Drugi život knjiga

Iako je većina savremenog sveta daleko od onog starinskog čaja u pet, jedna umetnica dala je svoj doprinos povratku starih vrednosti. Cecilia Levy radi sa veoma osetljivim materijalima, tačnije papirom i to recikliranim iz starih knjiga i stripova koji umesto da se nađu na deponiji dobijaju novi život kao šoljice, bokali i činije…

Mnogi umetnici i dizajneri pronalaze inovativne načine da koriste stare materijale i predmete, a Cecilia Levy je strastveni čitalac i ljubitelj pisane reči pa je tako odlučila da onim papirima koji više ne mogu biti deo književne umetnosti podari novi život i transformiše ih u drugačije ali jednako lepe predmete od umetničkog značaja.

Od starih stripova i knjiga do sada je pravila skulpture, svetiljke i druge predmete a od nedavno Levy je počela da izrađuje i šoljice za čaj i kafu, činije za voće i druge sitnice koje bismo lako mogli da zamislimo kao deo porodičnog escajga nekog ljubitelja čitanja. Sve je, kako sama kaže, počelo još 2009. kada je više kao eksperiment pokušala da od konačnog propadanja sačuva listove jednog stripa, da bi potom usavršila svoju tehniku i nastavila da proširuje mogućnosti i vrste predmeta koje izrađuje od papira.

Pogledajte šta sve mogu vredne ruke jedne umetnice…

image

http://citymagazine.rs/clanak/cecilia-levy-servis-za-caj-od-starih-knjiga-i-stripova/attachment/6349151279234010247

Advertisements

Vavilonska kula

Predanje o Vavilonskoj kuli jedno je od najzanimljivijih u Starom zavetu. Nalazi se u „Knjizi postanja“, a predstavlja pomamu ljudske sujete i taštine. Najbolje bi bilo pročitati odlomak iz Biblije radi boljeg razumevanja, a korisnije smernice možete dobiti, za početak, ovde.

Vavilonska kula čest je motiv u flamanskom slikarstvu 16. i 17. veka zbog izuzetno snažne ekonomije zemalja Nizozemske tog vremena kada je, zahvaljujući berzi i pomorskim putevima, Antverpen, u kome je Piter Brojgel živeo i radio, odakle je posle prešao u Brisel, bio verzija današnjeg Njujorka ili Londona. Enormna količina novca slivala se u ruke bankara, pomoraca, trgovaca i plemstva tadašnjeg Antverpena.

Vavilonska kula nema pozitivno značenje na slikama majstora već više, umesto žanra mrtve prirode, takođe značajnog za kasnije holandsko (protestantsko) slikarstvo, jednu moralističku poruku. Ili je pak njena slika, kao u verziji Pitera Brojgela, istovremeni lament nad ljudskim rodom i slavljenje sposobnosti ljudi (na prve dve slike prikazane u ovom postu, koje je naslikao Piter Brojgel, strušnjaci su prepoznali sve tada postojeće mašine za izgradnju visokih zgrada koje mi danas zovemo „kranovi“. To je samo jedan od primera.).

Slike:
Piter Brojgel, 1563. (1, 2)
Nepoznati flamanski slikar, 1587. (3)
Tobias Verhaecht (4)
Lucas van Valckenborch, 1594. (5)
Marten van Valckenborch, 1600. (6)
Nepoznati slikar (7)
Nepoznati slikar (8)

https://anaarpartblog.wordpress.com/2016/03/02/vavilonska-kula-na-slikama-flamanskih-majstora/

Ostrvo dana pređašnjeg

Večeras, 19. februara 2016. godine, umro je Umberto Eko, jedan od najznačajnijih evropskih književnika i intelektualaca. Tim povodom donosimo nekoliko njegovih briljantnih misli.

