Pacijent iz sobe 19

Gradski dečko koji je dan ranije u riječkom klubu Palach ispijao pivo i mahao DJ-u da pusti Sisters of Mercy, na svoj devetnaesti rođendan poslan je u rat. Dvadeset pet godina kasnije doveli su ga pred psihijatra kojemu će objasniti zašto je sebi učinio nešto nezamislivo.

Vanja Kovačević, pacijent iz sobe 19, monolog pred psihijatrom započinje svojim devetnaestim rođendanom, danom kad je na dar dobio pušku u ruke, a onda progovara o mnogim ključnim točkama svog djetinjstva, odrastanja, ratovanja, očinstva, preživljavanja i ubijanja. U kontrastu između zastrašujućih ispovijedi Vanje vojnika i nježnih sjećanja Vanje iz vremena prije rata cijeli je svemir oduzetih mogućnosti, cijeli vremeplov potencijalnog života koji se više nikad ne može dogoditi. Ta fantomska bol oduzete mladosti u literarnoj interpretaciji Zorana Žmirića mogla bi se upisati među najpotresnije stranice suvremene hrvatske književnosti.

Jedina veza između prijašnjeg života Vanje Kovačevića, života koji se mogao dogoditi i onoga kojeg upravo živi jest njegov omiljeni bend – Sisters of Mercy – čije mu pjesme služe i kao anestezija i kao dokaz da u njemu još negdje živi onaj mladić kojemu su na devetnaesti rođendan tutnuli pušku u ruke i poslali ga u rat.

Kraj monologa pred psihijatrom – koji možda baš i nije psihijatar nego jedina moguća adresa Vanjine ispovijedi – opet iznova dokazuje da je Zoran Žmirić majstor neočekivanih završnih romanesknih obrata i istančane psihološke karakterizacije, pogotovo kad su u pitanju ratne priče koje u njegovoj interpretaciji uvijek zadiru duboko u istinu koju nije uvijek lako podnijeti, baveći se nuspojavama kolektivnog i onim neizrecivim što dobra književnost ipak zna nepogrešivo formulirati.

Advertisements

IZ BG-A S LJUBAVLJU: Kako me je Mario Stanić učio ćirilici (ili zašto u finalu navijam za Hrvatsku)

Bio je neki besmislen kišni dan usred letnjeg raspusta. Dan sasvim nedorastao kalendarskoj poziciji koju je trebalo da zauzme. Umesto da, nevešto ganjajući loptu, padam po betonu i derem kolena, sedeo sam u stanu i crtao. Nisam bio posebno talentovan za to, tek sam onako žvrljao i kratio tu predinternetsku dosadu. U svojim malim, jastučastim rukama stiskao sam olovke i bojice, a na papiru se, ubrzo, stvorio tek malo kompleksniji čiča Gliša koji juri za loptom i trudi se da izgleda kao fudbaler. Potom sam mu kosu obojio u jarko žuto. Pa docrtao crvene kvadratiće na njegov dres. Naposletku, iznad glave sam, krzavim i nesigurnim slovima, napisao ovako “Марио Станић – Нрвацка“, te sav ponosan potrčao ka mami da joj pokažem crtež. Prešla je pogledom preko te moje nenamerno karikaturalne verzije nesretnog Stanića, ali pažnja joj se zadržala na natpisu. Zaustila je da mi staloženo objasni kako se ne kaže Hrvacka nego Hrvatska, međutim kada je uvidela da sam pomešao ćirilicu i latinicu – potpuno nemajući sluha za moje napore u izgradnji dobrosusedskih odnosa time što sam još tada crtao dvojezične fudbalske ploče – iznenađeno je rekla “Pa ti si zaboravio slova, Bojane!” Odmah zatim, posadila me je za stolicu i radni sto, u ruke mi uvalila svesku i olovku, pa sam, frkatajući i kukajući, u sred letnjeg raspusta sedeo i vežbao slova i pisanje. Proklinjao sam i psovao – u sebi, razume se – kišni dan i crtanje, ćirilicu i Hrvatsku, Marija Stanića i nedavno završeno svetsko prvenstvo u fudbalu dok sam u svesku na male i velike linije upisavao slova. Da nije napolju pljuštala kiša, igrao bih se lopte – možda bi baš taj dan bio ključan u mojim naporima da prevaziđem svoju urođenu sportsku netalentovanost, te bih danas bio rezervni centarhalf nekog solidnog srpskog drugoligaša. Umesto toga, vežbao sam čitanje i pisanje, ispostaviće se, jedine dve stvari koje sam ikad naučio da radim.

