Netflix i knjige?

Smrt romana je najavljivana pre više od sto godina, u talasima koji dosežu od Vila Selfa, preko V. S. Najpola, pa sve do Žila Verna. Ali najsvežije odjeke o propasti romana, koji su prouzrokovani padom prodaje fikcije 2018. godine, književni svet u potpunosti odbacuje, u očekivanju da će novi romani Margaret Atvud i Filipa Pulmana podstaknuti rast prodaje za ovu godinu.

U godišnjaku britanskog Udruženja izdavača se navodi da je prodaja fizičkih primeraka fikcije prošle godine opala za 7%. Taj pad nije neutralizovan činjenicom da je prodaja digitalnih izdanja fikcije porasla za 4%, tako da je ukupni pad prodaje fikcije opao za 3% u 2018. godini.

Nasuprot tome, prodaja publicističkih knjiga je porasla za 1%, zahvaljujući porastu prihoda prodaje digitalnih izdanja za 10%. Udruženje izdavača je ukazalo na „upadljiv“ porast prodaje publicističkih dela, koji je u poslednjih pet godina porastao za skoro 30%, kao i „izvanredan“ porast prodaje audio knjiga od čak 43% u periodu između 2017. i 2018. godine.

Izvršni direktor ovog udruženja, Stiven Lotinga, izjavio je da se pad prodaje dešava već nekoliko godina unazad – još od 2014. godine: „Od svih knjiga koje se objavljuju, fikcija je ta kojoj se ljudi najčešće okreću kada imaju slobodnog vremena. Međutim, slobodno vreme se troši i na Netfliks ili igranje kompjuterskih igrica ili posećivanje društvenih mreža, i to stvara konkurenciju.“

Ali Lotinga je, takođe, bio izričit u tome da Netfliks ne doprinosi propasti romana, naglašavajući da su upravo knjige te koje utiču na neke od najkvalitenijih televizijskih sadržaja, kao što su, na primer, „Igra prestola“, „Sluškinjina priča“ ili predstojeća ekranizacija trilogije Njegova mračna tkanja autora Filipa Pulmana, čiji upesi i gledanost, zauzvrat, pospešuju prodaju knjiga.

„Mi smo jedan od presudnih izvora odakle potiču originalne priče i narativi, a pripovedanje je ključno za sve industrije koje se bave kretivnim stvaralaštom, što možemo primetiti u obimu pozorišnih, bioskopskih ili televizijskih adaptacija književnih dela“, rekao je Lotinga. „Sve je to veoma ohrabrujuće. Adaptacije dozivljavaju veliki povratak, tako da je sve to jedan očekivani ciklus.“

Lotinga je takođe napomenuo da se čitalačka publika u proteklih pet godina preusmerila na publicistiku, radije nego na dela fikcije. Navodeći podatak da je porast prodaje fizičkih primeraka publicističkih knjiga od 2014. godine porastao za 24%, Tom Tivnen, novinar finansijskog časopisa The Bookseller, se složio da su „čitaoci koji uživaju u obimnijim književnim delima preusmerili svoju čitalačku praksu sa fiktivnih na publicistička dela.“

„Mislim da je knjiga ’J kao jastreb’ pokrenula ovaj trend jer ljudi priželjkuju upravo te ’memoare koji su od značaja’,“ rekao je Tivnen, „lične priče koje se dotiču širih i zahtevnijih pitanja (poput žalosti, demencije, mentalnog zdravlja) ili takozvane ’pametne nefikcije’ koja se na stručan način bavi širim, univerzalnim problemima.“

Takođe je naveo da su se do pre desetak godina među autorima koji objavljuju publicistička dela nalazile poznate ličnosti poput Šeron Ozborn ili Pitera Keja, međutim, današnje liste najprodavanijih knjiga su prepune naslova koji postavljaju provokativna društvena pitanja. „Ljudi nemaju više toliko potrebe za fikcijom zato što postoji mnoštvo publicističkih priča koje zadiru duboko u ljudsku dušu i u ono što nas pokreće.“

Kejt Skiper, direktorka nabavke lanca knjižara Waterstones složila se da ljudi vole kvalitetnu priču, „bilo da je zasnovana na stvarnim događajima ili izmišljena“, ali je pad prodaje fikcije prošle godine pripisala odsustvu novih naslova velikih romanopisaca.

„Prošla godina nije bila bajna za fikciju ni na koji način“, rekla je. „Samo nekolicina popularnih autora koji pišu fikciju je izbacilo nove naslove.“ Za razliku od prošle, ove godine nas očekuju nastavak „Sluškinjine priče“, novi romani Džona Le Karea i Filipa Pulmana, za koje se očekuje da će uticati na porast prodaje.

„Izdavaštvo ove godine nastupa snažno, i to u svim kategorijama i žanrovima, knjigama koje će privući raznoliku publiku, koje će namamiti kupce u knjižare,“ rekla je Skiperova.

A mi u Beogradu možemo se radovati predstojećem Sajmu knjiga!

Autor: Alison Flad
Izvor: theguardian.com
Prevod: Aleksandra Branković

Nebojša Ðukelić, jedan jedini princ televizije

Sećanja na znanje, blagost, upornost i lepotu harizmatičnog lika koji je unosio toplinu i vrelinu filma u naše živote neka potraju dok nas novi ritam pokretnih slika potpuno ne samelje.

Voleo je da neopažen posmatra „život na delu“. Sedeo je u letnjim baštama restorana i gledao ljude u prolazu ili za susednim stolovima. Činilo mu se da svi pravi ljubitelji filma moraju da poseduju gotovo infantilnu potrebu za pokretnim slikama koje blagorodno utiču ne samo na mrežnjaču oka već i na neke moždane centre.

Od detinjstva je slušajući radio čeznuo za daljinama i osećao „nostalgiju za prostorom“, žudeći da zadovolji glad za nekim paralelno postojećim životima. Bioskop je pomagao, bar sat i po. Bolovao je od filmofilije, plemenite bolesti koja znači viši stepen strasti prema filmu.

U podeli ljudi na egzibicioniste i voajere, sebe je svrstavao u drugu grupu. Na početku mu nije prijalo hladno oko kamere iza koje su skriveni nepoznati gledaoci. Zbog toga je usvojio princip kojeg se uvek pridržavao: budi pred kamerama onakav kakav si u privatnom životu. Verovao je u trening, jednostavnost, lakoću, ležernost, vedrinu i nepretencioznu duhovitost. Divio se retkim majstorima filma koji postižu tu lakoću i eleganciju da sve izgleda glatko, bez napora.

Foto: Nebojša Ðukelić; Izvor: Arhiva Gordane Đukelić

Voleo je Trifoa i Hjustona, od koga kao da je usvojio onu neuhvatljivost velikih, da bez poze i lažne ljubaznosti sam sebe „ne uzima previše ozbiljno“. Hjuston je bio zajedljiv i ciničan prema onima koji su prodavali pamet i pitali nerazumljiva pitanja, a iskren i strpljiv na jasno artikulisanu radoznalost, kao što je sklonost ka običnim životnim stvarima.

Posao na televiziji shvatao je kao bavljenje ljudskim komunikacijama. Nije želeo da bude samo „saobraćajac pitanja“, već i da stvori uslove za tolerantan razgovor. Sebe je video kao večitog studenta koji svakoga meseca polaže jedan veliki ispit, u međuvremenu niz malih kolokvijuma i nikako da se približi diplomi.

Inserte iz filmova smatrao je glavnom sadržinom priča, a ostalo ispunjavanjem pauza. Veštinu vođenja ovakve emisije video je u pravoj meri informacija koje drže pažnju. Gledaocu nikada ne sme da bude dosadno.

Voleo je elektrotehniku, koju je apsolvirao na Elektrotehničkom fakultetu, i šah. Umeo je satima da sedi i rešava jedan šahovski problem. Kao aktivni šahista uradio je veliki broj emisija o šahu i intervjue sa Spaskim, Fišerom, Kasparovim i Karpovim.

Voleo je nove tehnologije, video i video-igre, satelitsku i kablovsku televiziju, reklame i kompjutere. Voleo je košarku. Igrao je za juniore Zvezde sa Kapičićem i Slavnićem kada su postali juniorski šampioni Evrope. Celog života se bavio sportom.

Nebojša Ðukelić, reditelj, voditelj, novinar, filmski kritičar i teoretičar filma, ovako je o sebi govorio u retkim intervjuima. Novinar Slobodan Šterić opisao ga je sledećim rečima:

„Ugodne vanjštine, sa prosedim zaliscima uoči četrdesete, visok i vitak, sa melodičnim baritonom, pravilnim izgovorom i dikcijom, surovo kvari tragikomičan prosek na televizijama nekadašnje Jugoslavije.“

Bio je renesansni tip u vremenu socijalizma. „Princ televizije“, reći će o njemu Svetozar Cvetković na desetogodišnjicu njegove smrti.

Umro je 1996, u 49. godini, u sobi hotela „Metropol“, svojom voljom, filmski.

Foto: Nebojša Ðukelić; Izvor: Arhiva Gordane Đukelić

Razmagnetisano i izbrisano

Kada se na Festu dodeljuje nagrada filmskih novinara i kritičara „Nebojša Ðukelić“, mlade generacije, ako su i čuli ili čitali o njemu, teško da će imati priliku da čuju njegov glas ili vide neku od mnogih kultnih filmskih emisija koje je radio: „Pokretne slike“, „Moderna vremena“, „Petkom u 22“, kviz „Vek filma“, uz nezaboravne „Hroniku Festa“ i „Festoviziju“. Ko zna gde su intervjui sa Hjustonom, Kurosavom, Polanskim, Bertolučijem, Hercogom, Virom, Klintom Istvudom, Melom Gibsonom, Džarmušom. Kan, Venecija, Berlin, Valensija, Montreal, Moskva, London, Tokio, Pula, Niš… festival za festivalom.