Vjerujem da ono što ćemo postati zavidi od toga šta će nas naši oči naučiti u nesvakidašnjim trenuima, kada ne pokušavaju da nas nečemu nauče. Nas oblikuju sićušne krhotine mudrosti.Došao sam do uvjerenja da je cijeli svijet jedna zagonetka, u osnovi bezopasna, koju smo umrsili svojim glupim pokušajima da je razriješimo pretpostavljajući da je zasnovana na nekoj velikoj istini.Bojte se poslanika i onih koji su spremni da umru za istinu, jer po pravilu zbog njih mnogi drugi umiru sa njima, često prije njih, a ponekad i umjesto njih.Kada čovjek prestane vjerovati u Boga, to ne znači da je prestao vjerovati u bilo šta. On onda vjeruje u svašta.Ništa više uplašenom čovjeku ne daje hrabrosti kao tuđi strah.Imamo ograničenje, vrlo obeshrabrujuće, ponižavajuće, a to je smrt.

Bolja je stvarnost od snova: ako je nešto stvarno, onda je stvarno i ti nisi ništa tu kriv.Pravi heroj je uvijek heroj greškom; on sanja da bude iskrena kukavica kao i svi drugi.Smijeh ubija strah, a bez straha od đavola nema potrebe za Bogom.

Umberto Eko 

Istina o piscima

Iako mnogi smatraju kako pisci samo moraju sjediti i zapisivati svoje misli i ideje, biti pisac je puno teže od samog piskaranja po papiru i zapisivanja svojih misli.

Ovdje su neki od svakodnevnih problema pisaca:

  1. Prije nego započnu pisanje: “Ovo je pravo, umjetničko djelo genijalca. Sve sam savršeno smislila/o u glavi, sad to samo moram zapisati. Nakon toga otvori prazan dokument: “Imam dvije rečenice i emotikon. Nemam ništa drugo u glavi.”
  2. Treba im dva tjedna da napišu školski esej od par strana, a 2 dana za fanfiction od 15 strana.
  3. Više vremena provedu razmišljajući što će napisati, nego pišući.
  4. Preko 20 započetih priča. Nijedna nije dovršena.
  5. Netko mora umrijeti.

No, najveći problem s kojim se pisci susreću jest EDITING, tj. uređivanje priče.

editing process comic

Nakon pisanja 20-ak skica, sažetaka i poglavlja, dolazi editing – a nakon uređivanja teksta, od vaše prvobitne ideje, će ostati samo tema djela, sve ostalo će se najvjerojatnije promijeniti.

Editing uzima više vremena od samog pisanja. Jer morate paziti na sve, likovi moraju biti zanimljivi, morate paziti na kontinuiranost priče, gramatičke i pravopisne pogreške, početak i kraj moraju biti zanimljivi, u protivnom – gubite čitatelje!

Uređivanje priče je zapravo razlog zašto pisci izgube živce.

Morate pročitati što ste napisali, zatim ići poglavlje po poglavlje i izbacivati nepotrebno. Zatim opet, pročitati napisano. I onda opet, dodavati i popunjavati praznine.

Zatim opet, pročitati napisano. Onda, ispremještati radnju ili poglavlja jer će tako radnja teći lakše. Nakon tjedan dana i neprospavanih noći, trebao bi doći kraj uređivanju priče. I čestitam, prolupali ste, ali barem imate jednu završenu priču; sad tako treba s preostalih 19.

100 i jedno nepisano pravilo na koje treba paziti, da bi na kraju, poludjeli i ubili sve u knjizi – po uzoru na Georga R. R. Martina ili Shondu Rhimes.

dying in books comic

Eto, pisci moji. No, nemojte odustati. Iako uređivanje kida živce, osjećaj ispunjenosti kad završite priču je neopisiv.

