OPROŠTAJNO PISMO, Gabriel García Márquez

OPROŠTAJNO PISMO, Gabriel García Márquez

Kada bi Bog na trenutak zaboravio da sam svojim izborom odabrao biti marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, jer znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.

Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu….
Uvjeravao bih ljude kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila i poklonio ih za uspješno letenje, ali tek kada nauče letjeti..

Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću nego s osjećajem napuštenosti. Toliko stvari bih se naučio od vas, Ljudi…

Naučio sam da bi svi željeli živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.

Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek i držat će ga zauvijek.

Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo kada mu hoće pomoći da bi se podigao. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, i zato govorite uvijek što osjećate, a činite što mislite, ali u stvarnosti od svega naučenog nemam baš puno, jer kad me polegnu u grob, to ću sve zaboraviti.

Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti ‘volim te’ i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, i zato bih ti hito reći da te veoma volim.

Sutra nema nitko zagarantirano – niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, za jedan… obzirom da si bio prezauzet da bi im prenio svoje osjećaje, emocije i posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje, emocije.

Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima koliko ih voliš – kako su ti veoma potrebni.

Orhanovo nasleđe- mikrorecenzija

Da mi je znati zašto bi neko na naslovnici uporedio ovaj roman sa bilo kojim Hoseinijevim delom… Jeste da spisateljka pokušava da kopira pomenutog pisaca, ali joj ne izdaleka ne polazi za rukom da se približi njegovom nivou.
Knjiga je previdljiva, usiljena, preterano dramatična. Kada se uz to dodaju kitnjasti opisi, koji su često dosadni i, na momente, nebulozni, dobijemo delo koje je, filmskim žargonom rečeno, “snimano za Oskara”, ali je bez duše.
I da ne zaboravim kriminalan prevod. Ovo od Lagune nisam očekivao.13938426_10208884415821468_5899048597897644320_n

10 junakinja ruske književnosti koje morate upoznati

Nedavna BBC-jeva ekranizacija romana Rat i mir je inspirisala mnoge TV gledaoce da obrišu prašinu sa svoje stare kopije Tolstojevog remek-djela i još jednom ga pročitaju. Oni koji se usuđuju, zavedeni sjajem Nataše Rostove, da kopaju dalje kroz ogromni svijet ruske literature u potrazi za drugim nezaboravnim ženskim likovima, možda ne znaju odakle početi.

Gdje početi? Ne tražite dalje. Ovo može biti vaš vodič za otkrivanje ruskih književnih junakinja. Znamo da su sve srećne junakinje jednake, ali svaka nesrećna je nesrećna na svoj način. Ali u ovome je stvar: U ruskoj književnosti, srećni likovi su rijetki. Zapravo, ruske junakinje dijele naklonost da stvari učine težim za sebe. I to je u redu, jer njihova ljepota kao književnih likova proističe, u velikoj mjeri, iz njihovih tragičnih sudbina.

Karakteristike junakinja ruske književnosti su ove:

Njihove priče nisu o pobjedi nad preprekama tako da mogu živjeti sretno do kraja života. Kao čuvari ruskih vrijednosti, ruske junakinje znaju bolje; znaju da je život više od sreće.

Tatjana Larina, Evgenije Onjegin

U početku, beše Tatjana. Ona je Eva ruske književnosti. Ne zato što je prva nego zato što Puškin zauzima jedinstveno božansko mjesto u ruskim srcima. Svaki Rus sposoban je da izrecituje cijele poeme oca ruske književnosti (i, nakon par votki, mnogi će to i učiniti). Puškinovo remek-djelo, Evgenije Onjegin, zapravo je mnogo više priča o Tatjani nego o Onjeginu. Za razliku od Onjegina, koji živi po modernim bajronističkim principima, Tatjana, mlada i nevina djevojka iz seoske sredine, prikazuje suštinu i čistoću zagonetne ruske duše.