Nikada nisam gledao SFR Jugoslaviju na svetskim prvenstvima u fudbalu. Rođen sam u godini kada je Piksi izbacio Španiju i kada je promašio penal protiv Argentine. Prvi mundijal koji sam zaista pratio – od skupljanja sličica do gledanja svake utakmice – bio je onaj 1998. u Francuskoj na kojem su igrali i tadašnja SR Jugoslavija i Hrvatska. Bili su to timovi koji su reprezentovali dva državolika pakla – onaj Miloševićev koji je, uveliko, po nekadašnjoj Jugoslaviji sejao agresorsku, velikosrpsku smrt i nesreću i onaj Tuđmanov koji je, gradeći državu sanjanu od stoljeća sedmog, takođe radio malo šta drugo osim sejanja smrti i nesreće. Međutim, kad imate osam godina i besmisleno proizvoljnu sreću da vaše malo Užice nije sravljeni Vukovar ili okupirano Sarajevo, ne mislite puno o političkim okvirima države u kojoj provodite detinjstvo. Da budem iskren, pred početak svetskog prvenstva imao sam samo dve brige – da li će se Dejo Savićević dovoljno oporaviti od povrede da bude u startnih jedanaest i kako da od svoje dečačke, tršave kose napravim nešto što makar malo liči na zalizanu frizuru Peđe Mijatovića. Sve drugo mi je bilo nebitno.

Samo par godina posle Vukovara, Dubrovnika, Ovčare, Gospića, Lore i Oluje

A onda je počeo mundijal. Preko njega sam, zapravo, otkrivao šta je to svet i šta sve postoji u tom velikom, šarenom svetu u kom je gradić u kom živim samo jedno zrno peska. Otkrivao sam gde je Maroko, a gde Jamajka. Kako izgleda zastava Kameruna, a kako Belgije. Kako izgledaju ljudi u Norveškoj, a kako u Kolumbiji. Tada sam otkrio, takođe, da je sasvim normalna i uobičajena stvar da na jednom turniru navijaš za dve reprezentacije. Naime, u mojoj porodici se navijalo i za SR Jugoslaviju i za Hrvatsku.“Nećemo valjda navijati za Argentinu protiv Hrvatske”, govorili su moji, a ja sam to prihvatao kao neku samorazumljivu činjenicu, nešto što nema previše smisla čak ni objašnavati bilo kome. A Hrvatska (ћир. Нрвацка) je igrala tako da si se morao zaljubiti u njihovu igru. Naprosto, kada si dete čiji je mozak zaštićen od društvene patriotske groznice, male su šanse da ne navijaš za Šukera i Bobana, Bokšića i Prosinečkog, Stanića i Vlaovića. Za celu tu neverovatnu generaciju. SR Jugoslavija je ispala u osmini finala – a ja i dalje, kroz oči pune suze zbog promašenog penala, vidim mog ćala kako sa troseda maše rukom i viče “jebem ti prečku!” – te sam, do kraja prvenstva, navijao samo za Hrvatsku. Na istom tom trosedu sam, nekoliko dana kasnije, sedeo i čekao da počne polufinale sa Francuskom, a kada je bilo intoniranje himne – verovali ili ne, čak i u Miloševićevoj Srbiji se na TV-u moglo čuti intoniranje hrvatske himne, za razliku od današnje Vučićeve kada nekako uvek blok reklama prekrije taj sami početak meča – ustao sam i stavio desnu ruku preko srca dok je išla “Lijepa naša”. Moji su se smejali, a ja tad nisam sasvim razumeo zašto je tako histerično smešno bilo videti osmogodišnjeg klinca u Užicu kako – samo par godina posle Vukovara, Dubrovnika, Ovčare, Gospića, Lore i Oluje – ustaje na hrvatsku himnu. Naravno, da se razumemo, jebalo se meni čak i tada živo za himne i države, grbove i simbole – bio sam samo, naprosto, spreman, da uradim sve što treba da stanem u isti red sa tim čarobnjacima koji tako lepo igraju fudbal. Ništa više od toga.