Mala pariška knjižara, Nina George

Knjižara koja će vam pomoći pronaći naslov romana kojim ćete smiriti srce

Mala pariška knjižara, Nina George naslovnica

Moram priznati kako još nisam čitala tako zanimljivu knjigu o knjigama. Ovaj roman odnio me u potpuno novi svijet u kojem su knjige lijek za sve one brige i probleme za koje nam liječnici ne mogu dati lijeka, ali Perdu može. Perdu ima ploveću Književnu ljekarnu, čamac u kojem se nalazi tisuće knjiga kojima Perdu lijeći osjećaje ljudi koji se smatraju patnicima, koji su neshvaćeni i koje preplavljuje osjećaj beznačajnosti. Dolaze mu ljudi koji su puni tuge i boli, koji vole, a nisu voljeni, koji traže duboka prijateljstva i žele prekinuti površnu ljubav. Perdu im pomaže da kroz knjige i čitanje prežive tjeskobu i nostalgiju, te da duševne boli zamijene povjerenjem, ponosom i iskrenom ljubavlju, a ujedno i da shvate i prihvate životne činjenice.

Perdu je želio pomoći svima, ali sebi nije znao kako pomoći. Knjige mu nisu pomogle prihvatiti bol i mržnju koju je osjećao posljednjih dvadeset i jednu godinu otkad ga je njegova draga Manon napustila. Sve te godine proveo je sam, čitajući i pomažući drugima nositi se sa svojim problemima, ali sebi u knjigama nije našao lijeka. Bol ga je razdirala, udaljio se od prijatelja i započeo samački život u sobici jedne kuće sa svega nekoliko stvari koje su mu bile neophodne za život. Čitao je cijele dane i odgovore tražio u knjigama, ali odgovore na svoja pitanja tamo nije našao jer su se odgovori krili u Manoninom pismu koje mu je ostavila onog dana kad je otišla. Pismo je dugih dvadeset i jednu godinu odbijao pročitati, ali nova susjeda igrom je slučaja došla do pisma i ono se ponovno našlo u Perduovim rukama. Bilo je nezaobilazno pročitati ga, morao je suočiti se ponovno sa svojom Manon i saznati zašto ga je ostavila jedina koju je toliko volio. Pismo krije bolnu istinu kojoj se Perdu nije nadao i u samo jednom trenu sav bijes i mržnja pretvaraju se u suze i kajanje.

Da bi priča bila još neobičnija, Perdu ima susjeda mladog pisca koji je uspješno prodao svoju prvu knjigu i sad se svijetom skriva od brojnih obožavatelja. Znam da vam to zvuči jako neobično, ali Max je zapravo poprilično nesiguran u sebe, otac se ne ponosi njegovom knjigom jer smatra kako je vrlo neprimjerenog sadržaja. Kao dijete, Max je bio zapostavljen od oca i slušao brojne laži od majke koja ga je samo htjela zaštititi od očeve hladne naravi. Perdu i Max će svoje jade morati zajedno proživljavati u danima koji slijede, u danima kad se jedan muškarac nošen emocijama počinje ponašati nepromišljeno i impulzivno, a plah mu mladić bez samopouzdanja postane slijepi putnik – i tu njihova avantura tek počinje.

„Mala pariška knjižara“ Nine George doista će vas s prvom stranicom povesti u novi svijet jer se upravo tamo, na početku ove zanimljive priče, nalazi karta, put kojim su se Perdu i Max odvažili krenuti u potrazi za lijekom koji će im umiriti srca i vratiti živote na pravi put.

Fascinantno je kako Perdu dijeli svoje kupce knjiga u nekoliko kategorija, ali istovremeno svatko od njih je poseban na svoj način. Roman je ovo s vrlo dubokom porukom, zaista čarobna priča koja će vam dati puno materijala za razmišljanje, a ujedno i preporučiti odlične naslove romana koje morate pročitati. Ako ne znate koju od tih knjiga (prvo) uzeti u ruke, na kraju romana nalazi se popis autora i naslovi knjiga, te ujedno i opis tegoba koje pojedina knjiga liječi. Na kraju romana, što me jako iznenadilo, nalaze se i recepti jela za tipičnu provansalsku kuhinju, nešto zaista novo i posebno.