Ana Karenjina, Ana Karenjina

Za razliku od Tatjane, koja odolijeva iskušenju zvanom Onjegin, Tolstojeva Ana odlučuje da napusti i muža i sina i pobjegne sa Vronskim. Mnogo se pisalo i govorilo o tome šta je Anin grijeh, odnosno izvor njene tragične sudbine, a jedan od mogućih odgovora je da ona strada zbog sebičnog pokušaja da zadovolji svoje romantične i seksualne želje.

Ana Karenjina

Sonja Marmeladova, Zločin i kazna

Sonja je jedna u nizu „svetih bludnica“ Dostojevskog. Ona ne ostavlja Raskoljnikova nakon što sazna za njegov zločin. Zajedno kreću na put spasenja, zajedno čitaju Bibliju i zajedno tumače priču o Lazarevom vaskrsenju. Mnogi književni kritičari okomili su se upravo na lik Sonje, tvrdeći da je ona previše idealizovana i nerealna, kao Aljoša u romanu Braća Karamazovi. Za lik Sonje vezani su i melodramski elementi Zločina i kazne.

Nataša Rostova, Rat i mir

Nataša je svačiji san. Pametna, vesela, spontana. Nataša je zabavna. Ako Puškinova Tatjana izgleda previše dobra da bi bila istinita, Tolstojeva Nataša izgleda stvarna, živa. Dijelom zato što pored njenih mnogih kvaliteta, ona ume da bude i hirovita, naivna, koketna, čak i da zadirkuje. U Ratu i miru, Nataša se prvi put pojavljuje kao šarmantna tinejdžerka, koja zrači radošću i vitalnošću. Sa novim uspjesima i godinama, uči lekcije koje joj život donosi, smiruje svoje promjenljivo srce i postaje mudrija. Neuobičajeno za ruske junakinje, ona je nasmijana i nakon više od hiljadu stranica.

Irina Prozorova, Tri sestre

Na početku Čehovljeve drame Tri sestre, Irina, najmlađa, zrači i puna je nade. Dok su njene starije sestre nezadovoljne životom u provinciji, plačljive i neraspoložene, Irina je naivna duša ispunjena beskrajnim optimizmom. Ona sanjari da se vrati u Moskvu, gdje će pronaći pravu ljubav i gdje će svi biti srećni.

Međutim, kako nema priliku za odlazak u Moskvu, Irina shvata da bi mogla zauvek da ostane u selu. Kroz Irinu i njene sestre, Čehov pokazuje kako je život dugo ređanje dosadnih trenutaka, koji su povremeno prekinuti kratkim mlazevima radosti. Irina provodi vrijeme rastrojena beznačajnim stvarima, sanjareći o boljoj budućnosti, ali postepeno prihvata beznačajnost svog postojanja.

Liza Kalitina, Plemićko gnijezdo

Liza je mlada, naivna i čistog srca. Nalazi se između dva udvarača: mladog, zgodnog i veselog oficira i starijeg oženjenog muškarca. Ona se jasno opredjeljuje za bijedu, odlazi u manastir, prihvata život požrtvovanosti i oskudice. Njene reči su: Sreća nije za mene.

Majstor i MargaritaMargarita, Majstor i Margarita

Bulgakovljeva Margarita je neobična junakinja. Ona je izvor energije za Majstora, postaje, kao Sonja za Raskoljnikova, njegov iscjelitelj, njegova ljubavnica, njegov spasilac. Margarita traži pomoć od Satane za Majstora, i nakon dogovora, ona je konačno sa svojim dragim, iako ne na ovom svijetu.

Olga Semjonova, Draga

U Dragoj, Čehov govori o Olgi Semjonovoj, zaljubljenoj i nježnoj duši, jedinstvenoj osobi koja živi da bi volela. Sirota Olga postaje udovica. Dva puta. Ostavši bez čovjeka kog voli i bez razloga da živi, osamljuje se, a jedino društvo joj je mačka.

Tolstoj je napisao da je u Dragoj Čehov slučajno stvorio najdraži ženski lik. Prema Tolstoju, Olga je oličenje mogućnosti ruskih žena da bezuslovno vole, a to je vrlina nepoznata muškarcima.