Dvadeset godina kasnije, naravno, jasno mi je zašto je bilo 1998. neobično u Srbiji navijati za Hrvatsku. Danas, jebiga, znam da je fudbal možda najvažnija sporedna stvar na svetu, ali je, u isto vreme, i najnevažnija sporedna stvar u samom fudbalu. Stvarno, čitajući novine i portale, stekao bi čovek utisak da fudbal postoji samo zato da bude poligon za postizanje nacionalno-ratničke erekcije i da bude dimna zavesa iza koje se obavljaju kriminalni poslovi, a da je čarobna igra tu tek tako, eto, da bude izgovor za postojanje sveopšteg nitkovluka. Svetsko prvenstvo u Rusiji se bliži samom kraju, a mene, na putu ka finalu, spotiču nekakva sasvim suprotstavljena osećanja. Sa jedne strane, tužan sam jer ću morati da čekam još četiri godine na karneval na kom svaki dan gledaš utakmice i uživaš u igri, a sa druge strane, imam osećaj da ću malo ipak odahnuti kad utihnu sveopšte nacionalne fudbalske histerije, Kad se, je li, kao normalni postjugoslovenski ljudi vratimo “rešavanju” pitanja Kosova, proslavi Oluje i grcanju u pokušaju da se preživi život na kapitalističkoj periferiji.