Da ne duljim, roman „Mala pariška knjižara“ očaravajuća je i zanimljiva priča s kojom ćete se i dobro nasmijati, ali i ponegdje pustiti suzu. Prava je poslastica za sve ljubitelje knjiga koje govore o knjigama, a divne ljubavne priče koje se isprepliću daju ovom romanu posebnu čar. Velika preporuka za ovu knjigu, vjerujem da ćete se pronaći u njoj i da ćete sasvim sigurno, ukoliko imate nekih tegoba, u „Maloj pariškoj knjižari“ pronaći naslov romana koji trebate čitati kako bi smirili srce.

Carl Sagan: Contact

A.Trepšić

08. 02. 2011.

godina izdanja: 2004.
Koliko god se Saganov Kontakt danas činio romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom. Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo.
Contact_Sagan.jpg

Pročitavši napokon, nakon mnogih odgađanja, Saganov Kontakt nisam mogao zatomiti osjećaj koji me odmah obuzeo: roman je neminovno zastario, kao što je to, uostalom, predvidio i sam njegov autor. Na takav romantizam u pogledu egzobioloških istraživanja danas se doista rijetko može naići. Pa ipak, i u takvu romantično-zastarjelu štivu nekako mi je pošlo za rukom pronaći po(r)uku, aktualnu i vrijednu i za ovo naše doba. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom.

Zanimljivo, ali ako danas još ozbiljno razmišljamo o vanzemaljcima, zamišljamo ih, u najmanju ruku, vrlo slične nama; kao sebičnu i gramzivu vrstu koja će u prvom kontaktu prije pokazati nepovjerenje i neprijateljstvo svake vrste nego dobronamjernost i znatiželju kao što se to dogodilo u romanu (prisjetimo se samo užasnog filma Dan nezavisnosti ili nešto manje užasnog Rata svjetova). Na neki način smo, kažemo to sebi, realniji od Saganovog doba; ili to samo sebi uzimamo za pravo. Ovu postavku zatim ćemo braniti tezom Stanislava Lema, poljskog SF pisca i vizionara, koji je još 60-ih godina prošlog stoljeća ponudio formulu za ostvariv kontakt s vanzemaljcima: jedan od uvjeta za ostvariv kontakt, tvrdio je Lem, jest da (oni i mi) budemo na otprilike sličnom stupnju intelektualnog razvoja. Mudro rečeno, jer, što bi se dogodilo u suprotnom? Pokušajmo to objasniti na primjeru.

Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo. Čudo je mravu, prema njegovom „mišljenju“ izmaklo slamku. To znači, kad bismo se i susreli s vanzemaljskom civilizacijom čiji intelektualni kapaciteti daleko premašuju naše mogli bi ih osjećati samo kao čudo. U našu stvarnost nikada ne bi dospjeli jer ne bi bili u stanju išta za nas važno prenijeti. U čemu bi mi mogli pomoći mravu? U ničemu. Istina, mogli bi mu sagraditi nekakav „tehnički mravinjak“, mravinjak prema našem ukusu, koji bi bio sigurniji od opasnosti svake vrste, ali pitanje je koliko bi taj naš napor mrav mogao razumjeti a odatle i „cijeniti“.

A sada krenimo korak dalje te se zapitajmo: koliko je realno očekivati da stupimo u kontakt s civilizacijom na sličnom stupnju intelektualnog razvoja? Ako malo bolje razmislimo, u duhu našeg vremena, koje nam gotovo ne dopušta jedno takvo razmišljanje, kada bismo i u tome uspjeli – dakle, ostvarili kontakt s nekakvom izvanzemaljskom civilizacijom – to bi vjerojatno značilo da je svemir upravo prepun takvih civilizacija. Ali i ne samo to. To bi značilo da na tom stupnju negdje i prestaje njihov intelektualni razvoj, a možda i nastupa krah civilizacije, odnosno da dolazi do njenog uništenja. To je zato jer u svemiru, kao što to vrlo dobro znamo, izostaju čuda, a upravo njih smo maloprije doveli u vezu s pretpostavkom o postojanju daleko naprednijih civilizacija od naše. Zbog toga, pomalo zabrinuto gledam na izvrstan SF o vanzemaljcima District 9 u kojem se prikazuju vanzemaljci gotovo potpunoma ljudske prirode, samo egzotična izgleda. District 9, osim što nam vraća cijelu priču o vanzemaljcima na našu adresu, upozorava nas i na kritičnu točku razvoja čovječanstva kao vrste.