Madam Odincova, Očevi i djeca

U djelu Očevi i djeca Ivana Turgenjeva, Madam Odincova je usamljena žena, barem po standardima svog vremena. Iako je napravljena kao sporedan lik, Madam Odincova je to prerasla i postala je neka vrsta pionira među heroinama u književnosti. Suprotno od drugih ženskih likova, koji su potčinjeni obavezama nametnutim od strane društva, Madam Odincova je bez djece, bez muža i bez majke i tvrdoglavo ističe svoju nezavisnost. Njeno odbijanje podsjeća na Puškinovu Tatjanu.

Nastasija Filipovna, Idiot

Nastasja, junakinja djela Idiot, u pokušaju da se oslobodi svoje sudbine ne može da pobjegne od osjećaja krivice koji će baciti sjenku na sve njene odluke i zbog kog polako polazi ka svom tragičnom kraju. Ona se nalazi u nekoj vrsti nervnog rastrojstva. Doživela je mnogo uvreda, poniženja i bola. Nastasja skoro zaboravlja da ipak ume da voli.

10 junakinja ruske književnosti koje morate upoznati

Tekst prilagodila: Jelena Radmilović

Izvor: lithub.com/the-10-russian-literary-heroines-you-should-know

Dnevnik čitanja

Odavno mi se nije desilo da ovako brzo pročitam neku knjigu (sinoć započeo, danas pre podne završio, 250str.). Ova nije preterano dobra, ali je čitljiva. I sviđa mi se što nije pretenciozno filozofska, već je, poput života, spontana i neposredna. 7/10

Фотографија корисника Dejan Milić

Fukoovo klatno

”Samo za vas, sinovi nauke i znanja, napisali smo ovo djelo. Proučite knjigu, objedinite njen smisao koji smo raspršili i razasuli na više mjesta; ono što smo na jednom mjestu prikrili, na drugom smo pokazali da bi vaša mudrost mogla da ga pojmi” (Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim, De occulta philosophia).

Fukoovo klatno, Umberto Eko naslovnica

Ovim citatom počinje „Fukoovo klatno“ Umberta Eka. Nekoliko rečenica nakon toga, čitalac se suočava sa izazovom. Veliki broj nepoznatih termina vezanih za oblast kvantne fizike, glavni lik koji se nalazi u muzeju, a ne znamo zašto, atmosfera koja ukazuje na opasnost… Ovo je jedno od djela u kojima, ukoliko čitalac uspije da izađe na kraj sa pomalo nejasnim uvodom i obljem nepoznatih riječi bez da odloži knjigu, nakon nekoliko poglavlja slijedi nevjerovatna avantura trojice protagonista.

U prvom poglavlju se susrećemo najprije sa Kazobomom koji se nalazi u muzeju. Započinje priču govoreći o fizici i Fukoovom klatnu („Fukooovo klatno je nepomično dok se Zemlja ispod njega okreće, bez obzira gdje se ono nalazi. Svaka tačka u univerzumu je nepomična ako se na nju okači Klatno.“).

Belbo, Diotalevi i Kazobom su zaposleni u izdavačkoj kući. U razgovoru se često bave filozofskim i životnim pitanjima. Kazobom piše diplomski rad na temu vitezova Templara koji postaju predmet njihove znatiželje, a zatim i uzrok problema. U želji da se zabave, smišljaju sopstvenu teoriju zavjere, nazvanu Plan, koja povezuje Templare sa drevnim religijama i sektama. Pokušavajući da odgonetnu pitanja i povežu ideje sa stvarnim istorijskim činjenicama, stvaraju mrežu koja povezuje lokacije od Afrike, Indije preko Italije, Francuske, sve do skandinavskih zemalja. Malo po malo, saznajemo mnogo o Kabali, Rozenkrojcerima, ali i o vjerskim obredima vezanim za afričko podneblje, o ritualima koji se izvode uz pratnju bubnjeva, o značenju plesa i ulozi vračeva.