Magnetoskopske trake su se brisale, preko njih se ponovo snimalo. Možda u Trezoru postoje zapisi. Osamdesetih godina Jugoslavija je imala samo dva televizijska kanala, a ulice su se praznile u vreme Festa, kada je Ðukelić govorio o filmovima prikazanim te večeri u Sava centru, na način koji je mnoge i uveo u svet filma, da iz tog sveta nikada ne izađu. „Pa kad ga čuješ iz druge sobe, ostaviš to što radiš i dotrčiš da čuješ kako priča i šta priča… ne bih o tome koliko je ovo retko danas“, napisala je na blogu B92 žena koja ga nije poznavala i gde su se poznate ličnosti sećale čoveka koji je bio megazvezda. U Kanu je osamdesetih proglašen za najboljeg novinara koji je odatle izveštavao i sledeće godine bio u žiriju FIPRESCI.

Televiziju je poznavao u dušu. Sam je birao inserte iz filmova. Kao diplomirani reditelj, koliko je bio odmeren u opisu sadržine, toliko je kroz inserte bio strastan i provokativan, jer je znao suštinu medija: da stigne do svakoga, najdalje što može, na najvišem nivou koliko takav medij dopušta. Uprkos zabranama producenata, hladno je pustio scenu iz filma „Koža“ Lilijane Kavani u kojoj američki tenk melje čoveka koji mu kliče. I danas, posle svih modernih horora i tuđina, ova scena izaziva jezu jer je bila umetnička, neprofitna, da se zamisliš. S druge strane, iz filma „Ljudi-mačke“ Pola Šredera izabrao je baš scenu transformacije Nastasje Kinski u leoparda tokom seksualnog čina. To je za ono vreme bilo šokantno, ali ćemo ovakve scene gledati i sledećih decenija, u najmodernijim produkcijskim varijantama, čak i u najsvežijim serijama. A kada je najavljivao insert iz filma „Sammy and Rosie Get Laid“ Stivena Frirsa, izgovorio je bez kalkulisanja: „Semi i Rozi se tucaju“. Možda je malo pocrveneo, ali je rekao doslovce.

U nekim prilikama, tokom živih emisija, sami su se gosti pobrinuli za faktor iznenađenja. Tako je reditelj Alberto Latuada iznenada, ispod stola, tokom emisije uhvatio svoju glumicu za butinu. Roman Polanski je svu svoju pažnju usmerio na proteze ruku kojima se vešto služio prevodilac Boško Čolak-Antić i zamalo nije pao ljuljajući se u rasklimanoj stolici.

Foto: Nebojša Ðukelić iz vojničkih dana; Izvor: Arhiva Gordane Đukelić

Dinko protiv Spilberga

Ðukelić nije dozvoljavao sebi da na film gleda elitistički i hermetički, bar ne na televiziji. Ostavljao je gledaocima da stvore sopstveno mišljenje. Nije bio sudija, iako je objavljivao filmske kritike, eseje i intervjue u svim značajnim filmskim i ostalim novinama. Pamtiće se njegov razgovor sa Klodom Šabrolom za Sineast, kao i priča o Hičkoku, koji je posetio Beograd, gde je prikazano njegovih 11 filmova.

Kada su mu pokazali listu najboljih deset filmova Festa koje su sastavili kritičari i pitali ga da li se poklapa s njegovim ukusom, Ðukelić se složio samo sa filmom „Tajna Kaspara Hauzera“ reditelja Vernera Hercoga. A na listi su bili „Let iznad kukavičjeg gnezda“, „Odiseja“…

Da bi sopstveni ukus stavio u drugi plan, Ðukelić je krajem sedamdesetih otvorio vrata udarnih termina nedostižne televizije do tada potpuno anonimnim mladim ljudima, uglavnom sa Fakulteta dramskih umetnosti, studentima. Oni su, bez cenzure, oštrili pera na filmovima koji im se nisu dopadali. Tako je na neviđen način, ni tada ni sada, promovisao generaciju budućih reditelja, montažera, filmskih kritičara, novinara i pisaca: Dinka Tucakovića, Maju Vlahović, Gorana Terzića, Janka Baljka, Sašu Radojevića, Dragana Jeličića, Biljanu Srbljanović, Dragana Petrovića, Tanju Peternek i mnoge druge kojima je dao šansu da se proslave. Uz reditelja Miljenka Deretu, koji takođe nije među živima, bila je to Festova ekipa.

Rano preminuli Dinko Tucaković, na desetogodišnjicu Ðukelićeve smrti, ispričao je niškoj televiziji da je kao student u okviru programa „Fest na FDU“ postavio Bernardu Bertolučiju „jedno pametno pitanje“. Odmah nakon toga Ðukelić ga je pozvao da se upoznaju i sledeće godine usledio je džentlmenski sporazum da uradi intervjue sa Šrederom i Formanom.

„U ‘Hronici Festa’ učinio sam sve da napravim svoj prvi gaf i u mladalačkom žaru svašta sam rekao o Spilbergovom ‘I-Tiju’, nije mi se dopalo. Nebojša je zbog toga mnogo istrpeo od filmskih moćnika.“

„Bio je nezaustavljiv“, kaže danas Maja Vlahović, dramaturg i kopirajter, žena koja je deset godina radila sa Ðukelićem, njegova desna ruka. „Na festivalu u Kanu 1988. Ben Kingsli se pojavio sa filmom ‘Paskalijevo ostrvo’. Vladala je jagma za intervjuom, Nebojša je rekao da dođemo dva sata ranije. Stajali smo sami u holu. Pojavile su se još dve-tri ekipe, ćaskali smo, kad se začuo dobro poznati glas koji je na engleskom pitao: ‘Ko je ovde sa jugoslovenske televizije?’ Dereta mi kaže: ‘Digni ruku, ovo je naš signal!’ Bio je to Nebojša, sa propusnicom jugoslovenske televizije na grudima! Podižem ruku, bune se kolege iz Britanije, ali mi ulazimo, smeštamo se u prvi red i, naravno, imamo najbolje snimke sa Kingslijem! To vam je Nebojša u najkraćem.“

Foto: Nebojša Ðukelić sa suprugom Gordanom i sinom; Izvor: Arhiva Gordane Đukelić

Smena pod sankcijama

Posle „Hronike Festa“, Ðukelić je osmislio „Festoviziju“, program koji će se prikazivati 24 časa, uz moderne muzičke spotove s kraja osamdesetih, razgovore s gledaocima i razna dešavanja na festivalu. U holu Sava centra postavio je 36 televizora koji su pratili program. Nekim čudom Sava centar i hotel „Interkontinental“ bili su povezani sa beogradskim naseljem Cerak 2, tako da su ljudi iz centra odlazili kod prijatelja na Cerak da cele noći gledaju šta se dešava na Festu. „Već sledeće godine apetiti su porasli i hteli smo da pokrijemo ceo Beograd. Nebojša je to izveo u nemogućim uslovima: pozajmio je tri predajnika od vojske! Tehničar koji je prebacivao link rukovodiocima greškom je pustio program u jugoslovensku mrežu. Naš ležerni i opušteni program odjednom je gledala cela Jugoslavija“, seća se Maja Vlahović.

Tako je nastao Treći program Beogradske televizije.

U trenutku kada je Ðukelić postao selektor, Fest je šlajfovao, bio neka vrsta prestižne parade, a onda je angažovanjem mladih ljudi da mu budu pomoćnici tražio nove mirise i ukuse. „Imao sam čast da budem u selekcionoj komisiji gde smo prvi put prikazali Almodovara i Kaurismakija u tadašnjoj velikoj Jugoslaviji. Nebojšu nije obeshrabrilo to što je na prikazivanju Almodovarovog ‘Zakona požude’ bilo 12 ljudi. Mnogi se danas kunu da su bili na toj projekciji, ali nisu. Znam sve koji su bili“, pričao je Dinko Tucaković. „Bio je najveći promoter Festa u njegovoj istoriji. Zračio je. Za razliku od današnjeg svaštarenja, bio je fokusiran samo na film. Ličnim kontaktima i naporima dovodio je goste koji su bili gabariti Festa.“

Tako su Sava centrom šetali Bertoluči, Pol Šreder, Verner Hercog, Nikita Mihalkov, Harvi Kajtel, Džoni Dep, Džim Džarmuš, Frederik Forest, Klaus Marija Brandauer, Fred Ros, producent Kopolinog „Kuma“ i mnoga značajna imena svetskog filma.

„Današnji Fest nije ni svestan koliko duguje Nebojši. Povodom 30 godina festivala, napravili smo 2002. seriju od deset kratkih filmova „Ljubav koja traje“ i posvetili ih njemu, da ga lagano vraćamo u sećanje. Puštali smo ih pre projekcije svakog filma“, sećao se Tucaković.

U poslednjoj epizodi ove serije postoji kadar gde Ðukelić priča kako bi Fest trebalo da se razvija. Bio je i poslednji dan festivala, prepuna dvorana. U tom trenutku je šest godina od njegove smrti. Kad je došao red na taj kadar gde Ðukelić priča, ceo Sava centar je ustao i aplaudirao.

„Bilo je vrlo dirljivo. Samo dokaz da se neke stvari ne zaboravljaju, naročito ako su dobre“, rekao je filmski kritičar Ivan Karl, jedan od budućih selektora Festa.

Ðukelić ni sa kim od kolega nije bio u svađi, nikoga kritikovao na grub način. „Priznajem, mislila sam tada da je to manjak hrabrosti, da nema petlje. Sada znam da je svetski manir uvažavati pravo na različitost i mišljenje. Nije Nebojša bio ispred svog vremena, bio je i ispred ovog“, rekla je svojevremeno Maja Vlahović u istoj emisiji niške televizije.