Ipak, koliko god se Saganov Kontakt činio danas romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Prekrasnim se čini, s tim u vezi, nekoliko ideja u samoj knjizi. Primjerice, ideja zbližavanja čovječanstva; kada se Stroj za kozmička putovanja započeo graditi utrka u naoružanju pala je u sjenu, američki i sovjetski znanstvenici započeli su intenzivnu suradnju, čak je i ostatak svijeta proželo neobično uzbuđenje u skladu s nečim novim. Odnos prema Bogu također je došao pod reviziju. Sagan je možda među prvima pokazao kako se znanost i religija ne isključuju iako je svoga Boga učinio bitno bližim matematici. Skriveni niz jedinica i nula u numinoznom broju „pi“ za znanstvenicu Ellie bio bi dokaz postojanja Boga ali bitno sklonijeg matematici od ljutitog i nikad sitog ljudskih pohvala – „ja sam koji jesam“ – boga židovske tradicije.

Međutim, na ovom mjestu, ipak bih istakao jednu posebnu odliku koja krasi ovaj roman i koja stvari vraća na početak i priču o romantizmu. Upravo, viđenje postojanja i života kao svjesne opijenosti stvarnošću bez straha i agresivnih težnji, predstavlja onaj dio romana koji htjeli-ne-htjeli na kraju zapamtite. Ponovno se vraćamo na priču o Jednom. Moguće je doista tako živjeti. Vjerovati da smo svi mi, uključujući i vanzemaljce, Jedno, i da u tom Jednom na čudnovat način egzistiraju pojedinačne svijesti s jedinom dužnošću diviti se i čuditi se tom Jednom. Ovaj pogled na stvarnost isključuje neprijateljstva i nepovjerenje svake vrste. Zbog toga na kraju pomislite da je Carl Sagan svoju knjigu iskoristio, zapravo, kako bi se mogao narugati onom suprotnom, vojničkom pogledu čovječanstva na svijet prema kojem je sve Drugo neprijatelj, a koji se, nažalost, i danas čini još uvijek dominantnim nad ostalim pogledima.

Pri kraju romana navode se rečenice koje na najbolji način opisuju ulogu Michaela Kitza, ministra obrane u vladi SAD-a, kao zastupnika tog vojničkog pogleda. Na stotine generacija prije njega vladali su puno gori od njega, ali sada kada je došao njegov red, u nezgodan čas, baš sada su se stvari počele mijenjati i život je naglo ponudio i druge poglede na sebe, pored tog njegovog, vojničkog, i zbog kojih se najednom našao u nezavidnoj situaciji. Te rečenice, kao da nam otkrivaju pravu namjeru Sagana pisca. I za njega je kontakt s vanzemaljcima možda samo puka igra. Ono što je romanom htio prenijeti, zapravo je bio napad na tu bezrazložnu tučnjavu u svijetu koju neprestano potiču vojničko orijentirane vlasti. U tome je pohranjena po(r)uka koju sam spomenuo na početku osvrta koja čini knjigu aktualnom i danas i koja, na ovaj način, ukazuje na veličinu Carla Sagana ne samo kao znanstvenika nego i kao romanopisca.

Izvor: http://www.lupiga.com/knjige/kontakt

Molitva za intelektualce

Žao mi je svih onih intelektualaca koji gledaju na jedno oko, koji primaju počasti, a prave se da im nije do njih.

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju nad svojom egzistencijom, koji su postali robovi sopstvene sudbine.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.

Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta, jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.

Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.

Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.

Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast. Žao mi je svih karijerista, svih materijalista.

Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je onih koji nemaju snage reći ne, kada se „ne“ može kazati „da“!

Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.

Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini i onih koji nikad neće otvoriti oči, nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava vječnost.

Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.

Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati, svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah, svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.

7 izgubljenih knjiga koje su mogle da promene celokupnu istoriju…

Ali neće zato što su ih uništili neki idioti…

7. Jevanđelje po Evi

KyhriG4

Legenda dakle kaže da je ovo jedna od zauvek izgubljenih knjiga Biblije i poslednje jevanđelje. A u njemu su opisane stvari poput: slobodne ljubavi, neobaveznog seksa. I recimo gutanja sperme kao verskog čina.

Što bi kao što pretpostavljate pomalo promenilo shvatanje Hrišćanstva i ulogu crkve. Tako da nas i ne čudi što je ova knjiga nestala negde u istoriji.

Zapravo, svi primerci su po svemu sudeći uništeni još u 4. veku, a čini se da se za to pobrinuo Sveti Epifanije sa Krita. A vrlo verovatno i Papa lično koji se potrudio da preostale kopije dobro sakrije.

Samo da li je Jevanđenje po Evi zaista reč Božija ili falsifikat nekog veseljaka željnog seksa? Pa, to ćemo saznati tek kada se Bog lično ponovo pojavi na Zemlji i potvrdi.

6. Arhimedova misteriozna knjiga

ugTIXFw

Arhimed je bio jedan od najvećih umova antičkog doba. U stvari svih vremena. A u njegovom izgubljenom rukopisu navodno su se nalazile šeme za pravljenje različitih korisnih uređaja. Znate, astronomskih satova, navigacionih instrumenata i drugih gedžeta koji su bili nekih 1000 godina ispred svog vremena.

Neki smatraju da su se tu čak nalazili i podaci o misterioznom mehanizmu Antikitera, pronađenom u Grčkoj. Za koga je ustanovljeno da predstavlja mehanizam za utvrđivanje položaja nebeskih tela. Kao i da je napravljen uz pomoć tehnologije koju ćemo izmisliti bar 1000 godina kasnije nego što je napravljen.

Tako da je stari Arhimed verovatno u svojoj knjižici imao i plan za pravljenje mašine za putovanje kroz vreme.

Proklete Rimljane je izgleda sve to pomalo nerviralo pa su spalili Aleksandrijsku biblioteku gde se rukopis nalazio.

5. Retke knjige iz Kuće mudrosti

TffhtXP

Najređe od svih retkih knjiga iz istorije nalazile su se u Velikoj biblioteci u Bagdadu. Bila je to najveća biblioteka na svetu a u njoj su se čuvali najstariji rukopisi sa tri poznata kontinenta. Tu su bili i spisi drevnih Persijanaca o medicini, astronomiji i poznatoj tehnologiji. A oni su znali dosta toga za svoje vreme.

A pošto je Bagdad u to vreme bio praktično sam centar modernog sveta veruje se da su se tamo nalazile informacije o stvarima za koje danas ni ne znamo da su postojale. Dakle, nemamo pojma ŠTA smo sve mogli da saznamo da nije bilo tih Mongola. Koji izgleda nisu cenili pisanu reč pa su ih sve uništili. U stvari trebalo im je šest meseci za to. Ali bili su uporni pa su uspeli.

4. Nastavak Ilijade i Odiseje

Troya1

Svi znamo početak priče – zbog Lepe Helene, Agamemnom i drugari napadnu Troju. Opsada malo potraje, ali Ahil ubije Hektora. Odisej se seti Trojanskog konja a onda se posle godina lutanja vrati kući svojoj vernoj ženi.