Medjutim, stvari izmiču kontroli kad Plan za njih postaje vise od zabave, a zatim i opsesija. Jednom uvučeni u igru, motiv Templara ih prati gdje god se nalazili i šta god radili. Sve što se dešava njima lično ili ljudima oko njih, sve što čuju ili vide, je na neki način povezano sa Templarima. Pojavljuju se i drugi teoretičari zavjere koji shvataju Plan ozbiljno, a Belbo se nalazi na meti tajnih udruženja koje vjeruju u istinistost njihovih istraživanja. Sporedni likovi su brojni, iza svakog od njih nalazi se interesantna priča koja pomaže čitaocu da složi djeliće slagalice i dobije jasniju sliku o ovom djelu.

Foucaultovo njihalo, Umberto Eco naslovnica

Iako je ova tema odranije poznata, ovo djelo čini se posebnim zbog načina na koji Eko piše. Svako poglavlje nosi ime jednog od deset sefirota. Prema Kabali, svaki od njih predstavlja jedan aspekat božanske prirode koji zajedno čini moćnu cjelinu. Što dalje odmičemo sa čitanjem, sve više se pominju razni naučnici, pisci, veliki mislioci ili slavne ličnosti tog vremena. Iako ove oblasti možda i nisu predmet interesovanja čitaoca, u jednom momentu prevladat će znatiželja i počinjemo istraživati podatke i činenice, kako bismo se približili i bolje shvatili radnju ili razumjeli dijaloge.

Potrebno je malo vremena da bismo se navikli na Ekov stil pisanja, način na koji se čitaocu serviraju činjenice, kako prelazi sa jedne teme na drugu, ili iz ugla jednog pripovjedača na drugog. O mladom Kazobomu saznajemo više kroz priču o njegovom školovanju, sastancima u lokalnom baru, zanimanju za Templare. Belboa upoznajemo kroz kratke djelove u kojima govori o sebi ili pomoću dokumenata pronađenih na njegovom računaru kojem daju ime Abulafija. Belbo je primjer pasivnog junaka, sputava ga prošlost, kukavičluk ili nešto treće („Pošto sam otkrio da nisam stvoren za glavnog junaka, odlučio sam da budem pametan posmatrač.“).

Što duže čitamo knjigu, ona postaje zanimljivija. Činjenice se povezuju u cjelinu, djelovi stvaraju kompletnu sliku, jasniji su psihološki profili junaka, njihovi problemi i stanje u kom se nalaze, a uz sve to pratimo i priču o Templarima. Ne može se žanrovski ograničiti ovo obimno djelo; u njemu se nalaze elementi avanturističkog romana koji nas vodi na lokacije širom svijeta i upoznaje sa istorijskim događajima i običajima tog vremena, ali i misterije, detektivskog, psihološkog romana, post-modernizma i egzistencijalizma. Ponekad imamo utisak da listamo enciklopediju čija su poglavlja međusobno povezana pričom, a nekada da čitamo satiru koja se dotiče svega – od ljudske gluposti do istine koja se krije upravo u toj gluposti („Nauka može da bude iskorištena da bi čitalac ostao bez daha.“). Svako poglavlje započinje citatom, a nerijetko smo primorani posegnuti za rječnikom stranih riječi i izraza, budući da je veliki broj ovih citata na francuskom, latinskom, italijanskom, španskom ili portugalskom jeziku. Izrazi ‘No pasaran’ ili ‘facies hermeticae’ se pojavljuju nekoliko puta.

„Fukoovo klatno“ je prvi put objavljeno 1988. godine. Istorijski događaj koji se u djelu spominje je Revolucija 1968. U njoj se krije jedan od uzroka nezadovoljstva dve generacije, koje teže da saznaju istinu o životu. („Znate, za moju generaciju koja je gutala razočarenja od jutra do sutra, to može da bude veoma utješno. – Moja generacija se još više nagutala od vaše.“). Preispituje se religija i postojanje Boga, ali i sve forme ideologije kao što su fašizam, socijalizam, otpor.

