i da je on krivac što je ona završila u konc-logoru, a za ta će saznanja naknadno pribaviti i dokaze. No Nelly se odbija suočiti sa stvarnim činjenicama i sviješću o pravoj Johnnyjevoj prirodi, pa zbunjeno i nesigurno pristane na njegovu igru na koju je on razmjerno grubo prisili praktički odmah nakon prvog susreta, čim uoči njezinu veliku sličnost sa svojom suprugom za koju vjeruje da je mrtva. Tu počinje hičkokovska igra dvostrukog identiteta i obostrane manipulacije, jer Johnny s jedne strane želi Nelly iskoristiti za dobivanje punomoći za raspolaganje novcem nje i njezine obitelji, dok s druge strane Nelly njega još uvijek voli i u određenoj mjeri idealizira, te ga stavlja na kušnju i kao da čeka kad će opet postati muškarac kakvog voli.


Pri tome svjesno zanemaruje sve što vidi i doživljava, i kao da je u ime vjere u ponovno buđenje nekadašnje ljubavi i rekonstrukciju starog života spremna žrtvovati sve što je potrebno. No sve ima svoje granice, pa tako i njezina vjera u nerealnu ljubav i mogućnost Johnnyjeva popravljanja, koja će slabiti postupno, sve dok iz poruke Lene koja će iznenada počiniti suicid ne dozna da se Johnny formalno razveo od nje dan prije njezina odlaska u logor, i do dana kad se poslije Johnnyjeve inscenacije njezina lažnog dolaska vlakom nakon izlaska iz logora ponovo ne nađe s preživjelim prijateljima i članovima svoje obitelji. U dramskom i karakternom trokutu koji čine Nelly, Johnny i Lene valja zabilježiti da je Lene obilježena ne samo energičnošću, ozbiljnošću te muškim stilom odijevanja i ponašanjem, nego i zaštitničkim ali i sugeriranim posesivno-romantičnim odnosom prema Nelly, a iz svega navedenog mogu se naslutiti i drugačiji motivi njezina nesebična pomaganja Nelly kao i, u svjetlu Nellyne čini se neuništive ljubavi prema Johnnyju, mogući motivi za počinjenje suicida. A onda će u završnoj, najemotivnijoj i na samom kraju najpoetičnijoj sceni filma Nelly uz Johnnyjevu pijanističku pratnju otpjevati pjesmu “Speak Low” iz mjuzikla “One Touch of Venus” Kurta Veilla, tijekom koje će on na njezinu zapešću ugledati logoraški broj i napokon shvatiti da je pred njim prava Nelly, dok će ona konačno spoznati kakav je Johnny zapravo, i da više s njim ne želi biti.

Kao redatelj i scenarist poniknuo na televiziji iza kojeg je nepuna dva i pol desetljeća bavljenja filmom, Christian Petzold je umjetnik istančanog osjećaja za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i neobične pa i začudne vedrine. Križanjem pesimističnih i varljivo optimističnih dionica, te posezanjem za melodramom s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno učinkovite i dojmljive rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću ali i strahom i nelagodom, kao i onih međuljudskih oslikanih suspregnutim i nesigurnim kretnjama te spuštenim pogledima. Osim kroz vrlo uspjelu i estetiziranu vizualnost za koju je zaslužan Petzoldov stalni snimatelj Hans Fromm, socijalni a dijelom i politički kontekst predočeni su i kroz sporedne likove koji funkcioniraju kao simboli neveselog društvenog stanja, te su kao takvi i osuđeni na također nevesele sudbine.

Uz ponovnu scenarističku suradnju uglednog dokumentarista Haruna Farockija iza kojeg je nepunih pola stoljeća rada na filmu, redatelj adaptaciju romana “Le Retour des cendres” francuskog pisca dominantno kriminalističke proze Huberta Monteilheta slično “Barbari” koncipira kao film tajne čije konture i detalje gledatelji postupno otkrivaju, dijelom i zajedno s protagonisticom. Nju tumači izvrsna Nina Hoss, glumica krhke građe idealna za uloge prividno karakterno također krhkih i lomnih žena koje se, međutim, ispostavljaju kao osobe čvrstih i odlučnih karaktera, kakav je primjerice onaj u romantičnoj drami “Bijela Masajka” Hermine Huntgeburth. U sva tri spomenuta filma Hoss interpretira naglašeno senzibilne žene koje su zbog ljubavi spremne rušiti sve barijere i ići doslovce glavom kroz zid, iako im okolnosti u kojima se zatječu, ljudi kojima su okruženi i stvarnosti u kojima žive neprekidno šalju signale da bi drugačiji izbor bio ispravniji.

Završna sekvenca s izvođenjem pjesme iz Veillova mjuzikla funkcionira i kao finalni noirovski dodir, nakon kojeg možemo zamisliti Nellynu možda bolju budućnost u nekom imaginarnom nastavku “Phoenixa”. U izvedbi Christiana Petzolda i sa sjajnom Ninom Hoss opet u glavnoj roli, taj bi nastavak svakako vrijedilo pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s