Kraj.

Ali nije kraj.

Navodno je postojao i nastavak epske sage.

U kome su opisani Ahilova smrt, još malo detalja o Parisu i Trojanskom konju. Kao i sama Odisejeva smrt.

Da li možete da zamislite koliki bi uticaj na našu civilzaciju imao još jedan Homerov spis? Praktično svaka druga knjiga, mnogi filmovi pa i muzika su na neki način inspirisani ovim delima.

A kako znamo da je postojala i treća knjiga?

Pa, sačuvani su određeni delovi. Uz to, u drugim izvorima se navodi njeno postojanje. Ali pošto je već prošlo pra hiljada godina sumnjamo da ćemo je ikada pronaći.

3. Platonov Hermokrat

yKv507W

To vam je navodna knjiga o Platonovoj teoriji polja. Koju je kao što možda znate razvio tek Ajnštajn.

Stručnjaci kažu da dela Timej i Kriton jednostavno nisu završena i da se jasno može zaključiti da postoji i treća Platonova knjiga iz serijala. Odnosno Hermokrat.

A u njemu su navodno bile opisane osnovne sile, poput gravitacije, magnetnih talasa, molekula. Sve te sitnice koje smo ustanovili tek stotinama godina kasnije.

Nažalost nikada nije otkriveno ništa osim naznaka o postojanju ovog rukopisa.

2. Ab urbe condita libri

kX5EkLx

Ovaj dugački latinski naziv je zapravo kompletna istorija Rimskog carstva. Imala je 142 toma a sakupio je Livije.

Zamislite šeme za pravljenje egipatskih piramida i tehnička rešenja iz antičke arhitekture. I spiskove gladijatora i vojnika. Odakle su došli i ko ih je kupio. Liste koje su objašnjavale trgovinske odnose. E pa sve to je moglo da se pronađe. Tamo su se nalazili podaci o precima svih nas.

Nažalost posle pada Rima, Evropi je trebalo nekih 1.000 godina da shvati da su stare knjige vredne. A tada je već bilo kasno.

Ipak pronađeno je 35 tomova. Preostalih 107 nije. Ali i one predstavljaju neprocenjivo blago za istoriju celokupne Evrope.

1. Knjiga Ratova koju je napisao Bog lično

5SFwivl

Dakle legenda ukazuje da su u ovom rukopisu opisani ratovi između Mojsija, Džošue i Izraelita dok su se probijali kroz Svetu Zemlju. Autor je Bog lično.

Jasno vam je da bi to bio dosta bitan naslov. Autor je, jelte, poprilično popularan.

A možda bi čak bio i pravi hit pošto zaplet deluje zabavno: imate epski pohod, borbu dobra i zla i neiscrpne izazove. Uz to KNJIGA RATOVA, zvuči skoro kao Ratovi Zvezda.

Knjiga ipak nikada nije pronađena iako se njeno postojanje navodi u više drevnih izvora. Tako da je ili George Lucas Bog lično ili knjigu nikada nećemo ni pronaći.

Izvor: Domino magazin

“Nulti broj” Umberta Eka

Da bismo shvatili reakcije italijanske javnosti, moramo da znamo da su Ekovi obožavaoci podeljeni u nekoliko zaraćenih plemena. Najbrojnije i najtvrdokornije je, svakako, pleme “Imena ruže”. Njegovi pripadnici smatraju da je Ekov prvenac remek-delo i da je sve ostalo što je napisao potpuni promašaj. Naravno da je po njima i “Nulti broj” samo još jedno u nizu razočarenja.

Nešto blaži stav prema najmlađem bratu ima pleme “Fukoovog klatna” koje se diči činjenicom da je njihov poglavica Eko, glavom i bradom, budući da slavni pisac ne krije da mu je “Fukoovo klatno” omiljeno delo. Njima je najnoviji roman simpatičan budući da podseća na Klatno u malom.

Prefinjene dušice pemena “Ostrva dana pređašnjeg” su mogle blagonaklono da gledaju jedino na intimnu priču “Tajanstvenog plamena kraljice Loane” koja je izazivala mučninu u stomaku pripadnicima drugih plemena, dok su veseli podvalanti plemena “Baudolino” mogli da uživaju jedino u bratskom “Praškom groblju”.

No ipak, “Nulti broj” je najviše zgrozilo pleme Cigle…Tom plemenu pripadaju oni koji se kunu samo u debele Ekove romane od minimum pet stotina strana. Oni su doživeli neprijatno iznenađenje sa Loanom i “Praškim grobljem”, dok im je “Nulti broj” bukvalno šamar u lice.

“Umberto Eko na dvesta strana? Nemoguće. Tu knjigu je napisao neko drugi, a njemu su dali samo da je potpiše.”

Bilo kako bilo, prašina se podigla. “Nulti broj” je postao najprodavaniji roman u kratkom roku, te izdavačka kuća Bompiani već sada ima razlog da zadovoljno trlja ruke. Ne treba zaboraviti činjenicu da je pretposlednji roman “Praško groblje” za samo par meseci dostiglo tiraž od gotovo pola miliona primeraka i šest izdanja.

Numero-Zero-dUmberto-Eco_ARAIMA20150327_0128_16

Sam roman je pre svega negacija novinarske profesije, ali i malo groteskna parodija nečega što se zaista odigralo u mnogim italijanskim režimskim novinama tokom takozvane Druge republike. Eko se u ovom romanu vraća omiljenoj tematici – teorijama zavere i lažnim mitovima, ali ovom prilikom ne uranja u daleku prošlost već se okreće novijoj italijanskoj istoriji – tajnim ložama, perfidnim planovima službe bezbednosti, tajanstvenim događajima. Glavni junak nije ni učeni mislilac poput Vilijama od Baskervila iz “Imena ruže”, ni prefrigani krivotvoritelj nalik na Simoninija iz “Praškog groblja” već (po sopstvenom priznanju) propali novinar Kolona, koji posle duge karijere dobija ponudu koja može da mu promeni život. Radnja romana se odvija u Milanu, gradu u kojem je Eko proveo veći deo života i čije tajne odlično poznaje. Neke od njih će saznati i čitaoci ovog romana.

Premda su glavna zbivanja smeštena u 1992. roman se dotiče brojnih događaja iz sedamdesetih godina 20. veka koje su u Italiji ostavile neizbrisiv trag: od afere “Gladio” (akcije specijalnih jedinica Nato), preko neuspelog državnog udara profašističkog vođe Junija Valerija Borgezea do zloglasne masonske lože P2 i tajanstvene smrti pape Jovana Pavla I. Svakako da ova knjiga onima koji su proživeli te godine može da posluži kao podsetnik na te burne godine, dok će novim generacijama približiti epohu o kojoj ne znaju mnogo. Najveće zadovoljstvo Ekovim obožavaocima, uz njegovu uobičajenu visprenost i duhovitost, svakako će pružiti neverovatna priča o “poslednjim danima” Benita Musolinija.

1427393303_512601_1427394237_noticia_normal

Da je ova knjiga prilično iznenađenje, govori i činjenica da još nije objavljen nijedan prevod. Eko ima običaj da svoje romane dostavlja prevodiocima na najveće svetske jezike pre nego što se roman objavi u Italiji kako bi njegova dela što pre dospela do najvećih tržišta. Upravo zbog toga je prethodni roman “Praško groblje” istovremeno preplavio knjižare Pariza, Berlina, Madrida. Ovaj put će prevodi kasniti koji mesec. Prvobitna ideja da Ekov roman dobije drgačiji naslov na engleskom, najverovatnije neće biti usvojena. Šuška se da će naslov biti “Zero issue”, a nije isključena ni mogućnost da se zadrži originalni naslov na italijanskom.

“Nulti broj” Umberta Eka