Kao i svaku drugu knjigu, „Fukoovo klatno“ možemo razumjeti i doživjeti na različite načine. No, ukoliko se posveti dovoljno vremena i naoruža strpljenjem potrebnim za čitanje uvodnih poglavlja, ova knjiga nudi mnogo činjenica, informacija, različitih pogleda na svijet, zanimljivih avantura, a sve to napisano jedinstvenim stilom Umberta Eka.

Srpsko izdanje

vulkan izdavaštvo logo Fukoovo klatno

http://www.citajme.com

Knjige za koje ljudi najčešće lažu da su ih pročitali

ako bi se društvu predstavili kao inteligentniji, više od 60 odsto ljudi tvrdi da je pročitalo određene knjige.

Istraživački tim je anketirao oko 2.000 Engleza o taktikama koje koriste, kako bi se drugima učinili pametnijima i došao je do zanimljivih rezultata.

Čak 42 odsto ljudi se oslanja na televizijske adaptacije i skraćene verzije knjiga, koje se mogu naći na internetu kada govore o delu koje nisu pročiali. Polovina odraslih učesnika ankete je priznala da većinu knjiga koje stoje na njihovim policama nisu pročitali, dok tri odsto ljudi krije koje knjige i časopise zaista čita.

Uglavnom su to sledeći naslovi:

1. “1984”, Džordž Orvel

2. “Rat i mir”, Lav Tolstoj

3. “Velika očekivanja”, Čarls Dikens

4. “Lovac u žitu”, Selindžer

5. “Put u Indiju”, Forester

6. “Gospodar prstenova”, Tolkin

7. “Ubiti pticu rugalicu”, Harper Li

8. “Zločin i kazna”, Dostojevski

9. “Gordost i predrasude”, Džejn Ostin

10. “Džejn Ejr”, Šarlota Bronte

Često su to i “Biblija”, “Odiseja” i “Orkanski visovi”.

Zašto se upravo ove knjige nalaze na spisku i kakve koristi imamo od toga što tvrdimo da smo čitali dela koja nikada nismo čak ni otvorili?

Odgovor je jednostavan: u pitanju su klasici, kompleksne i opširne knjige, koje omogućavaju isticanje u društvu ili uklapanje u intelektualne krugove.

Izvor: Radio 021

Princeza Ateh

ATEX (IX vek)-hazarska princeza čije je učešće u polemici oko hazarskog pokrštavanja bilo presudno.Njeno ime se tumači kao naziv za četiri stanja svesti nakon Hazara.Na svakom kapku nosila je tokom noći po jedno slovo ispisano poput onih što se konjima ubeležavaju na kapke pred trku. Slova su bila iz zabranjene hazarske azbuke u kojoj svako pismeno ubija čim se pročita. Slova su ispisivali slepi, a ujutru su pre umivanja dvorkinje služile princezu žmureći. Tako je ona bila zaštićena od neprijatelja dok spava. A to je za Hazare značilo vreme kada je čovek najneotporniji. Ateh je bila veoma lepa i pobožna, slova su joj savršeno pristajala, a na njenom stolu stajalo je uvek sedam vrsta soli i ona je pre nego što bi uzela komad ribe umakala prste uvek u drugu so. Tako se molila. Kaže se za nju da je imala i sedam lica, kao sedam soli. Prema jednom predanju, ona je svako jutro uzimala ogledalo i sedala da slika: jedan rob ili robinja, uvek novi ili nova, dolazili su da poziraju. A ona je svakog jutra od svog lica stvarala novo, dotad neviđeno lice. Prema drugim rečima Ateh uopšte nije bila lepa, ali je svoje lice pred ogledalom uvežbavala da uzme takav izraz i da tako rasporedi crte da stekne lep oblik. Ta uvežbana lepota iziskivala je od nje ogroman fizički napor i čim bi princeza ostala sama i opustila se, njena lepota bi se rasula kao njena so. U svakom slučaju, jedan romejski (vizantijski) car nazivao je u IX veku ,,hazarskim licem“ čuvenog filosofa i patrijarha Fotija,što je moglo značiti ili srodničke odnose patrijarhove sa Hazarima ili licemerje.

hazarski_recnik
Prema Daubmanusu nijedno nije slučaj. Hazarskim licem nazivana je osobina svih Hazara,pa i princeze Ateh, da svakoga dana osvanu kao neko drugi, pod sasvim novim i nepoznatim licima, tako da imaju muke i s najbližim srodnicima da se prepoznaju. Putnici beleže, opet, da su hazarska lica i sva ista i da se nikad ne menjaju i da otuda dolazi do teškoće i zabuna. Bilo da je ovako ili onako, stvar izlazi na isto i hazarsko lice je pojam koje se teško pamti. Tako se može objasniti i legenda prema kojoj je princeza Ateh imala drugo lice za svakog učesnika u hazarskoj polemici na kaganovom dvoru, ili da su čak postojale tri princeze Ateh – jedna za islamskog, druga za hrišćanskog i treća za hebrejskog misionara i tumača snova. Činjenica je, međutim, da njeno prisustvo na hazarskom dvoru nije zabeležio onovremeni hrišćanski izvor pisan na grčkom i preveden na slovenski jezik (Žitije Konstantina Solunskog-sv.Ćirila), ali je prema Hazarskom rečniku jedno vreme u grčkim i slovenskim monaškim krugovima postojalo nešto kao kult princeze Ateh. Taj kult je nastao u vezi sa verovanjem da je Ateh u polemici porazila hebrejskog teologa i primila hrišćanstvo zajedno sa kaganom, za kojeg se opet ne zna da li joj je bio otac, suprug ili brat. Sačuvane su u prevodu na grčki i dve molitve princeze Ateh,koje nisu nikada bile kanonizovane, ali ih Daubmanus navodi kao Oče haš i Raduj se, Marijo! Hazarske princeze. Prva od te dve molitve glasi:

“Na našem brodu,moj oče, posada mili poput mrava:oprala sam ga jutros kosom i oni puze po čistim kotarkama i svlače u svoj mravinjak zelena jedra kao slatke listove loze; dumendžija pokušava da izvali krmu i uprti je na leća, kao plen od kojeg će jesti i živeti čitava sedmica; oni najslabiji potežu slanu užad i nestaju s njom u utrobi naše ploveće kuće. Samo ti,moj oče,n emaš pravo na njihovu vrstu gladi. U tom proždiranju brzine, tebi, moje srce, koje si mi jedini otas,pripada najbrži deo. Ti se hraniš raskomadanim vetrom.”

Druga molitva princeze Ateh kao da objašnjava povest njenog hazarskog lica:
Naučila sam napamet život svoje majke i kao neku pozorišnu ulogu svako jutro jedan čas glumim majčin život pred ogledalima. To traje iz dana u dan, godinama. To činim odevena u majčine haljine, noseći njenu lepezu i očešljana kao ona, jer kosu sam splela u obliku vunene kape. Glumim je i pred drugima, čak i u postelji mog dragog.U trenucima strasti ja i ne postojim više, nisam ja nego ona, jer tada, tako je dobro glumim da moja strast iščezava, a ostaje samo njena. Drugim rečima, ona mi je unapred ukrala sve ljubavne dodire. Ali, ja joj ne zameram, jer ne znam da je i ona bila svojevremeno opljačkana na isti način od strane svoje materi. Ako me sada upita čemu toliko glume, odgovoriću: pokušavam da rodim sebe još jednom,ali na bolji način…
Za princezu Ateh se zna da nikada nije uspela da umre.

Ipak,postoji jedan zapis urezan na nožu ukrašenom sitnim rupicama koja govori o njenoj smrti. To usamljeno i ne mnogo verodostojno predanje prenosi Daubmanus, ali ne kao priču kako je princeza Ateh stvarno umrla nego kako se to moglo desiti da je ona uopšte mogla umreti. Kao što od vina ne sedi kosa,od navođenja ove priče neće biti štete.Ona glasi:

Brzo i sporo ogledalo

Jednog proleća princeza Ateh je rekla: -Navikla sam na svoje misli kao na svoje haljine. Imaju uvek isti obim struka i viđam ih svuda,čak i na raskršćima, i što je najgore,od njih se više ne vide raskrsnice.