Svašta sam hteo da ispričam tom klincu, ali nisam

Ipak, onih večeri kada je Subašić branio, a Rakitić zabijao penale Dancima i Rusima, te one večeri kada je Mandžukić dao gol u produžetku protiv Engleza za 2:1, kraj mene se u sobi, niotkuda, stvorio onaj dečak od pre dvadeset godina i bojažljivo me pitao “Hoćemo li to, izgleda, biti prvaci sveta?”. Gledao sam u njega i hteo da mu kažem kako moji prijatelji i prijateljice iz Hrvatske ne navijaju za reprezentaciju jer ne mogu da podnose domoljubnu histeriju koju njene pobede izazivaju. Hteo sam da mu ispričam kako postoje neki zlikovci koji se, preko saveza i reprezentacije, godinama bave teškim kriminalom. Kako Davor Šuker više nije samo onaj tip koji daje treći gol Nemcima, već upravo predsednik tog kriminalnog saveza. Kako Siniša Mihajlović više nije samo onaj koji zabija golove iz slobodnjaka, već biši selektor koji tera igrače da pevaju himnu o Bogu koji spasava srpske zemlje i srpski rod. Hteo sam da mu ispričam ko je taj Thompson čije pesme pevaju hrvatski igrači, kao i ko je taj Baja Mali Knindža sa kojim se grlio i delio mikrofon selektor srpske reprezentacije. Hteo sam da mu ponešto kažem o Vladimiru Đukanoviću, poslaniku Srpske napredne stranke i idiotu i psihopati koji izjavljuje da je “svaki Srbin koji navija za Hrvatsku idiot i psihopata”. Hteo sam da ga upoznam i sa Kolindom Grabar Kitarović i Aleksandrom Vučićem. Sa Draganom J. Vučićevićem i Velimirom Bujanecom. Hteo sam da mu ispričam kako u Beogradu žive kreteni koji će da fizički napadnu ljude koji u kafiću aplaudiraju pobedi hrvatske reprezentacije u polufinalu. Hteo sam da mu kažem da negde u Hercegovini postoji i jedan dečak čiji mozak niko ne čuva od naleta patriotskog zla – jedan dečak, tek par godina stariji od njega, koji postaje viralan na Internetu tako što ga snimaju kako, proslavljajući ulazak Hrvatske u finale, viče “Nož, žica, Srebrenica”. Hteo sam da mu kažem i šta se desilo u tom gradiću, tek nekih pedesetak kilometara udaljenom od Užica. Hteo sam mu reći da su zaroboljeni ljudi u Srebrenici prevoženi, između ostalog, autobusima firme u kojoj je njegov deda dočekao penziju. Hteo sam da mu ispričam ponešto o Užicu. O tome šta je Užička republika, ali i šta je užički korpus. Da mu kažem ponešto i o ratovima u koje su išli neki ljudi koje zna iz familije ili komšiluka. O privatizovanim firmama u kojima su poslove gubili neki ljudi koje zna iz familije ili komšiluka. Da mu kažem nešto i gradovima i ljudima koje će tek upoznati. O nekim dragim ljudima iz Beograda i Šapca, Novog Sada i Niša, Zagreba i Rijeke, Sarajeva i Skoplja, Nikšića i Mostara. O tome kako se, dok je on bio dete, menjao grad u kome je devojčica bila osoba koju danas najviše voli na svetu. Kako su iz njenog odeljenja i komšiluka odlazila deca “nepoželjenih” imena, mnogi od njih da se nikad ne vrate u grad u kome su rođeni. Svašta sam hteo da ispričam tom klincu kad se iznenada pojavio preda mnom dok je Hrvatska privodila kraju polufinale protiv Engleske, ali nisam, naravno, odćutao sam mu čitav ovaj pasus. Samo sam mu namignuo i rekao “Ma otkinućemo Francuze sada, uzimamo svetsko sto posto. Ovaj put nemaju Tirama da nam da dva gola, jebao ih on da ih jebao!” Klinac se nasmejao i ozareno nastavio da bulji u ekran.

Što se mene tiče, navikao sam se već da plivam u ovoj govnavoj reci naše postjugoslovenske svakodnevice. Navikao sam se na sve te protivrečnosti i paradokse, na histerije i na laži, na trgovinu kostima i životima. Ali klinca koji je od Marija Stanića učio ćirilicu, njega ću bogami da sačuvam od svega toga. Njega ću da pustim da, očiju zagledanih u lepotu igre, punim srcem navija za Hrvatsku u finalu u nedelju.

I da konačno pokuša da bude prvak sveta.

https://lupiga.com/vijesti/iz-bg-a-s-ljubavlju-kako-me-je-mario-stanic-ucio-cirilici-ili-zasto-u-finalu-navijam-za-hrvatsku

Knjige za bijeg iz svakodnevice: Putovanje kroz vrijeme

Knjige za bijeg iz svakodnevice: Putovanje kroz vrijeme

Dosadilo vam je ovo naše vrijeme, njegove brige i dubioze? Vi ste zreli za jedno drugačije putovanje, izaberite pravac među našim naslovima.

Audrey Niffenegger: Žena vremenskog putnika

Prvijenac američke spisateljice, u kojem je vješto inkorporiran SF motiv putovanja kroz vrijeme u ljubavnu priču između knjižničara i studentice likovne akademije. Naime, glavni lik Henry ima mutirani gen zbog kojeg neočekivano nestaje i pojavljuje se u prošlosti ili budućnosti. Clare i Henry pokušavaju živjeti „obične“ živote, ali u tome ih ometa nešto što ne mogu ni predvidjeti, niti kontrolirati.To je roman o bezuvjetnoj odanosti kroz vrijeme.

Herbert George Wells: Vremenski stroj

„Vremenski stroj“ (1895) prvi je roman engleskog pisca znanstvene fantastike u kojemu Vremenski putnik dolazi u 802.701. godinu u zajednicu Eloia. To su dobroćudna, no degenerirana ljudska bića niske inteligencije koja se prehranjuju voćem, ništa ne rade i žive u blagostanju, no prividnome, jer podzemne špilje nastanjuju majmunoliki Morlocki koji se hrane mesom, i to mesom Eloia.

Michael Crichton: Niz vrijeme

Uzbudljiva priča o grupi mladih povjesničara koji su otišli na putovanje niz vrijeme: istražujući stare građevine iz XIV. stoljeća odjednom se nađu u njemu, pokušavajući spasiti svog nestalog profesora. Priča je zasnovana na kvantnoj teoriji po kojoj paralelno postoje mnogi svjetovi, pa je moguć i put u njih adekvatnim strojevima, koje u ovom romanu osigurava bogata korporacija.

Tim Powers: Anubisova vrata

Tim Powers, prisutan na spisateljskoj sceni od 1976., pripada redu darovitijih američkih pisaca čiji romani osciliraju između SF-a i epske fantastike. U romanu „Anubisova vrata“ (1983.) nalazimo plejadu osebujnih likova, a radnja, smještena u Englesku s početka 19. st., započinje magijskim zazivanjem egipatskog boga mrtvih, Anubisa. Autor time „šalje“ signale karakteristične za epsku fantastiku, odnosno horor. U radnju zatim uvodi i elemente SF-a koristeći motiv vremenskog putovanja. Dva desetljeća nakon prvog izdanja na hrvatskom jeziku, ovo osvježeno izdanje, jednog od legendarnijih romana ovoga žanra, nezaobilazno je štivo novim, ali i onim malo starijim generacijama.

Robert A. Heinlein: Vrata u ljeto

Dan Davis je zaneseni inovator s bezgraničnom ljubavlju prema mačku Peteu i minimalnim smislom za financijske probitke. Time izaziva bijes zaručnice, pohlepne Belle i poslovnog partnera Milesa, koji se rješavaju Dana na elegantan način, „dugim snom“ ili hibernacijom. Dan se budi početkom trećeg tisućljeća, daleko pametniji i odlučan da istjera pravdu i, svoj novac. Duhovitim i neočekivanim rješenjima i obratima, rušeći prostorno-vremenske granice, autor vodi čitatelja, preko Amerike sedamdesetih, u Ameriku 2001. i natrag, pa opet u 2001. sve do konačnog raspleta.

Arthur C. Clarke, Stephen Baxter: Vremenska odiseja

Ovu uzbudljivu priču punu fizike budućnosti, vojne strategije i zapanjujućih likova, koja se odvija u svijetu znamenite „Odiseje u svemiru 2001“, napisali su Arthur C. Clarke i njegov najtalentiraniji suautor Stephen Baxter. Roman počinje tako da je Zemlja doslovno narezana na kriške i ponovo spojena u nekakvoj neobjašnjivoj i sveobuhvatnoj katastrofi. Svaki segment tla pripada različitom vremenskom razdoblju od kojih su poneka udaljena milijunima godina. Na početku romana britanska vojna postrojba iz 19. stoljeća, stacionirana na granici Afganistana s Pakistanom, zarobi australopiteke – majku i dijete, dok se u istom trenutku u blizini spušta helikopter UN-ovih promatrača iz 21. stoljeća. Oni se kasnije pridružuju vojsci Aleksandra Velikog, dok se u tabor Džingis-kana prisilno spušta lender Sojuz s međunarodne svemirske stanice.

Poul Anderson: Hodnici vremena

U ovom je romanu u centru događanja bespoštedna borba za moć dviju suprotnih strana iz tehnološki savršenije budućnosti. U toj se borbi brišu sve prostorno-vremenske granice, pa se čitatelj, poput glavnog junaka, vraća iz Amerike XX. stoljeća u osvit europske civilizacije, u neolitsku Dansku, ali i u srednjovjekovnu Englesku. U ovom ratu širom svijeta i širom vremena ljudska povijest ipak ostaje nepromijenjena, a glavni junak nastojat će, vlastitom odlukom, znanje iz svoga vremena podijeliti s ljudima iz brončanog doba.

Selden Edwards: Mala knjiga

Debitantski roman, pisan više od trideset godina, obiteljska je saga i ujedno putovanje je kroz vrijeme Franka Standisha, Wheelera, Burdena III, nasljednika bostonskih bankara, bejzbolskog čuda od djeteta, rock-zvijezde sedamdesetih i pisca. Godine 1988. Wheeler je u kasnim četrdesetima, živi u San Franciscu i iznenada, iščašenjem u vremenu nađe se u Beču u godini 1897. U gradu i vremenu znanog iz priča svog omiljenog profesora Hazea, Wheeler se neočekivano dobro snašao. Sreće oca, također vremenskog putnika, stradalog u Drugom svjetskom ratu, te djeda i baku u intrigantnim okolnostima. Glavni grad Austro-Ugarske proživljava svoje najslavnije dane, ne znajući za apokalipsu koja slijedi. Wheeler upoznaje mnoge slavne ljude (Freud, Wittgenstein, Twain…), svjedoči porastu antisemitizma, sreće dječaka Hitlera, svjestan da svojim postupcima ne smije mijenjati budućnost koja se već dogodila.

Ken Grimwood: Još jednom

Jeff Winston je novinar jedne radiopostaje. Upravo je razgovarao sa suprugom kada je naprasno umro u svom uredu. Budi se nekoliko trenutaka kasnije u svojoj studentskoj sobi i ima osamnaest godina. Nakon nekog vremena shvati da mu je pružena prilika da još jednom proživi život. Ipak, ostaje mu sjećanje na događaje iz prošlog života pa tako i o stanju na burzi i uspješnim poslovima. Priliku iskorištava u potpunosti i postaje bezobrazno bogat. Ipak, u četrdeset i drugoj godini ponovno umire. I tako ponovno, i ponovno… Svaki put iskušava neku drugu mogućnost življenja svog života. Postoji li još netko kome je pružena takva prilika.

.

Mark Twain: Yankee na dvoru kralja Arthura

Nakon snažnog udarca u glavu zadobijenog u tučnjavi, glavni junak romana, Amerikanac iz 19. stoljeća, Hank Morgan, s neizmjernim čuđenjem konstatira da je dospio u neko drugo povijesno razdoblje. Probudio se, naime u srednjovjekovnoj Engleskoj u doba kralja Arthura. Njegovi doživljaji u tom vremenu, otvaraju nam nove poglede na povijesne događaje i drevne legende o kralju Arthuru. Hank postupno uvodi niz promjena u društvo, upoznajući ondašnje ljude s tehnološkim i društvenim promjenama svog doba . . . Ovo satirično djelo s obilježjima znanstvene fantastike odlikuje se inteligentnim humorom i dubokom suosjećajnošću, a prozvano je „američkim Don Quijoteom“. Prvi put objavljeno 1889. godine.

A. G. Riddle: Raskrižje

Spisateljica pred životnom odlukom, bogati biznismen, znanstvenica i računalni genij među malobrojnim su preživjelima u avionskoj nesreći. No postepeno će shvatiti da pad njihovog aviona nije plod nesretnog slučaja, već zavjere u kojoj su oni pomno odabrani pokusni kunići, a njihova uloga u razotkrivanju te zavjere već je izazvala neizbrisive posljedice u jednoj stvarnosti te sad prijeti i životu na Zemlji.

.

Diana Gabaldon: Tuđinka

Godina je 1945. i Claire odlazi sa suprugom Frankom na drugi medeni mjesec u škotski Highlands. Dotaknuvši raskoljeni kamen u središtu kamenog svetišta Claire se odjednom nađe u 1743. te biva uhvaćena u zamku prošlosti, u intrige i opasnosti koje bi joj mogle ugroziti život, ali i slomiti srce. Upoznavši Jamesa Frasera, mladog škotskog ratnika, postaje žena rastrgana između vjernosti i požude, između dva muškarca u dva različita života razdvojena godinama. Prvi put objavljena prije više od dvadeset godina, ovo je prva knjiga u vrlo uspješnom serijalu.

Dan Simmons: Hyperion : roman

Sedmero izabranih odlazi na zloslutan planet Hyperion, na rubu Hegemonije, u posjet zagonetnim Vremenskim Grobnicama povezanima s krvavim kultom Shrikea, Boga Boli. Jer, na Hyperionu se rješava opstojnost ljudskog roda ali i krucijalna pitanja samog svemira. Uzbudljiva međuplanetarna priča s elementima horora, trilera, indijskih religijskih kultova, fizikalnih tajni prostor-vremena.

http://gkr.hr/Magazin/GKR-Bira/Knjige-za-bijeg-iz-svakodnevice-Putovanje-kroz-vrijeme

ENISA MILINOVIĆ: STRAH I HRABROST

Višestruka opasnost koja vuče u propast se zove STRAH. Zbog nje postoji HRABROST koja mu tad pokazuje obalu. Sa obale na okean novoga njegova smjelost ga vodi i vuče.
Svim drugim svojim djelima tu vrlinu plemenitu kazuje. Međutim, mnogi drugi imaju suprotna mišljenja o tome. Hrabrost je moć pristupiti nadolazećem problemu.
Tada se u paučinu uhvati sa svim zlim primislima. Slavu, moć, silu koja ga moguće savlada. I zbog raznih događaja kao kukavica očajava. Zaostane na pola puta ka rješenju svog problema.
Nesreću svoju, nesreću drugih produžuje, pa i pojačava.
Ako se uzda u ljudsku sudbinu, zbilja je budala.
Biti hrabar ne može svatko, to mogu biti samo pošteni, jer za poštenje moraš položiti nekakve žrtve. Hrabri ljudi da bi spasili druge se ne pitaju šta će s njima biti. Humani pak će uvijek slaviti svoje žrtve i heroje mrtve.
Pa šta da kažem nakon svega ovoga, svih ovih tvrdnji. Da li je čovjek zao ili nepošten ako u momentu nije hrabar? Da li je zbog toga izložen podsmjehu, izolaciji, sprdnji. Nije! Nije ni jedno od toga! U ljudskoj koži tu se krije samo običan čovjek!

http://www.knjizevnostuzivo.org

Herr Momo

Da mi je znati u koju tačku graniče svetlost i tama.

Slađana Varićak

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

Mali Kutak Sreće

• LifeLiving & SoulHacking •

Svet kratke priče

Čitav svet staje u dobru ispričanu priču.

Dabetićevo

Sav moj monolog o tebi bih menjao za jedan minut tišine pored tebe.

Kratke priče

Sajt posvećen kratkim pričama i novelama

Gunđam po kućama!

Jedan pomalo neprofitabilni blog

Lovac na jednoroge

Borbe sa vetrenjačama, lajanje na zvezde i pišanje uz vetar

POETIKONS

Pesme,pisanje,tekst

stakleneperlice

Pisanje je đavolska rabota.

Književno stvaralaštvo

Književna dela ( analiza, diskusije, i kreativno pisanje )

Knjige i pesme

Početnici u pisanju

Via positiva

Pisanje s namerom...

wildsides

inner emigration

Dejanina svaštara

Ovo je mesto gde ću pisati o događajima iz svog života, izmišljenim događajima, zanimljivim pričama koje sam čula i svemu što mi se učini da je vredno pomena.

Tragom Riječi

Istina, kreativnost, sloboda i pisana riječ su naše oruđe.

moje knjige

“So many books, so little time.” - Frank Zappa

%d bloggers like this: