Carl Sagan: Contact

A.Trepšić

08. 02. 2011.

godina izdanja: 2004.
Koliko god se Saganov Kontakt danas činio romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom. Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo.
Contact_Sagan.jpg

Pročitavši napokon, nakon mnogih odgađanja, Saganov Kontakt nisam mogao zatomiti osjećaj koji me odmah obuzeo: roman je neminovno zastario, kao što je to, uostalom, predvidio i sam njegov autor. Na takav romantizam u pogledu egzobioloških istraživanja danas se doista rijetko može naići. Pa ipak, i u takvu romantično-zastarjelu štivu nekako mi je pošlo za rukom pronaći po(r)uku, aktualnu i vrijednu i za ovo naše doba. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom.

Zanimljivo, ali ako danas još ozbiljno razmišljamo o vanzemaljcima, zamišljamo ih, u najmanju ruku, vrlo slične nama; kao sebičnu i gramzivu vrstu koja će u prvom kontaktu prije pokazati nepovjerenje i neprijateljstvo svake vrste nego dobronamjernost i znatiželju kao što se to dogodilo u romanu (prisjetimo se samo užasnog filma Dan nezavisnosti ili nešto manje užasnog Rata svjetova). Na neki način smo, kažemo to sebi, realniji od Saganovog doba; ili to samo sebi uzimamo za pravo. Ovu postavku zatim ćemo braniti tezom Stanislava Lema, poljskog SF pisca i vizionara, koji je još 60-ih godina prošlog stoljeća ponudio formulu za ostvariv kontakt s vanzemaljcima: jedan od uvjeta za ostvariv kontakt, tvrdio je Lem, jest da (oni i mi) budemo na otprilike sličnom stupnju intelektualnog razvoja. Mudro rečeno, jer, što bi se dogodilo u suprotnom? Pokušajmo to objasniti na primjeru.

Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo. Čudo je mravu, prema njegovom „mišljenju“ izmaklo slamku. To znači, kad bismo se i susreli s vanzemaljskom civilizacijom čiji intelektualni kapaciteti daleko premašuju naše mogli bi ih osjećati samo kao čudo. U našu stvarnost nikada ne bi dospjeli jer ne bi bili u stanju išta za nas važno prenijeti. U čemu bi mi mogli pomoći mravu? U ničemu. Istina, mogli bi mu sagraditi nekakav „tehnički mravinjak“, mravinjak prema našem ukusu, koji bi bio sigurniji od opasnosti svake vrste, ali pitanje je koliko bi taj naš napor mrav mogao razumjeti a odatle i „cijeniti“.

A sada krenimo korak dalje te se zapitajmo: koliko je realno očekivati da stupimo u kontakt s civilizacijom na sličnom stupnju intelektualnog razvoja? Ako malo bolje razmislimo, u duhu našeg vremena, koje nam gotovo ne dopušta jedno takvo razmišljanje, kada bismo i u tome uspjeli – dakle, ostvarili kontakt s nekakvom izvanzemaljskom civilizacijom – to bi vjerojatno značilo da je svemir upravo prepun takvih civilizacija. Ali i ne samo to. To bi značilo da na tom stupnju negdje i prestaje njihov intelektualni razvoj, a možda i nastupa krah civilizacije, odnosno da dolazi do njenog uništenja. To je zato jer u svemiru, kao što to vrlo dobro znamo, izostaju čuda, a upravo njih smo maloprije doveli u vezu s pretpostavkom o postojanju daleko naprednijih civilizacija od naše. Zbog toga, pomalo zabrinuto gledam na izvrstan SF o vanzemaljcima District 9 u kojem se prikazuju vanzemaljci gotovo potpunoma ljudske prirode, samo egzotična izgleda. District 9, osim što nam vraća cijelu priču o vanzemaljcima na našu adresu, upozorava nas i na kritičnu točku razvoja čovječanstva kao vrste.

Ipak, koliko god se Saganov Kontakt činio danas romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Prekrasnim se čini, s tim u vezi, nekoliko ideja u samoj knjizi. Primjerice, ideja zbližavanja čovječanstva; kada se Stroj za kozmička putovanja započeo graditi utrka u naoružanju pala je u sjenu, američki i sovjetski znanstvenici započeli su intenzivnu suradnju, čak je i ostatak svijeta proželo neobično uzbuđenje u skladu s nečim novim. Odnos prema Bogu također je došao pod reviziju. Sagan je možda među prvima pokazao kako se znanost i religija ne isključuju iako je svoga Boga učinio bitno bližim matematici. Skriveni niz jedinica i nula u numinoznom broju „pi“ za znanstvenicu Ellie bio bi dokaz postojanja Boga ali bitno sklonijeg matematici od ljutitog i nikad sitog ljudskih pohvala – „ja sam koji jesam“ – boga židovske tradicije.

Međutim, na ovom mjestu, ipak bih istakao jednu posebnu odliku koja krasi ovaj roman i koja stvari vraća na početak i priču o romantizmu. Upravo, viđenje postojanja i života kao svjesne opijenosti stvarnošću bez straha i agresivnih težnji, predstavlja onaj dio romana koji htjeli-ne-htjeli na kraju zapamtite. Ponovno se vraćamo na priču o Jednom. Moguće je doista tako živjeti. Vjerovati da smo svi mi, uključujući i vanzemaljce, Jedno, i da u tom Jednom na čudnovat način egzistiraju pojedinačne svijesti s jedinom dužnošću diviti se i čuditi se tom Jednom. Ovaj pogled na stvarnost isključuje neprijateljstva i nepovjerenje svake vrste. Zbog toga na kraju pomislite da je Carl Sagan svoju knjigu iskoristio, zapravo, kako bi se mogao narugati onom suprotnom, vojničkom pogledu čovječanstva na svijet prema kojem je sve Drugo neprijatelj, a koji se, nažalost, i danas čini još uvijek dominantnim nad ostalim pogledima.

Pri kraju romana navode se rečenice koje na najbolji način opisuju ulogu Michaela Kitza, ministra obrane u vladi SAD-a, kao zastupnika tog vojničkog pogleda. Na stotine generacija prije njega vladali su puno gori od njega, ali sada kada je došao njegov red, u nezgodan čas, baš sada su se stvari počele mijenjati i život je naglo ponudio i druge poglede na sebe, pored tog njegovog, vojničkog, i zbog kojih se najednom našao u nezavidnoj situaciji. Te rečenice, kao da nam otkrivaju pravu namjeru Sagana pisca. I za njega je kontakt s vanzemaljcima možda samo puka igra. Ono što je romanom htio prenijeti, zapravo je bio napad na tu bezrazložnu tučnjavu u svijetu koju neprestano potiču vojničko orijentirane vlasti. U tome je pohranjena po(r)uka koju sam spomenuo na početku osvrta koja čini knjigu aktualnom i danas i koja, na ovaj način, ukazuje na veličinu Carla Sagana ne samo kao znanstvenika nego i kao romanopisca.

Izvor: http://www.lupiga.com/knjige/kontakt

Knjigama protiv bolesti

Ana Ilić je mlada devojka iz Vladičinog Hana koja stihovima bukvalno produžava sopstveni život. Teško bolesna od oboljenja za koji ne postoji lek, a skupe terapije plaća prodajom svojih knjiga

11263135_839353779475306_4499072657843242940_n

Ana Ilić je mlada devojka iz Vladičinog Hana koja stihovima bukvalno produžava sopstveni život. Ona je, naime, teško bolesna od oboljenja za koji ne postoji lek, a skupe terapije koje usporavaju napredovanje bolesti plaća prodajom svojih knjiga divne poezije.

Do svoje devete godine ni po čemu se nije razlikovala od ostale dece, osim možda u vanrednim rezultatima koje je postizala u prvim godinama svog školovanja. Imala je nepunih deset godina kada joj je na Dečijoj neurologiji u Beogradu, postavljena dijagnoza – Fridrajhova ataksija.

Retka, teška i podmukla bolest za koju nema leka, a lekovi za usporavanje njenog razvoja preskupi i nedostupni u našem zdravstvenom sistemu.

12108105_920246841385999_1075158084701564599_n

Za kratko vreme Ana dospeva do vezanosti za invalidska kolica, a niz ozbiljnih sekundarnih dijagnoza prate onu osnovnu: ozbiljna kardiomiopatija, skeletni deformiteti, zamor, mišićna slabost, dijabetes…

Ana nastavlja školovanje i osnovnu školu završava odličnim uspehom i među najboljima je u generaciji. Srednje obrazovanje, i pored čestog odsustvovanja zbog prirode bolesti, redovno nastavlja u lokalnoj gimnaziji, a svojim radom zaslužuje i pravo na učeničku stipendiju kojom sebi omogućava uspešnije školovanje i deo onih tinejdžerskih radosti koje su joj uskraćene što zbog bolesti, što zbog ostajanja bez posla njenih roditelja u surovoj tranziciji u državi koja ne prepoznaje probleme obolelih od retkih bolesti.

Period kasnog detinjstva i prelaska u doba adolescencije, Ana provodi u svakodnevnoj borbi protiv opake bolesti onim što joj se jedino nudi – svakodnevnom fizikalnom terapijom i osmehom. U isto vreme pronalazi svoj dar i počinje da svoje misli i osećanja prenosi na papir, i oblikuje ih u tekstove i pesme. Nepokolebljivu težinu reči – neizlečivo, Ana je odlučila da umanji nesvakidašnjim poetskim darom kroz koji je otkrila sopstvenu stvaralačku moć. Iz svake njene pesme, prezrele ne samo za njen uzrast već i za mnogo starije, izviru spoznaja i svetlost istine.

10421482_845012345576116_9150980403902545480_n

Prvu zbirku pesama „Pod svetlom istine“ napisala je u periodu između desete i šesnaeste godine. Ova zbirka objavljena je na Anin 16.rođendan, kao poklon grupe autora „IK Laguna“ (jedanaest Laguninih autora udružilo se i pomoglo da se javnosti predstave zadivljujuće pesme ove šesnaestogodišnje: Ivana Kuzmanović, Ivana Mihić, Ivana Stanković, Jelena Bačić-Alimpić, Lokica Stefanović, Nenad Gajić, Olivera Ptica, Uroš Petrović, Vanja Čobanov, Žaklina Kiš, Žarko Jokanović, direktor izdavačke kuće „Laguna“Dejan Papić i još desetine ljudi dobre volje, donatori i volonteri) i kao početak humanitarne akcije pod koordinacijom (uređivanje) i pokroviteljstvom (obezbeđivanje neophodnih sredstava od strane sponzora) književnice Ivane Kuzmanović.

U sklopu aktivnosti koje je Nacionalna organizacija za retke bolesti Srbije organizovala 2013, povodom obeležavanja Međunarodnog dana retkih bolesti (27. februara), na Velikoj sceni pozorišta „Atelje 212″ održano je „Književno veče sa Anom Ilić”. Anine stihove govorili su: Ivana Kuzmanović (pisac), Ivana Dimić (dramaturg i upravnica pozorišta „Atelje 212″), kao i glumci: Milan „Caci“ Mihailović, Vladislav Mihailović, IVAN Jevtović, Jakov Jevtović, Nenad Ćirić i Tanja Petrović.

Devet pesama iz zbirke „Pod svetlom istine“, prevedenih na engleski jezik, objavljeno je u najstarijem srpskom listu u Sjedinjenim američkim državama – „Američki Srbobran“ (osnovan u Pitsburgu 1905, gde i danas izlazi jednom nedeljno). Pesme je prevela Mira Matarić, doktor nauka iz lingvistike i svetske književnosti. Anine pesme su prevođene i na poljski, i zajedno sa njenom biografijom, objavnjene na sajtu „Poezija, poezija“, gde se predstavljaju stvaraoci iz zemalja nekadašnje istočne Evrope.

Svoju drugu zbirku pesama „One zvezdane oči“ izdala je leta 2014. godine. Anine pesme su veoma emotivne, ali ne i patetične, već optimistične.

Danas je Ana uspešan student druge godine Filozofskog fakulteta u Nišu, departman filozofija, jedna je od četvoro talentovanih studenata sa hendikepom izabranih od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku, zapošljavanje i boračka pitanja kojima se dodeljuje stipendija u trajanju od deset meseci 2015. godine .

KAKO MOŽETE DA POMOGNETE?

Kupovinom knjiga, odnosno zbirki pesama Ane Ilić, možete pomoći ovoj pesnikinji u borbi protiv retke bolesti od koje boluje. Kako možete kupiti knjigu pogledajte na fejsbuk stranici „Pod svetlom istine – Ana Ilić”.

Cenu određujete sami, a taj novac Ana koristi za svoje terapije.

Izvor: Večernje novosti