Da je razonode, poslužitelji su doneli princezi jednoga dana dva ogledala. Oba su bila načinjena od uglačane soli, ali jedno je od njih bilo brzo, a drugo sporo ogledalo. Što je god ono brzo uzimalo odslikavajući svet kao predujam od budućnosti, drugo, ono sporo, vraćalo je i namerivalo dug prvog, jer je u odnosu na sadašnjost kasnilo tačno onoliko koliko je ono prvo žurilo. Kada su pred princezu Ateh izneli ogledala, ona je još bila u postelji i s njenih kapaka nisu umivanjem bila uklonjena slova. U ogledalima videla je sebe sklopljenih očiju ili, tačnije rečeno, prvi put je pročitala na svojim kapcima ispisana slova koja ubijaju, pošto je u prethodnom i potonjem trenutku trepnula i ogledala su to prenela. Umrla je usmrćena istodobno slovima iz prošlosti i iz budućnosti.
customLogo

“Хазарски речник” – Милорад Павић

http://www.pulse.rs

Čita se…

Krenuo sam uporedo da čitam tri knjige. Dugo nisam imao ni volje ni vremena da nešto konkretno pročitam, pa da nadoknadim. 😉

  • Baldasarovo putešestivje, Amin Maluf
  • Vodi me na vodu, Jelena Vuković
  • A planine odjeknuše, Haled Hoseini

Maluf mi se malo ponavlja u ovoj knjizi, pripovedanje je “iseckano” i na momente konfuzno. Svejedno, zanimljivo do sada (polovina knjige), ali nije ni blizu Samarkanda.

Vodi me na vodu je baš “ženska” knjiga, ali sasvim čitljiva. Pošto sam i sâm prolazio kroz sličnu situaciju, dosta stvari su mi više nego poznate. Za sada(trećina knjige), sasvim solidno

Hoseini mi je otkrovenje. Gledao sam filmove po njegovim knjigama, ali nikada nisam ništa pročitao. Odlično pripovedanje, odlična razrada likova. Lagano i pitko, a svejedno sa dubinom. Fenomenalna knjiga, ostaje mi još četrdesetak stranica.

10 filmova za koje možda niste znali da su snimljeni po knjigama

Rekvijem za snove (Requiem for a Dream, 2000)

„Rekvijem za snove“ je film snimljen 2000. godine u režiji Darena Aronofskog, a nominovan je i za Oskara. Oslikava tragičan sunovrat četiri zavisnika, prikazujući ih, simbolično, kroz tri godišnja doba: leto, jesen i zimu. Svaka od ovih osoba ima svoj san koji pokušava da ostvari posredstvom različitih opijata. Film je za inspiraciju imao istoimeni roman Hjuberta S. Džuniora, napisan 1978. godine.

Forest Gamp (Forrest Gump, 1994)

Verovatno ne postoji mnogo ljudi koji nisu barem čuli za ovo kultno ostvarenje, koje je osvojilo čak 6 Oskara, ali koliko ljudi zna da je film zapravo inspirisan romanom? Originalnu priču napisao je Vinston Grum, 1986. godine.

Kum (The Godfather, 1972)

Još jedno kultno filmsko ostvarenje koje svoje postojanje duguje književnosti. Mario Puzo je svojim romanom „Kum“ (1969) inspirisao seriju filmova i time značajno doprineo ovoj umetnosti. Osim ovog romana, Puzo je napisao još nekoliko romana o mafiji, kao što su „Sicilijanac“ i „Zakon ćutanja“.

Kad jaganjci utihnu (Silence of the lambs, 1991)

Doktor Hanibal Lektor, za čije tumačenje je Entoni Hopkins dobio Oskara, iznikao je iz pera američkog pisca Tomasa Harisa. „Kad jaganjci utihnu“ (1988), roman koji je inspiriao istoimeni film je zapravo drugi roman o Lektoru. Ovaj briljantni psihijatar i surovi serijski ubica se prvi put pojavljuje 1981. godine u romanu „Crveni zmaj“ (takođe ekranizovan 1986. i 2002. godine).

Isijavanje (The Shining, 1980)

Ljubiteljima Stivena Kinga, čuvenog američkog pisca, ova informacija je sigurno poznata. „Isijavanje“ (1977) je samo jedan od romana ovog autora koji doživeo svoju filmsku adaptaciju. King je jedan od pisaca koji su najviše privlačili Holivud, pa su njegova dela doživela više od 50 ekranizacija (ne računajući serije i TV filmove).

Ajkula (Jaws, 1975)

Kada je Piter Benčli potpisao ugovor za ekranizaciju svog romana (1971), nije ni sanjao kakav uspeh će adaptacija doživeti. Film je, zbog velike popularnosti, dožieo čak tri nastavka, a interesantno je da se Benčli nije složio sa idejom o prvom nastavku, jer, kako je rekao, ko bi želeo da gleda toliko filmova o napadima ajkula? Ispostavilo se – mnogi, s obzirom na to da je prvi film ostvario jednu od najvećih zarada u Holivudu u to vreme.

Doručak kod Tifanija (Breakfast at Tiffany’s, 1961)

Lik Holi Golajtli, u dugoj crnoj haljini sa muštiklom, prva je asocijacija na čuvenu holivudsku glumicu Odri Hepbern. Pre nego što je ovekovečena na velikom platnu, Holi je postojala kao literarni junak u najpoznatijem romanu Trumana Kapota, napisanom 1958. godine i uvek je bila, po rečima samog pisca, njegova omiljena kreacija.

Šindlerova lista (Schindler’s List, 1993)

Lik Oskara Šindlera u filmu koji je Liamu Nisonu doneo nominaciju za Oskara, a režiseru Stivenu Speilbergu osvojenih čak 7, inspirisan je romanom Tomasa Kenelija (Schindler’s Ark, 1982). Ovaj biografski roman napisan je kako bi ovekovečio život i delo Šindlera, člana nacističke partije, koji je tokom Drugog svetskog rata uspeo da spasi preko hiljadu Jevreja zaposlenih u njegovoj fabrici. Zanimljivo je da, iako je bio zainteresovan za priču, Spilberg najpre nije bio siguran da je spreman da režira film o Holokaustu, pa je pokušao da ponudi projekat drugim režiserima, da bi na kraju ipak odlučio da preuzme rizik. „Šindlerova lista“ danas važi za jedan od najboljih filmova snimljenih na ovu temu.

Neprilagođena (Girl, Interrupted, 1999)

„Neprilagođena“, film u režiji Džejmsa Mangolda, u kojem glavne uloge tumače Vinona Rajder i Anđelina Žoli, jeste filmska adaptacija istoimenog memoara Suzane Kejsen (1993). U ovoj knjizi, autorka opisuje svoj boravak u psihijatrijskoj bolnici, nakon što joj je dijagnostifikovan granični poremećaj ličnosti. Nakon premijere filma, koji je Žolijevoj doneo Oskara, autorka je optužila reditelja da je priču učinio melodramatičnom, dodavši delove zapleta koji ne postoje u originalu.

Pijanista (Pianist, 2002)

Film Romana Polanskog, bazira se na istinitoj priči opisanoj u memoarima poljskog kompozitora jevrejskog porekla, Vladislava Špilmana, prvi put objavljenih pod imenom „Smrt grada“, 1946. godine. Priča opisuje kako je Špilman preživeo deportaciju Jevreja u koncentracione logore. Zbog stava da nisu svi Nemci loši, knjiga je dugo bila pod cenzurom. Najzad, 1998. godine, ponovo je objavljena, najpre u Nemačkoj pod naslovom „Čudesno preživljavanje“, a zatim i u Engleskoj kao „Pijanista“. Knjiga je doživela svetsku slavu nakon ekranizacije u režiji Polanskog, koja je nagrađena sa 3 Oskara.

Autorka teksta je Sandra Bakić Topalović sa bloga Stsh’s Book Corner