Najveća vrlina Nebojše Ðukelića vratila mu se kao bumerang. Da je sklonjen s mesta selektora Festa, saznao je iz novina. Tako su mu se odužili za sve što je uradio. Ni tada nije rekao ništa ružno o onima koji su to učinili. Okrenuo se drugim stvarima, bio je pionir u advertajzingu.

„To mu je teško palo, poznavao sam ga“, rekao je Dinko.

Na inicijativu Ivana Karla, koji ga nikad nije upoznao, Nebojša Ðukelić dobio je svoju ulicu 2013. godine. Bila je to velika borba, potpisivala se peticija, papiri s potpisima su se gubili. Najzad, Ulica Miloja Zakića, prilaz 2, dobila je Nebojšino ime.

Foto: Nebojša Ðukelić sa Emirom Kusturicom i Maksom Ćatovićem; Izvor: Arhiva Gordane Đukelić

Nije bio miran, već staložen

O privatnom životu nikada nije pričao.

„Ništa nismo znali o njemu, ni da li su mu roditelji živi“, priča danas Maja Vlahović. „Čudili smo se kako postiže da radi čitav dan, ode kući da se presvuče i onda vodi emisije. Jedan jedini put za deset godina rada sa njim doživela sam da je doveo svoju porodicu na neki afterparti. Tada mi je njegova supruga Gordana o njemu rekla: ‘Bio bi kosmonaut da je mogao!’ Eto, toliko znam i danas, ništa više.“

Privatni život Nebojše Ðukelića malo je osvetlio njegov stariji sin Miloš, reditelj, producent i vlasnik producentske kuće „Red prodakšn“, zajedno sa majkom i mlađim bratom Vladimirom. Miloš ima 40 godina, Vladimir 36. Oba Ðukelićeva sina su reditelji. Miloš je, spremajući se da sutradan otputuje na festival u Kanu, rekao za Njuzvik najpre da bi i njegov slavni otac i on najviše mrzeli romansirane biografije.

„Bio je popularan, ali nam je govorio da je to posao kao i svaki drugi. To što su ga prepoznavali na ulici nije smatrao za ‘big deal’. Poznanstva s velikim filmskim zvezdama, od kojih je s mnogima i privatno bio prijatelj, čuvao je za sebe. Ja ga doživljavam pre svega kao teoretičara filma i teoretičara medija, ne toliko kao novinara. Bio je televizijski čovek, umeo je to da prenese. Na televiziji se bavio praksom, na filmu teorijom. Za njega je film pre svega bio emotivni doživljaj priče, ne samo za intelektualce. Naprotiv, najmanje za intelektualce. Znate, on se jednako radovao holivudskim hitovima koliko i umetničkom filmu. Draži su mu bili oni koji se pale na američki film nego lažni elitisti. Bio je bliži novom Holivudu nego klasičnom evropskom filmu apriori. Voleo je i jedno i drugo. Uvek mu je bio smešan fanatizam klanova. Još u ono vreme je pričao o smrti klasične filmske priče, što danas vidimo. Film je postao drugorazredna bitnost, vatru kreativnosti preuzimaju serije.“

Na primedbu da je Nebojša Ðukelić bio miran čovek, Miloš ne deli to mišljenje.

„Ne bih rekao da je bio miran čovek. Bio je staložen i analitičan. Emotivno burno je doživljavao i filmove, i umetnost, i život. Zbog toga je objašnjavao zašto gledaoci, i on sam kao gledalac, doživljavaju određenu emociju gledajući neki film. I nama i sebi tražio je razlog za taj doživljaj. Ne, nije bio miran. Bio je pristojan, pokušavao je da ne ide u neke ekstremne stavove što se tiče filma. Bio je moderan. Bio je veliki takmičar. Ne bih rekao borac, već takmičar. Voleo je da se nadmeće, da dobije najbolje intervjue. S jedne strane emotivan i brižan, pun brige za bližnje, a s druge strane uživao je da posmatra ljude, lišen svakog egzibicionizma.“

I iz Miloševe priče saznajemo da je njegovom ocu teško palo što su ga sklonili s mesta selektora Festa.

„Zapravo, nisu ga ni sklonili, već je Fest zbog sankcija privremeno ugašen. Pobedila je struja koja je smatrala da, kad smo već pod sankcijama, sve treba da zamre. Otac je mislio da ne treba sami sebe da izolujemo, ako to već drugi pokušavaju. Sećam se da je sve to teško podneo i smatrao nepravdom. Znate kako je, borili su se za to mesto. I danas je to politička funkcija.“

Foto: Nebojša Ðukelić; Izvor: Arhiva Gordane Đukelić

Vožnja gradskim prevozom

Bio je prijatelj sa Zoranom Ðinđićem. Kao kreativni direktor „Spektre“ doveo ga je u ovu agenciju.

„Učio je Zorana kako da se ponaša na televiziji. Nuđeno mu je da se bavi politikom. Nije to želeo, iako je imao vrlo jasan politički stav u to vreme. Dosta tragično je doživeo raspad Jugoslavije, u smislu pada svih vrednosti. Taj veliki kulturni prostor bio je njegova publika, a taj prostor se smanjio. Teško mu je padala nacionalistička histerija u svim zemljama oko nas i kod nas. To je bilo porazno i zaustavilo je njegovu domaću i međunarodnu karijeru.“

U nekim intervjuima može se naći da Nebojša Ðukelić nije u tadašnje vreme, što je bilo normalno za kuću u kojoj je radio, niti dobio stan, niti imao kola. Njegov sin na to gleda vedro, sećajući se sasvim drugačije svog odrastanja.

„Nije imao kola zato što nije znao da vozi, kao što ne znam ni ja. Išao je autobusom na posao, ali to je bio način života. Materijalne stvari nisu mu bile bitne, bilo mu je važnije da bude poštovan i uspešan u poslu. Do devedeset i neke smo živeli na Konjarniku u stanu od 40 kvadrata, trećinskom delu stana moje bake po majci. Nismo bili bogataši, niti smo držali do toga. Putovao je, dobro smo živeli. Onda je počeo da zarađuje ozbiljniji novac radeći reklame i neke međunarodne poslove. Bio je to dobar život. Sada se to vreme malo romantizuje. Nije to bila preterana skromnost, drugi su bili prioriteti.“

Miloš ovo govori dvadeset jednu godinu otkad Nebojše Ðukelića nema među nama. Ako niste u cehu, danas nemate o filmu ni sa kim da pričate. Filmofilija je zalečena. Televizije ne prikazuju odjavne špice, a da se u njihovom programu govori o nekom filmu ili seriji, nezamislivo je. Moždani centri mogu da miruju. Imate internet, pirateriju, pa se nagledajte koliko vam volja. Umetnost se ne nagrađuje, glupost ne kažnjava. Nema slavnih gostiju, nema „Festovizije“. Kakav domaćin, takvi i gosti.

I kako onda ne preneti gotovo vapaj jednog, pre deset godina veoma mladog filmskog radnika koji je, na tom blogu sećanja na Nebojšu Ðukelića, gde su ga nazvali princom, napisao:

„Ej! Pa ljudi! Gde ja živim? Šta ja radim? Džaba meni 23 godine kad mi se nikad neće desiti tako nešto… Džabe mi Akademija, i diplomski, i pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, i milion producentskih kuća kad nikad neću ovako da se naježim!“

(Tekst je objavljen u 79. broju magazina Newsweek (jun 2017.), koji sada izlazi jednom mesečno.)

Piše: Ljilja Jorgovanović

Ljubav u knjižari

Kada je reč o romantičnim komedijama ili dramama volimo da nam glumci budu simpatični, a zaplet ni previše složen ni sasvim poznat i već ustanovljen kao opšte mesto, i naravno, ništa bez srećnog kraja. Ipak, pored mnogih stvari koje volimo u tim pitkim i rekli bi neki „boza“ filmovima, ima i onog nečeg što bi određene moglo svrstati u potkategoriju koju bismo nazvali – samo za ljubitelje knjiga.
Baš iz tog razloga odabrali smo filmove u kojima knjižare nisu samo ambijenti i deo scenografije već važan učesnik u radnji…

1. Notting Hill (1999)

Nekoliko ključnih scena u ovom filmu odvija se upravo u knjižari. Iako ovo nije klasična knjižara već ona specijalizovana za putovanja i turizam, da je drugačije, zar bi Julia Roberts tamo ikada svratila?

2. You’ve Got Mail (1998)

Iz vremena kada su lanci knjižara bili doživljavani kao krvožedni vuci koji napadaju sirote male knjižare i uništavaju svojim kapitalom i neznanjem sve pred sobom. Da li danas živimo u svetu boljem ili gorem od onoga koji je prikazan u ovom klasiku romantike i zaljubljenika u knjige…

3. The Ninth Gate (1999)

Jedina stvar koja je uzbudljivija od knjižare u filmu, za ljubitelje knjiga svakako je mnogo privatnih biblioteka sa retkim primercima, i jednom knjigom koju je možda pisao baš nečastivi lično!

4. Hugo (2011)

Knjižara u ovom filmu je pravi zlatni standard i verovatno vrhunac vizije knjižare ili stare biblioteke iz žanra naučna fantastika. Za sve one koji nikada nisu odrasli i koji još uvek veruju u magičnu moć knjiga ovo je sjajan film.

5. When Harry Met Sally (1989)

Samo u slučaju da ste ovaj film gledali više od pet puta znaćete da se i u njemu pojavljuje neka knjižara i neke knjige. Kadrovi odabrani za snimanje odlično se uklapaju u skrivenu poruku, naročito deo sa selfhelp psihologijom!

6. Before Sunset (2004)

Ovo je jedinstveni trenutak u savremenoj kinematograiji gde se pojavljuje legendarna knjižara u Parizu pod nazivom Shakespeare and Company.

7. The Big Sleep (1946)

Vreme je za filmske klasike, a ima li boljih od onih sa Bogartom? Kada biblioteka postane uvod za filmski trejler iz te davne posleratne 1946. i naravno kada ima direktne veze sa sjajnim romanom po kojem je urađen i film.

8. Manhattan (1979)

Ima nekoliko dobrih scena u knjižarama u ovom filmu, u nekima je centralna figura Woody Allen ali je čitav film rađen po uzoru na roman ispričan u prvom licu, o zgodama i nezgodama ljudi koji tragaju za ljubavlju, a to je univerzalna tema ma o kojoj umetnosti da govorimo.

http://www.citymagazine.rs

Film: Jastog

Jastog (The Lobster), r. Jorgos Lantimos, Irska / Velika Britanija / Grčka / Francuska / Nizozemska / SAD, 2015.

Na drugo gledanje Jastog mi je znatno bolje „sjeo“. Producent, scenarist i redatelj Yorgos Lanthimos, koji se u ostvarenju Attenberg redateljice Athine Rachel Tsangari iz 2010. godine okušao i kao glumac, pripadnik je i predvodnik tzv. „čudnog vala“ grčkog filma. Riječ je o poprilici desetljeće starom svojevrsnom pokretu u okviru grčke kinematografije, kojem pripada i Athina Rachel Tsangari kao i autor nagrađivane egzistencijalne queer drame Strella Panos H. Koutras, a čija su osnovna obilježja crnohumorno pomaknuto tematiziranje apsurda, nadrealizma, grotesknosti i bizarnosti u društvenim konvencijama i odnosima, kao i izmišljenih društvenih rituala koje u pravilu krase isti atributi. Pripadnici „čudnog vala“ kao svoje filmofilske uzore i orijentire navode Kubricka, Buñuela i Richarda Linklatera, ali i primjerice Davida Attenborougha (Tsangari za Attenberg, što se može naslutiti i iz naslova), dok svoje filmove opisuju kao pokušaje satirično-kritičkog reflektiranja na stanje u barem posredno suvremenom ne samo grčkom društvu. Unatoč činjenici da je upravo on predvodnik nove struje grčkog filma, daroviti ali često i nepotrebno pretenciozni Yorgos Lanthimos, autor zapažene no nedovoljno artikulirane drame Kinetta iz 2005. godine te znatno uspjelijih nagrađivanih drama Očnjak i Alpe, još prije koju godinu je u razgovorima skeptično komentirao tvrdnju da se nešto važno zbiva u grčkoj kinematografiji. Prema njegovim riječima sve se svodilo i svodi tek na nekoliko promišljenih reakcija na stanje u tamošnjem društvu, na odgovore na socijalne promjene pri čemu u tim odgovorima on nije uspijevao detektirati zajedničku filozofiju.

Ono što je međutim (bilo) zajedničko jest kaotično stanje u filmskoj djelatnosti i kronični nedostatak sredstava, zbog čega je Lanthimos prihvatio prvu ponuđenu mu priliku za rad na europskoj suprodukciji sa zvjezdanom glumačkom postavom. I tako je nastala crnohumorna distopijska futuristička fantastična egzistencijalna drama Jastog, na ovogodišnjem Cannesu ovjenčana Nagradom žirija te posebnim priznanjem Queer palmom i Psećom palmom, čiji scenarij Lanthimos supotpisuje sa svojim gotovo stalnim scenaristom Efthymisom Filippouom. Protagonist priče smještene u tjeskobnom mizantropskom društvu budućnosti opsjednutom životom u bračnim zajednicama ili barem u parovima, je netom razvedeni sredovječni arhitekt David (primjereno smireni i podigrani Colin Farrell s desetak kilograma viška), plah, nesiguran i povučen čovjek – ujedno i jedini lik s imenom – koji zajedno s drugima sličnima sebi stiže u poseban šumom okružen hotel za samce. U društvu u kojem je strogo zabranjeno biti sam, i u kojem se neuspjeh ostvarivanja života u paru kažnjava ubijanjem u lovu i reinkarnacijom u životinju po vlastitom izboru, svaki od gostiju hotela ima rok od 45 dana da pronađe ako ne srodnu a ono barem prihvatljivu dušu, ili tek da ostvarivanjem dogovorne veze u cilju izbjegavanja smrti pokuša prevariti upraviteljicu hotela (sjajna Olivia Colman) i nadzorno osoblje. David je u hotel stigao u pratnji psa Boba, zapravo svog brata koji se reinkarnirao kao pas, a želi li izbjeći smrt i reinkarnaciju u jastoga, kojeg je izabrao zbog dugog života, cjeloživotne plodnosti i svoje ljubavi prema moru, što prije mora pronaći partnericu.

No ljubav se nikome ne može nametnuti i nije stvar racionalne odluke, pa će Davidovi odnosi s ostalim izgubljenim i očajnim samcima poput Hromog Čovjeka (Ben Wishaw) i Mucavog Čovjeka (John C. Reilly kao nekovrsni sidekick), a pogotovo s osobljem hotela postajati sve zategnutiji. Naizgled srećom, tu je i pokret otpora nehumanom i totalitarnom režimu, pokret samotnjaka koji vodi odlučna Usamljena Predvodnica (Léa Seydoux) i koji će se ubrzo po totalitarnim tendencijama pokazati komplementarnim režimu, samo formalno suprotnog predznaka. Članica pokreta je i senzibilna Kratkovidna Žena (Rachel Weisz), s kojom će također kratkovidni David tijekom života u šumi, lova na zečeve i skrivanja od lovaca započeti vezu, sve dok po zadatku ne otiđu u Grad gdje žive roditelji Usamljene Predvodnice i gdje će se morati predstavljati kao par. Filmove i općenito djela koja su utjecala na autore, kao i prozu koja je u temeljima filmova, lako je detektirati: nisu posrijedi samo George Orwell niti spomenuti Kubrick i Buñuel, nego i Eugene Ionesco, Daniil Harms, skupina Monty Python te Truffaut-Bradburyjev Fahrenheit 451. Jastog odlično počinje, satira, groteska i apsurd kao i humor općenito distopijsku viziju budućnosti čine dodatno dehumaniziranom i zastrašujućom, likovi se majstorski uvode i makar i minimalistički s osloncem na komiku i mizantropiju profiliraju, ironiziranje uvjetnog ženskog principa kao samo prividno mekšeg i humanijeg je dosta efektno, a dosjetka s reinkarnacijama ljudi kao životinja je vrlo intrigantna i potentna, no budući da i ostaje uglavnom tek dosjetka, taj je potencijal neiskorišten, osobito u segmentu Davidova odnosa s „bratom“.

Tijekom prve polovine filma sve funkcionira gotovo savršeno, i na idejnom i na izvedbenom planu, a i ono što se čini kao minus, poput samo naznačavanja i započinjanja ali ne i elaboriranja određenih bitnih motiva, može se protumačiti i kao plus, odnosno kao prepuštanje gledateljima da sami razmišljaju i donose zaključke. Nažalost, cjelina u drugom dijelu, od protagonistova pridruživanju pokretu otpora, osjetno kvalitativno pada, a važan lik Usamljene Predvodnice je dosta plošan i stereotipan. Bilo bi zanimljivo zagrebati ispod površine sasvim mirnog, navodno idiličnog i pretpostavljivo konvencionalnog života u Gradu, jer i u njemu totalitarizam nužno mora biti itekako prisutan, makar se u filmu praktički uopće ne vidi. A zanimljivo je i korištenje značenjski načelno derivativnog motiva sljepoće u završnici, motiva koji je još jedan od razloga zbog kojih unatoč nedostacima Jastoga svakako vrijedi pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba

Ravnoteža Sile?

I poslednji Mohikanci su kapitulirali pred postmodernističkim truizmom da smo u repertoarskoj kinematografiji (kao i svemu ostalom) odavno izašli iz epohe u kojoj je originalnost postojala kao kategorija. 99% onoga što Holivud radi danas je reboot remake-a, omaž omažu i citat citatovog citata. U tom smislu, smešno deluje koprcanje da se ta silna derivativnost maskira i zaseni prostota. Uzaludno trošenje energije.

Buđenje Sile (režija: J. J. Abrams, scenario: Abrams i Lorens Kazdan) je jedan od prvih filmova koji otvoreno prihvataju tu novu realnost – ne stidi se svoje neoriginalnosti, već pokušava da je iskoristi kao prednost i gradivni element u dramaturgiji. Na taj način postaje zanimljiva paradigma vremena u kome živimo. Film je u istovremeno i VII nastavak Star Wars sage, ali i rimejk originalnih Lukasovih Ratova zvezda iz 1977. (kasnije preimenovanih u epizodu IV pod imenom Nova nada). Nije slučajno da je centralni „MacGuffin“ ove priče potraga za Lukom Skajvokerom – glavni junaci traže mitskog heroja svog detinjstva, kao što ga i publika traži. U nadi da ćemo osetiti bar delić emocije koju smo imali kada smo gledali Imperiju ili Džedaja na izlizanim VHS trakama.

Latest-The-Force-Awakens-Trailer-Description.jpg

Uspeh Buđenja Sile, i kod publike i kod kritičara (rekordna gledanost, 94% pozitivnih kritika na agregatoru Rottentomatoes), pokazuje koliko su današnji mainstream gledaoci gladni bilo kakve emocije u bioskopskim salama, prezasićeni post-koherentnim i post-emotivnim superherojskim junk food-om poput Transformersa ili Marvela. A poslednja preostala emocija koju je moguće eksploatisati i prodavati starijoj publici je – nostalgija (mlađu i tako nije briga da li gledaju rimejk nekog filma starog 40 godina). Nostalgija je kao heroin, a doze koje Abramsov i Kazdanov film nudi su pozamašne. Nije slučajno ni što je glavni negativac Kajlo Ren zapravo svojevrsni copycat killer opsednut likom i delom Darta Vejdera. Savršeno ubodena suština današnjice. Zašto se truditi da se napravi „veći“ i „bolji“ negativac od Darta Vejdera, kad je to unapred izgubljena bitka? Autori su odlučili da svoj problem u pisanju zapravo osveste i iskoriste kao glavni motiv u filmu.

Lik Kajlo Rena (u neočekivano zanimljivoj izvedbi Adama Drajvera) je zapravo sjajna paralela sa samim rediteljem Abramsom, i tu vrstu „bulevarsumrakovske“ auto-ironije, slučajne ili namerne, odavno nisam video u nekom filmu. Abrams je čovek koji je čitavu karijeru izgradio na eksploataciji nostalgije za osamdesetima, konkretno za filmovima Stivena Spilberga i Džordža Lukasa. Njegova filmografija je vrlo precizna dijagnoza svih problema današnjeg Holivuda. Vrhunsko pakovanje, a unutra – ništa. Loženje na Spilberga i Lukasa, a bez razumevanja osnovnih principa po kojima su njihovi najbolji filmovi funkcionisali, umeća da se ispriča jednostavna i koherentna priča i isprati emotivni kontinuitet likova. To je problem koji ga prati od televizijskih hitova poput serije Lost, do bioskopskog reboot-a Zvezdanih staza iz 2009. godine. Konkretno, Zvezdane staze su poseban trn u oku armiji starovremskih obožavalaca ovog serijala, jer je Abrams utopističku viziju budućnosti Džina Rodenberija, naivnu i optimističnu društveno-političku parabolu o istraživanju svemira i ljudskih duša, pretvorio u vulgarni akcioni junk-food, seksi kastovan, snimljen i upakovan, ali lišen elementarnog smisla i logike. Da ne pričam o humanosti. Nije ni čudo što treći deo u Abramsovoj produkciji režira čovek koji je radio Fast and Furious serijal.

Buđenje Sile ima sve ove probleme, ali su oni prisutni u znatno manjoj meri, verovatno zbog učešća Lorensa Kazdana u pisanju scenarija. Kazdan je veteran koji je radio sa Lukasom na najboljim nastavcima Ratova zvezda – Imperija uzvraća udarac i Povratak džedaja, kao i na scenariju za prvog Indijanu Džonsa. Kazdan je ispravno razumeo zeitgeist, i doneo dozu preciznosti i jednostavnosti likovima i njihovim odnosima, a to je element koji nedostaje većini filmova danas. Kad pomenuti kinematografski heroin krene da radi, zaboravićemo sve ostalo, ponajviše brojne logičke probleme u scenariju.

Zašto? Uglavnom zato što su Abrams i Kazdan zajedno uspeli da unesu dovoljno svežeg vazduha u prepričavanje Lukasove svemirske bajke. Deluje kao da su listom uvažili sve zamerke fanova na Lukasove poslednje tri epizode. Abrams je lepo radio sa glumcima, pa nova glavna trojka (Dejzi Ridli kao Rej, Džon Bojega kao Fin i Oskar Ajzak kao Po Dameron) deluje prirodno i spontano. Takođe, novi univerzum je daleko inkluzivniji i šareniji, i u njemu ima mesta za glavne junakinje umesto glavnih junaka, za Afroamerikance koji su deo prve trojke, kao i za ljubavne priče sedamdesetogodišnjaka. Kad smo kod veterana, Harison Ford je sjajan kao razočarani i ostareli Han Solo, i junački na svojim leđima nosi veći deo filma. Nostalgija odvrnuta do maksimuma kad god se pojavi na ekranu. U daljoj službi pojačavanja doze „nostalgi-heroina“ kod stare garde gledalaca je i praktično svaka druga rediteljska odluka, posebno vraćanje pravim scenografijama i mehaničkim specijalnim efektima.

star_wars__the_force_awakens_new_lightsaber_by_spiritdsgn-d88c8qo.png-1024x576.jpg

Politike u filmu (na eksplicitnom nivou) ima daleko manje nego u prethodno snimljenoj trilogiji (I, II, III). Nema puno priča o Trgovačkim Federacijama, blokadama, Senatu, specijalnim ovlašćenjima za Kancelara, preglasavanju… To je opet posledica autorske odluke da se igra na sigurno sa tako velikom investicijom (Dizni je kupio Lukasfilm i prava na Star Wars za oko 4 milijarde dolara, od čega je Džordž Lukas najveći deo poklonio u dobrotvorne svrhe), i da se mainstream gledaoci ne dave temama koje zanimaju šačicu oldschool SF zaluđenika (u koje i sam spadam). Ovo bežanje od eksplicitnosti ide dotle da je na prvo gledanje jako teško shvatiti odnose snaga u galaksiji, i razumeti šta se zapravo desilo u tih 30 godina od kraja Povratka Džedaja do trenutka kad je Sila počela da se budi.

S druge strane, kad se pročešlja između redova, veoma je zanimljivo kako su Abrams i Kazdan opet uspeli da (uprkos sebi) naslikaju veoma zanimljivu političku sliku, koja precizno prenosi prazninu, nesigurnost i razočaranje kao glavne sentimente današnjeg sveta.

Kako nova mapa galaksije izgleda? Rat se nije završio posle smrti imperatora Palpatina i Darta Vejdera u bici kod Endora. Revolucija je pojela svoju decu, stabilna demokratija nije izgrađena, a na ruševinama Imperije je nastao fašistički Prvi red. Knjiga pisana po filmu počinje zanimljivom scenom u kojoj general Leja (u filmu dirljiva Keri Fišer), nekada princeza, a sada vođa partizanskog Pokreta otpora, konstatuje kako nova Republika nije uspela jer većina autoritarnih građana bivše Imperije zapravo nikad nije želela demokratiju. Navikli su da imaju nekoga ko će im govoriti šta da rade.

Novi protagonisti filma su deca rata kojeg se ne sećaju, ali koji je oblikovao njihove sudbine. Rej (harizmatična Dejzi Ridli) je rasla kao siroče na pustinjskoj planeti. Bukvalno živi u ostacima Imperijalne hodačice koja je ostala zakopana u pesku posle davne bitke koja se tu vodila. Pejzaž planete je pun ruševina nasukanih svemirskih brodova, zastrašujuć postapokaliptični ambijent, nalik onome iz Pobesnelog Maksa. Fin je jurišnik Prvog reda koji odlučuje da dezertira kad mu prvi put bude naređeno da puca na civile. Pilot Po Dameron je dete poginulih Pobunjenika koji su se borili u bici kod Endora.

Za Rej, Fina i Poa su priče o Džedajima, Sili, Luku Skajvokeru i Dartu Vejderu legende iz daleke prošlosti. Ovo je takođe dobra odluka autora. Nema suvišne ekspozicije, nema gubljenja vremena na uspostavljanje pravila sveta i žanra. Pravila se uspostavljaju u hodu, da ne kažem u trku. Ovo je zapravo jedino fer rešenje za mladu publiku, kojoj je film prvenstveno namenjen.

A kako je na sedmi nastavak reagovao neko kome je originalna Lukasova saga odredila smer karijere, pa i života (filmom sam poželeo da se bavim upravo zbog Ratova zvezda)? Pa, sa prve projekcije sam izašao podjednako zbunjen kao vaš urednik Panović. Falio mi je Džordž Lukas, koliko god to bogohulno zvučalo gledaocima koji preziru „prikvele“ (epizode I, II i III Ratova zvezda). Pored svih mana i nedostataka (od drvene glume, preko tankih scenarija, do preteranog korišćenja kompjuterskih efekata), Lukasova poslednja tri filma su u svom središtu imala moćnu i arhetipsku priču – prelazak Anakina Skajvokera na tamnu stranu, transformaciju Republike u Imperiju. Priču koja je raspaljivala maštu fanova širom sveta od kad smo je prvi put čuli od Obi-Van Kenobija, i inspirisala hiljade drugih filmova, bajki, crtaća, kompjuterskih igara, stripova od tad do danas. Lukas je uvek imao hrabrosti da kreira nove svetove, i da bude ličan i politički eksplicitan u žanru koji najčešće beži od tih stvari, da pomera granice mogućeg u tehnologiji, i time zaista menja svet.

Vreme će pokazati kako će i da li će nova ova trilogija uticati na nove generacije gledalaca i umetnika.

http://www.danas.rs/danasrs/kultura/ravnoteza_sile.11.html?news_id=313612

Filmska recenzija: Phoenix

Phoenix, r. Christian Petzold, Njemačka / Poljska, 2014.


Nakon što se u Srebrnim medvjedom za najboljeg redatelja ovjenčanoj psihološkoj egzistencijalnoj drami „Barbara“ pozabavio sudbinom jedne žene ranih 80-ih u Istočnoj Njemačkoj izložene paranoidnoj opresiji totalitarnog društva, daroviti redatelj i suscenarist Christian Petzold u svom novom filmu „Phoenix“ odlazi u približno tri i pol desetljeća dalju prošlost. Točnije u Berlin tijekom jeseni 1945. godine, u razrušen i kaotičan grad čijim se ulicama kreću izgubljeni mještani, američki vojnici te lopovi i varalice, i koji je savršena pozornica za odigravanje noirovske psihološke melodrame koja će uslijediti. Njezina protagonistica je Židovka Nelly Lenz koju izvrsno tumači redateljeva stalna suradnica i čini se omiljena glumica Nina Hoss, žena na početku srednjih godina iza koje je boravak u koncentracijskom logoru u kojem joj je uništeno lice. Nelly se u grad vraća uz pomoć prijateljice Lene Winter, naizgled čvrste i odlučne žene koju energično i primjereno smireno utjelovljuje Nina Kunzendorf, a koja planira njihov zajednički odlazak u Palestinu i sudjelovanje u stvaranju nove židovske države. Lene radi za židovsku agenciju koja skrbi o žrtvama logora i ratnim stradalnicima o čijim sudbinama prikuplja iscrpnu dokumentaciju, a Nelly će najprije pomoći u obavljanju zahtjevne facijalne rekonstrukcije.


No lice koje će protagonistica naposljetku dobiti neće u potpunosti biti ono nekadašnje, koje gledatelj nikad ne dobiva priliku jasnije vidjeti pa mu preostaje tek nagađati na temelju jedne skupne crno-bijele fotografije, ali će biti dovoljno slično da ona zahvaljujući tamnijoj boji kose, šminki i odjeći može prilično sličiti nekadašnjoj Nelly. Dok ju Lene nagovara da s njom što prije otputuje u Palestinu, Nelly nesigurna u svoje židovsko podrijetlo na zadržavanje u Berlinu nagone intenzivni osjećaji prema suprugu Johannesu zvanom Johnny, prijetvornom čovjeku, ženskaru i varalici koji je u interpretaciji Ronalda Zehrfelda postuliran s asocijacijama na Clarkea Gablea. Johnny radi u noćnom baru Phoenix, jarkim crvenim svjetlom i neonskim slovima obilježenom mjestu u blizini kojeg će ga Nelly jedne večeri ugledati, a koje filmu osigurava dodatnu vrlo efektnu aromu noira. Gledatelju je otpočetka jasno da je Johnny amoralni gad i podlac koji u ostvarenju svojih prizemnih ciljeva ne preže ni od čega, a moguće je pretpostaviti da je to u suštini jasno i Nelly. No on je i naočit i nehajno šarmantan muškarac koji čini se riječima može lako manipulirati ženama, a nevolja je i u tome što ga Nelly još uvijek snažno voli. Da problemi budu veći, Lene isprva posjeduje jasna saznanja da je upravo Johnny izdao Nelly i da je on krivac što je ona završila u konc-logoru, a za ta će saznanja naknadno pribaviti i dokaze. No Nelly se odbija suočiti sa stvarnim činjenicama i sviješću o pravoj Johnnyjevoj prirodi, pa zbunjeno i nesigurno pristane na njegovu igru na koju je on razmjerno grubo prisili praktički odmah nakon prvog susreta, čim uoči njezinu veliku sličnost sa svojom suprugom za koju vjeruje da je mrtva. Tu počinje hičkokovska igra dvostrukog identiteta i obostrane manipulacije, jer Johnny s jedne strane želi Nelly iskoristiti za dobivanje punomoći za raspolaganje novcem nje i njezine obitelji, dok s druge strane Nelly njega još uvijek voli i u određenoj mjeri idealizira, te ga stavlja na kušnju i kao da čeka kad će opet postati muškarac kakvog voli.


Pri tome svjesno zanemaruje sve što vidi i doživljava, i kao da je u ime vjere u ponovno buđenje nekadašnje ljubavi i rekonstrukciju starog života spremna žrtvovati sve što je potrebno. No sve ima svoje granice, pa tako i njezina vjera u nerealnu ljubav i mogućnost Johnnyjeva popravljanja, koja će slabiti postupno, sve dok iz poruke Lene koja će iznenada počiniti suicid ne dozna da se Johnny formalno razveo od nje dan prije njezina odlaska u logor, i do dana kad se poslije Johnnyjeve inscenacije njezina lažnog dolaska vlakom nakon izlaska iz logora ponovo ne nađe s preživjelim prijateljima i članovima svoje obitelji. U dramskom i karakternom trokutu koji čine Nelly, Johnny i Lene valja zabilježiti da je Lene obilježena ne samo energičnošću, ozbiljnošću te muškim stilom odijevanja i ponašanjem, nego i zaštitničkim ali i sugeriranim posesivno-romantičnim odnosom prema Nelly, a iz svega navedenog mogu se naslutiti i drugačiji motivi njezina nesebična pomaganja Nelly kao i, u svjetlu Nellyne čini se neuništive ljubavi prema Johnnyju, mogući motivi za počinjenje suicida. A onda će u završnoj, najemotivnijoj i na samom kraju najpoetičnijoj sceni filma Nelly uz Johnnyjevu pijanističku pratnju otpjevati pjesmu „Speak Low“ iz mjuzikla „One Touch of Venus“ Kurta Veilla, tijekom koje će on na njezinu zapešću ugledati logoraški broj i napokon shvatiti da je pred njim prava Nelly, dok će ona konačno spoznati kakav je Johnny zapravo, i da više s njim ne želi biti.

Kao redatelj i scenarist poniknuo na televiziji iza kojeg je nepuna dva i pol desetljeća bavljenja filmom, Christian Petzold je umjetnik istančanog osjećaja za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i neobične pa i začudne vedrine. Križanjem pesimističnih i varljivo optimističnih dionica, te posezanjem za melodramom s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno učinkovite i dojmljive rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću ali i strahom i nelagodom, kao i onih međuljudskih oslikanih suspregnutim i nesigurnim kretnjama te spuštenim pogledima. Osim kroz vrlo uspjelu i estetiziranu vizualnost za koju je zaslužan Petzoldov stalni snimatelj Hans Fromm, socijalni a dijelom i politički kontekst predočeni su i kroz sporedne likove koji funkcioniraju kao simboli neveselog društvenog stanja, te su kao takvi i osuđeni na također nevesele sudbine.

Uz ponovnu scenarističku suradnju uglednog dokumentarista Haruna Farockija iza kojeg je nepunih pola stoljeća rada na filmu, redatelj adaptaciju romana „Le Retour des cendres“ francuskog pisca dominantno kriminalističke proze Huberta Monteilheta slično „Barbari“ koncipira kao film tajne čije konture i detalje gledatelji postupno otkrivaju, dijelom i zajedno s protagonisticom. Nju tumači izvrsna Nina Hoss, glumica krhke građe idealna za uloge prividno karakterno također krhkih i lomnih žena koje se, međutim, ispostavljaju kao osobe čvrstih i odlučnih karaktera, kakav je primjerice onaj u romantičnoj drami „Bijela Masajka“ Hermine Huntgeburth. U sva tri spomenuta filma Hoss interpretira naglašeno senzibilne žene koje su zbog ljubavi spremne rušiti sve barijere i ići doslovce glavom kroz zid, iako im okolnosti u kojima se zatječu, ljudi kojima su okruženi i stvarnosti u kojima žive neprekidno šalju signale da bi drugačiji izbor bio ispravniji.

Završna sekvenca s izvođenjem pjesme iz Veillova mjuzikla funkcionira i kao finalni noirovski dodir, nakon kojeg možemo zamisliti Nellynu možda bolju budućnost u nekom imaginarnom nastavku „Phoenixa“. U izvedbi Christiana Petzolda i sa sjajnom Ninom Hoss opet u glavnoj roli, taj bi nastavak svakako vrijedilo pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba

10 filmova za koje možda niste znali da su snimljeni po knjigama

Rekvijem za snove (Requiem for a Dream, 2000)

„Rekvijem za snove“ je film snimljen 2000. godine u režiji Darena Aronofskog, a nominovan je i za Oskara. Oslikava tragičan sunovrat četiri zavisnika, prikazujući ih, simbolično, kroz tri godišnja doba: leto, jesen i zimu. Svaka od ovih osoba ima svoj san koji pokušava da ostvari posredstvom različitih opijata. Film je za inspiraciju imao istoimeni roman Hjuberta S. Džuniora, napisan 1978. godine.

Forest Gamp (Forrest Gump, 1994)

Verovatno ne postoji mnogo ljudi koji nisu barem čuli za ovo kultno ostvarenje, koje je osvojilo čak 6 Oskara, ali koliko ljudi zna da je film zapravo inspirisan romanom? Originalnu priču napisao je Vinston Grum, 1986. godine.

Kum (The Godfather, 1972)

Još jedno kultno filmsko ostvarenje koje svoje postojanje duguje književnosti. Mario Puzo je svojim romanom „Kum“ (1969) inspirisao seriju filmova i time značajno doprineo ovoj umetnosti. Osim ovog romana, Puzo je napisao još nekoliko romana o mafiji, kao što su „Sicilijanac“ i „Zakon ćutanja“.

Kad jaganjci utihnu (Silence of the lambs, 1991)

Doktor Hanibal Lektor, za čije tumačenje je Entoni Hopkins dobio Oskara, iznikao je iz pera američkog pisca Tomasa Harisa. „Kad jaganjci utihnu“ (1988), roman koji je inspiriao istoimeni film je zapravo drugi roman o Lektoru. Ovaj briljantni psihijatar i surovi serijski ubica se prvi put pojavljuje 1981. godine u romanu „Crveni zmaj“ (takođe ekranizovan 1986. i 2002. godine).

Isijavanje (The Shining, 1980)

Ljubiteljima Stivena Kinga, čuvenog američkog pisca, ova informacija je sigurno poznata. „Isijavanje“ (1977) je samo jedan od romana ovog autora koji doživeo svoju filmsku adaptaciju. King je jedan od pisaca koji su najviše privlačili Holivud, pa su njegova dela doživela više od 50 ekranizacija (ne računajući serije i TV filmove).

Ajkula (Jaws, 1975)

Kada je Piter Benčli potpisao ugovor za ekranizaciju svog romana (1971), nije ni sanjao kakav uspeh će adaptacija doživeti. Film je, zbog velike popularnosti, dožieo čak tri nastavka, a interesantno je da se Benčli nije složio sa idejom o prvom nastavku, jer, kako je rekao, ko bi želeo da gleda toliko filmova o napadima ajkula? Ispostavilo se – mnogi, s obzirom na to da je prvi film ostvario jednu od najvećih zarada u Holivudu u to vreme.

Doručak kod Tifanija (Breakfast at Tiffany’s, 1961)

Lik Holi Golajtli, u dugoj crnoj haljini sa muštiklom, prva je asocijacija na čuvenu holivudsku glumicu Odri Hepbern. Pre nego što je ovekovečena na velikom platnu, Holi je postojala kao literarni junak u najpoznatijem romanu Trumana Kapota, napisanom 1958. godine i uvek je bila, po rečima samog pisca, njegova omiljena kreacija.

Šindlerova lista (Schindler’s List, 1993)

Lik Oskara Šindlera u filmu koji je Liamu Nisonu doneo nominaciju za Oskara, a režiseru Stivenu Speilbergu osvojenih čak 7, inspirisan je romanom Tomasa Kenelija (Schindler’s Ark, 1982). Ovaj biografski roman napisan je kako bi ovekovečio život i delo Šindlera, člana nacističke partije, koji je tokom Drugog svetskog rata uspeo da spasi preko hiljadu Jevreja zaposlenih u njegovoj fabrici. Zanimljivo je da, iako je bio zainteresovan za priču, Spilberg najpre nije bio siguran da je spreman da režira film o Holokaustu, pa je pokušao da ponudi projekat drugim režiserima, da bi na kraju ipak odlučio da preuzme rizik. „Šindlerova lista“ danas važi za jedan od najboljih filmova snimljenih na ovu temu.

Neprilagođena (Girl, Interrupted, 1999)

„Neprilagođena“, film u režiji Džejmsa Mangolda, u kojem glavne uloge tumače Vinona Rajder i Anđelina Žoli, jeste filmska adaptacija istoimenog memoara Suzane Kejsen (1993). U ovoj knjizi, autorka opisuje svoj boravak u psihijatrijskoj bolnici, nakon što joj je dijagnostifikovan granični poremećaj ličnosti. Nakon premijere filma, koji je Žolijevoj doneo Oskara, autorka je optužila reditelja da je priču učinio melodramatičnom, dodavši delove zapleta koji ne postoje u originalu.

Pijanista (Pianist, 2002)

Film Romana Polanskog, bazira se na istinitoj priči opisanoj u memoarima poljskog kompozitora jevrejskog porekla, Vladislava Špilmana, prvi put objavljenih pod imenom „Smrt grada“, 1946. godine. Priča opisuje kako je Špilman preživeo deportaciju Jevreja u koncentracione logore. Zbog stava da nisu svi Nemci loši, knjiga je dugo bila pod cenzurom. Najzad, 1998. godine, ponovo je objavljena, najpre u Nemačkoj pod naslovom „Čudesno preživljavanje“, a zatim i u Engleskoj kao „Pijanista“. Knjiga je doživela svetsku slavu nakon ekranizacije u režiji Polanskog, koja je nagrađena sa 3 Oskara.

Autorka teksta je Sandra Bakić Topalović sa bloga Stsh’s Book Corner 

Igra oponašanja (The Imitation Game)

Priča o Enigmi, njemačkom stroju za šifriranje i dešifriranje tajnih poruka kojeg je pred kraj Prvog svjetskog rata konstruirao njemački inženjer Arthur Scherbius a čiji je sustav tijekom Drugog svjetskog rata uspjela probiti britanska tajna služba, točnije tim u kojem je ključnu ulogu odigrao matematičar, logičar i kriptograf Alan Turing, piscima i filmašima već dugo predstavlja očito prilično potentnu temu. Ugledni britanski dramatičar Hugh Whitemore tako se u kazališnom komadu Breaking the Code pozabavio likom i djelom Alana Turinga kojeg je na daskama odigrao Derek Jacobi, sjajan glumac koji je istu ulogu ponovio i u TV-adaptaciji Whitemoreova komada realiziranoj 1996. godine. Za popularnost čitave priče izuzetno je značajan roman Enigma Roberta Harrisa iz 1995. godine, ponešto slobodnija obrada storije o njemačkom stroju koju je u filmu Enigma 2001. godine ekranizirao Michael Apted, kojem se prigovaralo zbog proizvoljnosti i nepridržavanja povijesnih činjenica.

poster-imitation-game
No pričom o Enigmi pod naslovom Tajna Enigme još se 1979. godine pozabavio poljski filmaš Roman Wionczek, a Enigma je važan dio zapleta i kultnog filma Podmornica Wolfganga Petersena iz 1981. kao i filma U-571 Jonathana Mostowa iz 2000. godine. U romanu Cryptonomicon američki književnik Neal Stephenson dijelom koristi zaplet o Enigmi, no čini to vrlo površno i s također priličnim zanemarivanjem povijesnih fakata. U svim spomenutim djelima osim u komadu Hugha Whitemorea, lik i djelo Alana Turinga bili su posve zanemareni i izostavljeni. Razlozi tome leže u činjenici da je on sve do 2009. godine u britanskom društvu neslužbeno bio prešućivan, dijelom zbog posla kojim se bavio a koji je nužno bio obavijen velom tajne, a dijelom zbog njegove istospolne seksualne orijentacije koja je u britanskom društvu u ono vrijeme bila kriminalizirana te se držala sasvim neprihvatljivom i zazornom. Tek je 2009. godine tadašnji britanski premijer Gordon Brown pod pritiskom internetske kampanje u ime vlade izrazio službenu ispriku zbog načina na koji je Turing bio tretiran, da bi ga 2013. kraljica Elizabeta II i službeno rehabilitirala.

141201_r25834-1200

Režiju biografske triler-drame Igra oponašanja, temeljene na knjizi Alan Turing: The Enigma britanskog matematičara, pisca i gej-aktivista Andrewa Hodgesa, redateljski potpisuje Norvežanin Morten Tyldum, dominantno televizijski redatelj domaćim gledateljima najpoznatiji po vrlo dobrom trileru Lovci na glave, adaptaciji istoimenog romana Jøa Nesboa. Tyldum je redateljski pismen i vješt autor sposoban na ekran prenijeti najzanimljivije i najintrigantnije detalje proze koju ekranizira, te pritom ostati usredotočen na likove, njihove složene osobnosti i nerijetko još složenije međuodnose, zbog čega njegovi uspjeliji filmovi funkcioniraju i kao karakterne studije. Takav je slučaj i s adaptacijom Hodgesove knjige, biografije fokusirane na predočavanje kompleksnog Turingova karaktera, djela u kojem se, ako je suditi po Tyldumovu filmu, u cilju što učinkovitijeg oslikavanja njegove osobnosti ponešto i žrtvovalo, primjerice vjerodostojnost u prikazu sporednih likova kakav je onaj arogantnog i iracionalno destruktivnog zapovjednika Alastaira Dennistona (Charles Dance), u nedostatku konkretnijih antagonista – osim protoka vremena i rata kao takvog – pretvorenog u priručnog protagonistova protivnika.

the-imitation-game-the-machine
Kad 1951. godine u dom Alana Turinga (izvrsni i zasluženo za Oscara i Zlatni globus nominirani Benedict Cumberbatch) stigne policija, formalna istraga prijavljene provale dovest će do Turingova uhićenja zbog nemoralnog ponašanja, odnosno zbog krivičnog djela homoseksualnosti. Nepuna četvrt stoljeća ranije 15-godišnji Alan pohađao je školu u Buckingamshireu, a bio je plah i povučen tinejdžer izložen bullyingu, koji je u godinu dana starijem Christopheru Morcomu, također odličnom matematičaru, pronašao dobrog prijatelja s kojim je počeo otkrivati svijet kriptografije i pod nastavom komunicirati tajnim šiframa. Kad je 12 godina kasnije stigao na razgovor s Dennistonom, voditeljem Vladine škole za kodove i šifre u Bletchley Parku, Alan se već jako dobro snalazio u probijanju šifri i tajnih kodova, a nakon njihova razgovora i o Enigmi, koju prema Dennistonovim riječima nitko nije mogao probiti, stvorena je jezgra budućeg tima kojeg će proslaviti upravo Alanov rad. U tome će se timu naći i oštroumna Joan Clarke (odlična Keira Knightley, također nominirana za Oscara), s kojom će Alan postupno uspostaviti prisan odnos koji će dovesti i do lažnih zaruka, a u svom opsesivnom radu na konstruiranju uređaja za univerzalno probijanje šifri Turing će saveznika dobiti u šefu novoosnovane službe MI6 Stewartu Menziesu (Mark Strong).

Drugu adaptaciju Hodgesove knjige scenarist Graham Moore i redatelj Tyldum komponiraju kao dramaturški i režijski vrlo vješto i elegantno vođenu priču koja se odvija na tri vremenske razine, koje se skladno isprepleću. Istodobno genijalna i tragična osobnost neshvaćenog Alana Turinga predočena je u sugestivno režiranoj, izuzetno raspoloženo glumljenoj, dojmljivo ikonografski i scenografski rekonstruiranoj, vizualno estetiziranoj i dominantno pastelnim tonovima oslikanoj te očekivano intrigantnoj storiji čija dramaturgija otkucava poput preciznog sata, u kojoj je suspens povezan i s otkrivanjem izdajnika u vlastitim redovima, te koju nosi sjajan nastup Benedicta Cumberbatcha. On Turnigovu obilježenost i Aspergerovim sindromom ne koristi za preglumljivanja i samodopadne ekshibicije, nego za stvaranje slojevitog karaktera koji je u svojoj genijalnosti dojmljiv kao i u emotivnosti, ranjivosti i tragičnosti.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.

FILM: Takva su pravila

takva-su-pravila-poster

Takva su pravila, r. Ognjen Sviličić, Hrvatska / Francuska / Srbija / Republika Makedonija, 2014.

Socijalna drama s elementima melodrame „Takva su pravila“ scenarista i redatelja Ognjena Sviličića prvi je hrvatski film nakon punih petnaest godina prikazan u sklopu venecijanskog festivala, na kojem je prethodno u sekciji Filmovi današnjice 1999. prikazana „Crvena prašina“ Zrinka Ogreste. Film je na Mostri uvršten u sekciju Horizonti, koja služi kao svojevrsni poligon za predstavljanje zanimljivih novih redatelja i trendova, te u kojoj je glumac Emir Hadžihafizbegović nagrađen za najbolje glumačko ostvarenje. Naslov za koji je Ognjen Sviličić na festivalu u Varšavi osvojio nagradu za najboljeg redatelja u nekim je segmentima njegovo najzrelije odnosno najmanje problematično djelo. U njemu se autor bavi jednom od svojih omiljenih tema, sudbinama jednostavnih i pomalo grubih, ali poštenih i plemenitih ljudi iz provincije u Zagrebu, pri čemu imenica „provincija“ ima i doslovno i metaforičko značenje. Riječ je o supružnicima podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, čiju mirnu svakodnevicu sa sinom tinejdžerom u sugeriranom novozagrebačkom naselju Utrina poremeti a ubrzo i posve razori suočenje s okrutnim, iracionalnim i bezrazložnim noćnim premlaćivanjem mladića koje će dovesti do tragedije.

Takva_su_pravila_04
U uvodnoj sekvenci, koja započinje kadrom totala u kojem promatramo sivu novozagrebačku aveniju koju dijeli tramvajska pruga i na kojoj u rano jutro iz prvih tramvaja izlaze malobrojni putnici, kadrom koji će autor varirati i pred sam kraj, tinejdžera za kojeg ćemo nešto kasnije doznati da se zove Tomica Jozić pratimo u povratku s naizgled još jednog običnog izlaska u grad. Dok mladić kojeg glumi Hrvoje Vladisavljević pazi da se što tiše i neprimjetnije uvuče u svoju sobu, njegovi brižni roditelji, otac Ivo kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović i majka Maja koju utjelovljuje Jasna Žalica, upravo ustaju i pripremaju se za odlazak na posao. Ivo je pritom vozač ZET-ova autobusa koji na poslu s mješavinom čuđenja, razočaranosti i rezigniranosti promatra obijesne sinove vršnjake koje često prevozi, te koji zajedno s Majom gunđanjem o sinovu kasnom povratku iz grada započinje još jedan dan, dan koji će završiti sjedenjem roditelja pred televizorom s neizbježnim grickalicama na stolu.

Iz svakog kadra u kojima ih promatramo jasno je da su Ivo i Maja obični, svakodnevni te opet i s navodnicima i bez njih „mirni ljudi“, kako je glasio i radni naslov filma, odnosno osobe koje se stoički nose sa životnom rutinom u trošnom stanu. S određenom iznimkom nešto modernije uređene Tomičine sobe, njihov stan interijerom i općenito scenografski jasno asocira na 80-e godine, a u filmskom smislu na rumunjski „novi val“, u njemu je mnogo toga dotrajalo i disfunkcionalno, od štednjaka koji se često kvari do kvake na vratima dnevnog boravka koja ispadne u najnezgodnijem trenutku, dok se Ivo trudi ne probuditi od brige i umora usnulu Maju. Ti mirni ljudi su oni koje inače ne primjećujemo, kao što netko drugi sličan njima ne primjećuje ni nas, a koji se sa svakodnevnim nevoljama nose najbolje što znaju i umiju, dobrano fatalistički i s povjerenjem u sustav, znajući da osobno ne mogu ništa promijeniti jer su jednostavno takva pravila. Naslov filma je replika koju će Ivo hinjeno utješnim a zapravo očajnim i beznadnim glasom uputiti Maji u bolnici, nakon nekoliko gotovo isključivo kratkih i vrlo službenih, suhih i administrativnih razgovora s liječnikom i sestrama koji će zbrinuti Tomicu, a koji je u bolnicu dospio nakon što se iz roditeljima nepoznatih razloga onesvijestio u svojoj sobi.

pravilaS1_685010S1
Mladića je tijekom noćnog izlaska žestoko premlatio njegov vršnjak, agresivan momak za kojeg ćemo naknadno saznati da mu je prezime Matić, a koji je Tomici u konačnici kobne ozljede nanio jer mu ovaj nije želio dati nekoliko kuna za kupnju bureka. Razlozi za nasilne ispade su banalni, neracionalni i impulzivni, i svatko od nas u svakom trenutku može postati njihovom metom. Kad uskoro stupe u kontakt sa sinovom djevojkom Teom koju tumači Veronika Mach, a koja nažalost kasnije, nakon Tomičine smrti, biva posve zaboravljena, Ivo i Maja će doznati da je netko iz mladićeva društva mobitelom snimio sam čin premlaćivanja. Dok na Teinu mobitelu gledaju snimak koji im ona odluči poslati, u razgovoru djevojke i Ive opet su zamjetne problematične naznake nekovrsnog civilizacijskog jaza koji Sviličić čini se konstantno vidi i eksploatira u oslikavanju odnosa klišeiziranih „Bosanaca“ i Zagreba. Naime, u redateljevu filmu „Armin“ također Emir Hadžihafizbegović čudi se i divi atlasu svijeta kojeg je sinu za 30-ak kuna kupio u jednom zagrebačkom kiosku, sugerirajući da takvo nešto – što se ovdje na svakom uglu prodaje za sitan novac – u Bosni nikad nije vidio, a isti se glumac u Sviličićevu scenariju za Schmidtove „Metastaze“ s oduševljenjem ali i karikaturalnim odmakom divio Zagrebu kao simbolu modernosti, razvijenosti, urbanosti te stvarnog ili navodnog europejstva. Hadžihafizbegović tako u liku Ive baš i ne razumije funkcioniranje mobitela, pa kad mu Tea pošalje snimak Tomičina premlaćivanja on ju upita „to će mi stići?“, na što mu ona objasni da snimak „najprije odlazi gore do satelita, a onda se vraća na Zemlju“. Čini se da Sviličić ne samo da ne uspijeva izbjeći takva banalna oslikvanja kulturoloških pa i civilizacijskih razlika među dvjema susjednim zemljama, nego on konstantno i uporno na njima inzistira u nizu filmova.

U dramaturški, narativno i izvedbeno minimalističkom, od bilo kakvih suvišaka očišćenom te isključivo na najbitnije svedenom filmu koji traje svega 74 minute, autor se dotiče mnogih stvari, od spomenutog iracionalnog i patološkog nasilja među tinejdžerima, preko Ivina i Majina čuđenja i nerazumijevanja zašto je netko snimio premlaćivanje njihova sina i zašto bi netko to uopće želio snimiti, a u čemu se ogleda ne samo mladenačka fascinacija nasiljem nego i potrebom njegova bilježenja, do pokušaja nošenja „običnih“ i „malih“ ljudi s tragedijom koja im se događa te s tim povezanom moralističkom dimenzijom. Ti ljudi vjeruju u sustav i njegove institucije poput policije i zdravstva, oni su se sustavu prilagodili i kao da izvan njegovih granica ne znaju ni razmišljati, makar podsvjesno drže da je sustav uvijek tu i da im pruža zaštitu, a kad ih on iznevjeri i nanese im nepojmljivu bol s tim se suočavaju zatečeni, nespremni, nijemi i u nevjerici da je ono što im se zbiva stvarno i da je njihova nesreća tako birokratizirana. Odlična je scena u kojoj medicinski brat ili bolnički patolog kojeg tumači Nikša Butijer Ivu i Maju suho, brzim i odsječnim rečenicama i s namjerom da sve što prije bude obavljeno, obavijesti da je Tomica umro i da moraju uz potpisanu potvrdu preuzeti njegovo tijelo. Par minuta ranije oni su sina posjetili u sobi, bio je spojen na aparate i izgledao živim, pa ne mogu prihvatiti da su ga zapravo već vidjeli mrtvog jer aparati prema pravilima moraju raditi sat vremena nakon pacijentove smrti.


Činjenica da im je sin preminuo kao da uopće ne dopire do njih, Ivo sa zakašnjenjem pita „naš sin je što?“, da bi kasnije na svaki način pokušavao ostati staložen i biti oslonac Maji. No u filmu okvirno nadahnutom slučajem Luke Ritza, 18-godišnjeg Zagrepčanina koji je u lipnju 2008. godine preminuo od posljedica premlaćivanja od strane četvorice huligana, mirni čovjek Ivo će makar privremeni i kratkotrajni ventil za neposredno abreagiranje tragedije pronaći u osveti Matiću, mladiću koji je skrivio Tomičinu smrt. U toj će osveti Ivo doznati Matićev identitet i koju školu pohađa, da bi ga nakon slijeđenja na putu kući premlatio i nanio mu teške ozljede slične onima njegova sina, ali se ipak u ključnom trenutku zaustavio u nakani da momka batinama ubije. I kad to škrtim riječima i kao da o tome ne želi pričati po povratku u stan govori Maji, kod oboje je zamjetno određeno olakšanje, i zbog samog čina osvete ali i zbog Ivina suzdržavanja od oduzimanja života. Sviličićeva režija je mirna, sigurna i vrlo atmosferična s razvidnim osloncem na rumunjski novi val, socijalni kontekst i ekspandirajuća drama uvjerljivi su i stvarnosni, a izvedbenom minimalizmu i realističnosti kao i tjeskobnom ugođaju cjeline sjajno pridonosi i rad snimateljice Crystel Fournier, stalne suradnice darovite francuske redateljice Céline Sciamma. Valja se nadati da će na valu međunarodnog uspjeha film „Takva su pravila“, koji vraća povjerenje u glumačke sposobnosti Emira Hadžihafizbegovića, i u domaćoj distribuciji ostvariti pristojnu gledanost.

Autor teksta je Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba.