Mala pariška knjižara, Nina George

Knjižara koja će vam pomoći pronaći naslov romana kojim ćete smiriti srce

Mala pariška knjižara, Nina George naslovnica

Moram priznati kako još nisam čitala tako zanimljivu knjigu o knjigama. Ovaj roman odnio me u potpuno novi svijet u kojem su knjige lijek za sve one brige i probleme za koje nam liječnici ne mogu dati lijeka, ali Perdu može. Perdu ima ploveću Književnu ljekarnu, čamac u kojem se nalazi tisuće knjiga kojima Perdu lijeći osjećaje ljudi koji se smatraju patnicima, koji su neshvaćeni i koje preplavljuje osjećaj beznačajnosti. Dolaze mu ljudi koji su puni tuge i boli, koji vole, a nisu voljeni, koji traže duboka prijateljstva i žele prekinuti površnu ljubav. Perdu im pomaže da kroz knjige i čitanje prežive tjeskobu i nostalgiju, te da duševne boli zamijene povjerenjem, ponosom i iskrenom ljubavlju, a ujedno i da shvate i prihvate životne činjenice.

Perdu je želio pomoći svima, ali sebi nije znao kako pomoći. Knjige mu nisu pomogle prihvatiti bol i mržnju koju je osjećao posljednjih dvadeset i jednu godinu otkad ga je njegova draga Manon napustila. Sve te godine proveo je sam, čitajući i pomažući drugima nositi se sa svojim problemima, ali sebi u knjigama nije našao lijeka. Bol ga je razdirala, udaljio se od prijatelja i započeo samački život u sobici jedne kuće sa svega nekoliko stvari koje su mu bile neophodne za život. Čitao je cijele dane i odgovore tražio u knjigama, ali odgovore na svoja pitanja tamo nije našao jer su se odgovori krili u Manoninom pismu koje mu je ostavila onog dana kad je otišla. Pismo je dugih dvadeset i jednu godinu odbijao pročitati, ali nova susjeda igrom je slučaja došla do pisma i ono se ponovno našlo u Perduovim rukama. Bilo je nezaobilazno pročitati ga, morao je suočiti se ponovno sa svojom Manon i saznati zašto ga je ostavila jedina koju je toliko volio. Pismo krije bolnu istinu kojoj se Perdu nije nadao i u samo jednom trenu sav bijes i mržnja pretvaraju se u suze i kajanje.

Da bi priča bila još neobičnija, Perdu ima susjeda mladog pisca koji je uspješno prodao svoju prvu knjigu i sad se svijetom skriva od brojnih obožavatelja. Znam da vam to zvuči jako neobično, ali Max je zapravo poprilično nesiguran u sebe, otac se ne ponosi njegovom knjigom jer smatra kako je vrlo neprimjerenog sadržaja. Kao dijete, Max je bio zapostavljen od oca i slušao brojne laži od majke koja ga je samo htjela zaštititi od očeve hladne naravi. Perdu i Max će svoje jade morati zajedno proživljavati u danima koji slijede, u danima kad se jedan muškarac nošen emocijama počinje ponašati nepromišljeno i impulzivno, a plah mu mladić bez samopouzdanja postane slijepi putnik – i tu njihova avantura tek počinje.

„Mala pariška knjižara“ Nine George doista će vas s prvom stranicom povesti u novi svijet jer se upravo tamo, na početku ove zanimljive priče, nalazi karta, put kojim su se Perdu i Max odvažili krenuti u potrazi za lijekom koji će im umiriti srca i vratiti živote na pravi put.

Fascinantno je kako Perdu dijeli svoje kupce knjiga u nekoliko kategorija, ali istovremeno svatko od njih je poseban na svoj način. Roman je ovo s vrlo dubokom porukom, zaista čarobna priča koja će vam dati puno materijala za razmišljanje, a ujedno i preporučiti odlične naslove romana koje morate pročitati. Ako ne znate koju od tih knjiga (prvo) uzeti u ruke, na kraju romana nalazi se popis autora i naslovi knjiga, te ujedno i opis tegoba koje pojedina knjiga liječi. Na kraju romana, što me jako iznenadilo, nalaze se i recepti jela za tipičnu provansalsku kuhinju, nešto zaista novo i posebno.

Da ne duljim, roman „Mala pariška knjižara“ očaravajuća je i zanimljiva priča s kojom ćete se i dobro nasmijati, ali i ponegdje pustiti suzu. Prava je poslastica za sve ljubitelje knjiga koje govore o knjigama, a divne ljubavne priče koje se isprepliću daju ovom romanu posebnu čar. Velika preporuka za ovu knjigu, vjerujem da ćete se pronaći u njoj i da ćete sasvim sigurno, ukoliko imate nekih tegoba, u „Maloj pariškoj knjižari“ pronaći naslov romana koji trebate čitati kako bi smirili srce.

Šta to slaviš, Srbine? Novu godinu!

Srećna vam bila i ta „srpska“ nova godina. Nije da mnogo kasnimo za ostatkom sveta, samo dve nedelje. Da je toliko i u drugim stvarima, pa da nas Bog vidi…

Nego, šta biste želeli da se desi u ovoj novoj srpskoj? Pošto je srpska, držimo se samo Srba i Srbije, zaboravimo na one lične želje o zdravlju, sreći i novcu.

Elem, da li biste više želeli:novu sezonu Farme ili Velikog Brata? Ili da vidimo najzad kako je Sulejman skončao i šta nam se desilo sa Otomanskim Carstvom posle? Da se Beograd na vodi završi još ove godine, pa da uživamo? Da se završe nekih 500km autoputeva po Srbiji, pa da se vozite u besnim kolima koje posedujete? Da nam dođe IKEA, pa da kupujemo super fensi nameštaj i to bez kredita. Jer imamo para. Da svi na birou rada dobijaju mesečnu pomoć od nekih 300 evrića, pa da se uživa i naruči više od jedne kafe u kafiću. Da nam se Kosovo dobrovoljno vrati, pa da imamo 25% poslanika u Skupštini iz kolevke naše civilizacije? Ili biste možda ipak da neko od naših fudbalskih klubova osvoji ligu šampiona, da Novak osvoji sve moguće turnire na kojima bude igrao, a košarkaši osvoje zlato na OI? Gde bi nam kraj bio…

I da najzad saznamo i ko je bolja riba, Stanija ili Soraja. Da nam se sve ovo ispuni, pa da nam konačno krene bolje. Srećna vam ova godina.

U to ime i prigodna pesma, da se vidi bre šta su Srbi, bre!

Film: Jastog

Jastog (The Lobster), r. Jorgos Lantimos, Irska / Velika Britanija / Grčka / Francuska / Nizozemska / SAD, 2015.

Na drugo gledanje Jastog mi je znatno bolje „sjeo“. Producent, scenarist i redatelj Yorgos Lanthimos, koji se u ostvarenju Attenberg redateljice Athine Rachel Tsangari iz 2010. godine okušao i kao glumac, pripadnik je i predvodnik tzv. „čudnog vala“ grčkog filma. Riječ je o poprilici desetljeće starom svojevrsnom pokretu u okviru grčke kinematografije, kojem pripada i Athina Rachel Tsangari kao i autor nagrađivane egzistencijalne queer drame Strella Panos H. Koutras, a čija su osnovna obilježja crnohumorno pomaknuto tematiziranje apsurda, nadrealizma, grotesknosti i bizarnosti u društvenim konvencijama i odnosima, kao i izmišljenih društvenih rituala koje u pravilu krase isti atributi. Pripadnici „čudnog vala“ kao svoje filmofilske uzore i orijentire navode Kubricka, Buñuela i Richarda Linklatera, ali i primjerice Davida Attenborougha (Tsangari za Attenberg, što se može naslutiti i iz naslova), dok svoje filmove opisuju kao pokušaje satirično-kritičkog reflektiranja na stanje u barem posredno suvremenom ne samo grčkom društvu. Unatoč činjenici da je upravo on predvodnik nove struje grčkog filma, daroviti ali često i nepotrebno pretenciozni Yorgos Lanthimos, autor zapažene no nedovoljno artikulirane drame Kinetta iz 2005. godine te znatno uspjelijih nagrađivanih drama Očnjak i Alpe, još prije koju godinu je u razgovorima skeptično komentirao tvrdnju da se nešto važno zbiva u grčkoj kinematografiji. Prema njegovim riječima sve se svodilo i svodi tek na nekoliko promišljenih reakcija na stanje u tamošnjem društvu, na odgovore na socijalne promjene pri čemu u tim odgovorima on nije uspijevao detektirati zajedničku filozofiju.

Ono što je međutim (bilo) zajedničko jest kaotično stanje u filmskoj djelatnosti i kronični nedostatak sredstava, zbog čega je Lanthimos prihvatio prvu ponuđenu mu priliku za rad na europskoj suprodukciji sa zvjezdanom glumačkom postavom. I tako je nastala crnohumorna distopijska futuristička fantastična egzistencijalna drama Jastog, na ovogodišnjem Cannesu ovjenčana Nagradom žirija te posebnim priznanjem Queer palmom i Psećom palmom, čiji scenarij Lanthimos supotpisuje sa svojim gotovo stalnim scenaristom Efthymisom Filippouom. Protagonist priče smještene u tjeskobnom mizantropskom društvu budućnosti opsjednutom životom u bračnim zajednicama ili barem u parovima, je netom razvedeni sredovječni arhitekt David (primjereno smireni i podigrani Colin Farrell s desetak kilograma viška), plah, nesiguran i povučen čovjek – ujedno i jedini lik s imenom – koji zajedno s drugima sličnima sebi stiže u poseban šumom okružen hotel za samce. U društvu u kojem je strogo zabranjeno biti sam, i u kojem se neuspjeh ostvarivanja života u paru kažnjava ubijanjem u lovu i reinkarnacijom u životinju po vlastitom izboru, svaki od gostiju hotela ima rok od 45 dana da pronađe ako ne srodnu a ono barem prihvatljivu dušu, ili tek da ostvarivanjem dogovorne veze u cilju izbjegavanja smrti pokuša prevariti upraviteljicu hotela (sjajna Olivia Colman) i nadzorno osoblje. David je u hotel stigao u pratnji psa Boba, zapravo svog brata koji se reinkarnirao kao pas, a želi li izbjeći smrt i reinkarnaciju u jastoga, kojeg je izabrao zbog dugog života, cjeloživotne plodnosti i svoje ljubavi prema moru, što prije mora pronaći partnericu.

No ljubav se nikome ne može nametnuti i nije stvar racionalne odluke, pa će Davidovi odnosi s ostalim izgubljenim i očajnim samcima poput Hromog Čovjeka (Ben Wishaw) i Mucavog Čovjeka (John C. Reilly kao nekovrsni sidekick), a pogotovo s osobljem hotela postajati sve zategnutiji. Naizgled srećom, tu je i pokret otpora nehumanom i totalitarnom režimu, pokret samotnjaka koji vodi odlučna Usamljena Predvodnica (Léa Seydoux) i koji će se ubrzo po totalitarnim tendencijama pokazati komplementarnim režimu, samo formalno suprotnog predznaka. Članica pokreta je i senzibilna Kratkovidna Žena (Rachel Weisz), s kojom će također kratkovidni David tijekom života u šumi, lova na zečeve i skrivanja od lovaca započeti vezu, sve dok po zadatku ne otiđu u Grad gdje žive roditelji Usamljene Predvodnice i gdje će se morati predstavljati kao par. Filmove i općenito djela koja su utjecala na autore, kao i prozu koja je u temeljima filmova, lako je detektirati: nisu posrijedi samo George Orwell niti spomenuti Kubrick i Buñuel, nego i Eugene Ionesco, Daniil Harms, skupina Monty Python te Truffaut-Bradburyjev Fahrenheit 451. Jastog odlično počinje, satira, groteska i apsurd kao i humor općenito distopijsku viziju budućnosti čine dodatno dehumaniziranom i zastrašujućom, likovi se majstorski uvode i makar i minimalistički s osloncem na komiku i mizantropiju profiliraju, ironiziranje uvjetnog ženskog principa kao samo prividno mekšeg i humanijeg je dosta efektno, a dosjetka s reinkarnacijama ljudi kao životinja je vrlo intrigantna i potentna, no budući da i ostaje uglavnom tek dosjetka, taj je potencijal neiskorišten, osobito u segmentu Davidova odnosa s „bratom“.

Tijekom prve polovine filma sve funkcionira gotovo savršeno, i na idejnom i na izvedbenom planu, a i ono što se čini kao minus, poput samo naznačavanja i započinjanja ali ne i elaboriranja određenih bitnih motiva, može se protumačiti i kao plus, odnosno kao prepuštanje gledateljima da sami razmišljaju i donose zaključke. Nažalost, cjelina u drugom dijelu, od protagonistova pridruživanju pokretu otpora, osjetno kvalitativno pada, a važan lik Usamljene Predvodnice je dosta plošan i stereotipan. Bilo bi zanimljivo zagrebati ispod površine sasvim mirnog, navodno idiličnog i pretpostavljivo konvencionalnog života u Gradu, jer i u njemu totalitarizam nužno mora biti itekako prisutan, makar se u filmu praktički uopće ne vidi. A zanimljivo je i korištenje značenjski načelno derivativnog motiva sljepoće u završnici, motiva koji je još jedan od razloga zbog kojih unatoč nedostacima Jastoga svakako vrijedi pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba

Ravnoteža Sile?

I poslednji Mohikanci su kapitulirali pred postmodernističkim truizmom da smo u repertoarskoj kinematografiji (kao i svemu ostalom) odavno izašli iz epohe u kojoj je originalnost postojala kao kategorija. 99% onoga što Holivud radi danas je reboot remake-a, omaž omažu i citat citatovog citata. U tom smislu, smešno deluje koprcanje da se ta silna derivativnost maskira i zaseni prostota. Uzaludno trošenje energije.

Buđenje Sile (režija: J. J. Abrams, scenario: Abrams i Lorens Kazdan) je jedan od prvih filmova koji otvoreno prihvataju tu novu realnost – ne stidi se svoje neoriginalnosti, već pokušava da je iskoristi kao prednost i gradivni element u dramaturgiji. Na taj način postaje zanimljiva paradigma vremena u kome živimo. Film je u istovremeno i VII nastavak Star Wars sage, ali i rimejk originalnih Lukasovih Ratova zvezda iz 1977. (kasnije preimenovanih u epizodu IV pod imenom Nova nada). Nije slučajno da je centralni „MacGuffin“ ove priče potraga za Lukom Skajvokerom – glavni junaci traže mitskog heroja svog detinjstva, kao što ga i publika traži. U nadi da ćemo osetiti bar delić emocije koju smo imali kada smo gledali Imperiju ili Džedaja na izlizanim VHS trakama.

Latest-The-Force-Awakens-Trailer-Description.jpg

Uspeh Buđenja Sile, i kod publike i kod kritičara (rekordna gledanost, 94% pozitivnih kritika na agregatoru Rottentomatoes), pokazuje koliko su današnji mainstream gledaoci gladni bilo kakve emocije u bioskopskim salama, prezasićeni post-koherentnim i post-emotivnim superherojskim junk food-om poput Transformersa ili Marvela. A poslednja preostala emocija koju je moguće eksploatisati i prodavati starijoj publici je – nostalgija (mlađu i tako nije briga da li gledaju rimejk nekog filma starog 40 godina). Nostalgija je kao heroin, a doze koje Abramsov i Kazdanov film nudi su pozamašne. Nije slučajno ni što je glavni negativac Kajlo Ren zapravo svojevrsni copycat killer opsednut likom i delom Darta Vejdera. Savršeno ubodena suština današnjice. Zašto se truditi da se napravi „veći“ i „bolji“ negativac od Darta Vejdera, kad je to unapred izgubljena bitka? Autori su odlučili da svoj problem u pisanju zapravo osveste i iskoriste kao glavni motiv u filmu.

Lik Kajlo Rena (u neočekivano zanimljivoj izvedbi Adama Drajvera) je zapravo sjajna paralela sa samim rediteljem Abramsom, i tu vrstu „bulevarsumrakovske“ auto-ironije, slučajne ili namerne, odavno nisam video u nekom filmu. Abrams je čovek koji je čitavu karijeru izgradio na eksploataciji nostalgije za osamdesetima, konkretno za filmovima Stivena Spilberga i Džordža Lukasa. Njegova filmografija je vrlo precizna dijagnoza svih problema današnjeg Holivuda. Vrhunsko pakovanje, a unutra – ništa. Loženje na Spilberga i Lukasa, a bez razumevanja osnovnih principa po kojima su njihovi najbolji filmovi funkcionisali, umeća da se ispriča jednostavna i koherentna priča i isprati emotivni kontinuitet likova. To je problem koji ga prati od televizijskih hitova poput serije Lost, do bioskopskog reboot-a Zvezdanih staza iz 2009. godine. Konkretno, Zvezdane staze su poseban trn u oku armiji starovremskih obožavalaca ovog serijala, jer je Abrams utopističku viziju budućnosti Džina Rodenberija, naivnu i optimističnu društveno-političku parabolu o istraživanju svemira i ljudskih duša, pretvorio u vulgarni akcioni junk-food, seksi kastovan, snimljen i upakovan, ali lišen elementarnog smisla i logike. Da ne pričam o humanosti. Nije ni čudo što treći deo u Abramsovoj produkciji režira čovek koji je radio Fast and Furious serijal.

Buđenje Sile ima sve ove probleme, ali su oni prisutni u znatno manjoj meri, verovatno zbog učešća Lorensa Kazdana u pisanju scenarija. Kazdan je veteran koji je radio sa Lukasom na najboljim nastavcima Ratova zvezda – Imperija uzvraća udarac i Povratak džedaja, kao i na scenariju za prvog Indijanu Džonsa. Kazdan je ispravno razumeo zeitgeist, i doneo dozu preciznosti i jednostavnosti likovima i njihovim odnosima, a to je element koji nedostaje većini filmova danas. Kad pomenuti kinematografski heroin krene da radi, zaboravićemo sve ostalo, ponajviše brojne logičke probleme u scenariju.

Zašto? Uglavnom zato što su Abrams i Kazdan zajedno uspeli da unesu dovoljno svežeg vazduha u prepričavanje Lukasove svemirske bajke. Deluje kao da su listom uvažili sve zamerke fanova na Lukasove poslednje tri epizode. Abrams je lepo radio sa glumcima, pa nova glavna trojka (Dejzi Ridli kao Rej, Džon Bojega kao Fin i Oskar Ajzak kao Po Dameron) deluje prirodno i spontano. Takođe, novi univerzum je daleko inkluzivniji i šareniji, i u njemu ima mesta za glavne junakinje umesto glavnih junaka, za Afroamerikance koji su deo prve trojke, kao i za ljubavne priče sedamdesetogodišnjaka. Kad smo kod veterana, Harison Ford je sjajan kao razočarani i ostareli Han Solo, i junački na svojim leđima nosi veći deo filma. Nostalgija odvrnuta do maksimuma kad god se pojavi na ekranu. U daljoj službi pojačavanja doze „nostalgi-heroina“ kod stare garde gledalaca je i praktično svaka druga rediteljska odluka, posebno vraćanje pravim scenografijama i mehaničkim specijalnim efektima.

star_wars__the_force_awakens_new_lightsaber_by_spiritdsgn-d88c8qo.png-1024x576.jpg

Politike u filmu (na eksplicitnom nivou) ima daleko manje nego u prethodno snimljenoj trilogiji (I, II, III). Nema puno priča o Trgovačkim Federacijama, blokadama, Senatu, specijalnim ovlašćenjima za Kancelara, preglasavanju… To je opet posledica autorske odluke da se igra na sigurno sa tako velikom investicijom (Dizni je kupio Lukasfilm i prava na Star Wars za oko 4 milijarde dolara, od čega je Džordž Lukas najveći deo poklonio u dobrotvorne svrhe), i da se mainstream gledaoci ne dave temama koje zanimaju šačicu oldschool SF zaluđenika (u koje i sam spadam). Ovo bežanje od eksplicitnosti ide dotle da je na prvo gledanje jako teško shvatiti odnose snaga u galaksiji, i razumeti šta se zapravo desilo u tih 30 godina od kraja Povratka Džedaja do trenutka kad je Sila počela da se budi.

S druge strane, kad se pročešlja između redova, veoma je zanimljivo kako su Abrams i Kazdan opet uspeli da (uprkos sebi) naslikaju veoma zanimljivu političku sliku, koja precizno prenosi prazninu, nesigurnost i razočaranje kao glavne sentimente današnjeg sveta.

Kako nova mapa galaksije izgleda? Rat se nije završio posle smrti imperatora Palpatina i Darta Vejdera u bici kod Endora. Revolucija je pojela svoju decu, stabilna demokratija nije izgrađena, a na ruševinama Imperije je nastao fašistički Prvi red. Knjiga pisana po filmu počinje zanimljivom scenom u kojoj general Leja (u filmu dirljiva Keri Fišer), nekada princeza, a sada vođa partizanskog Pokreta otpora, konstatuje kako nova Republika nije uspela jer većina autoritarnih građana bivše Imperije zapravo nikad nije želela demokratiju. Navikli su da imaju nekoga ko će im govoriti šta da rade.

Novi protagonisti filma su deca rata kojeg se ne sećaju, ali koji je oblikovao njihove sudbine. Rej (harizmatična Dejzi Ridli) je rasla kao siroče na pustinjskoj planeti. Bukvalno živi u ostacima Imperijalne hodačice koja je ostala zakopana u pesku posle davne bitke koja se tu vodila. Pejzaž planete je pun ruševina nasukanih svemirskih brodova, zastrašujuć postapokaliptični ambijent, nalik onome iz Pobesnelog Maksa. Fin je jurišnik Prvog reda koji odlučuje da dezertira kad mu prvi put bude naređeno da puca na civile. Pilot Po Dameron je dete poginulih Pobunjenika koji su se borili u bici kod Endora.

Za Rej, Fina i Poa su priče o Džedajima, Sili, Luku Skajvokeru i Dartu Vejderu legende iz daleke prošlosti. Ovo je takođe dobra odluka autora. Nema suvišne ekspozicije, nema gubljenja vremena na uspostavljanje pravila sveta i žanra. Pravila se uspostavljaju u hodu, da ne kažem u trku. Ovo je zapravo jedino fer rešenje za mladu publiku, kojoj je film prvenstveno namenjen.

A kako je na sedmi nastavak reagovao neko kome je originalna Lukasova saga odredila smer karijere, pa i života (filmom sam poželeo da se bavim upravo zbog Ratova zvezda)? Pa, sa prve projekcije sam izašao podjednako zbunjen kao vaš urednik Panović. Falio mi je Džordž Lukas, koliko god to bogohulno zvučalo gledaocima koji preziru „prikvele“ (epizode I, II i III Ratova zvezda). Pored svih mana i nedostataka (od drvene glume, preko tankih scenarija, do preteranog korišćenja kompjuterskih efekata), Lukasova poslednja tri filma su u svom središtu imala moćnu i arhetipsku priču – prelazak Anakina Skajvokera na tamnu stranu, transformaciju Republike u Imperiju. Priču koja je raspaljivala maštu fanova širom sveta od kad smo je prvi put čuli od Obi-Van Kenobija, i inspirisala hiljade drugih filmova, bajki, crtaća, kompjuterskih igara, stripova od tad do danas. Lukas je uvek imao hrabrosti da kreira nove svetove, i da bude ličan i politički eksplicitan u žanru koji najčešće beži od tih stvari, da pomera granice mogućeg u tehnologiji, i time zaista menja svet.

Vreme će pokazati kako će i da li će nova ova trilogija uticati na nove generacije gledalaca i umetnika.

http://www.danas.rs/danasrs/kultura/ravnoteza_sile.11.html?news_id=313612

Sneg nije problem

Stvarno nije problem sneg. Nije problem ni to što su putari opet iznenađeni.

Problem je što nam se političari slikaju za TV i kažu ljudima da se sneg čisti. Pazi molim te? Uspeh vlade (nebitno koje) je to što se sneg čisti? Srbijo među šljivama…

Problem je i otvaranje pruge ukupne dužine tri metra. I to što mi vidimo da je to uspeh (ehej, radi se nešto, stranci ulažu u naš zemlju). Koji to stranci? Oni isti koje pljujemo na svakom koraku, sećamo se ko nam je stao na žulj od Kosovskog boja pa sve do onog bombardovanja onomad? Oni koji su priznali kolevku nam Kosovo, ili oni koji ne znaju ko je bio Car Dušan, ili od kad mi jedemo kašikama i viljuškama?

Problem je naše sleganje ramenima i šeretsko „putare je iznenadio sneg u januaru“. Nisu putari problem, oni su samo deo našeg naroda, ergo, isti smo. I oni čekaju „naredbu odozgo“ i „boli ih da rade za toliku i toliku platu“.

A snegu je u opisu posla da pada. I ne pada sneg da prekrije breg, već pada sneg da se vidi da nismo država, već samo udruženje građana.

Šta to slaviš, Srbine?

Prođe (skoro) ovo vreme slava i posela, došla nam je ova Nova (njihova) godina. Još da dočekamo Božić i Srpsku Novu, pa da nam je srce na mestu.

Nisam baš nešto aktivan na Facebooku, ali tu i tamo pogledam šta mi rade drugovi, rasuti po celom svetu. Ima šta da se vidi. Grupe podrške Putinu, Srbija=Rusija, Kosovo je srce Srbije i slično. Pravoslavlje posvuda, lajkuju se ikone svetaca, slike manastira. Dele se slike Svete Petke ili Svetog Nikole, sve sa potpisom „ko podeli, svetac će mu pomoći„.

Slike sa slave, nebitno koje: domaćin, razdrljene košulje, zagrlio brata i svastiku. Domaćica u haljinici, dekolte malo iznad pupka. Sveća na stolu od barem pola metra. Svakojake đakonije. Potpis ispod slika „ovako Srbi slavu slave, po slavi smo jedini u svetu“. Domaćin je kao profilnu sliku na FB  stavio pravoslavni krst, natpis „ponosim se što sam Srbin i pravoslavac“.

Sve je divno i lepo.

Par dana kasnije,dolazi mi obaveštenje od FB: isti domaćin, sa još uvek istom profilnom slikom je komentarisao fotografiju u grupi „vruće mačkice sa Balkana“. Na slici jadnica od (nadam se) 18-19 godina. Domaćinu se sviđa šta vidi, pa valjda zaboravlja na pravoslavlje za jedan trenutak: „uff, kako bih te ja“. Vidim da je par minuta kasnije stavio na FB slike svoje dece, sa komentarom „moji anđeli„. Pa se zapitam kakav mu je mentalni sklop.

Opet par dana kasnije, domaćin je na slavi kod svog brata. Slika ista: odela koja se oblače tri puta godišnje: za slavu, doček Nove i ako se ide u crkvu. Sad već postajem špijun, odlazim da vidim šta je njegov brat lepo napisao na FB. Todana, naravno, podelio je sliku sveca kojeg slavi. Dan ranije, lajkovao je jedno desetak slika- manastiri i izreke Patrijarha Pavla, kao i dupeta i silikone iz neke grupe „mačkica“. Otpilike u srazmeru 50:50.

Pravoslavlje i Srbi. Bez komentara. I što je najjadnije, nisu ovi i ovakvi slučajevi izolovani, plašim se da je takvo ponašanje pre pravilo nego izuzetak.

Ali neko odozgore vidi sve, kako reče ona „srpska izdajica i autonomaš“, Đole Balašević.

“Nulti broj” Umberta Eka

Da bismo shvatili reakcije italijanske javnosti, moramo da znamo da su Ekovi obožavaoci podeljeni u nekoliko zaraćenih plemena. Najbrojnije i najtvrdokornije je, svakako, pleme “Imena ruže”. Njegovi pripadnici smatraju da je Ekov prvenac remek-delo i da je sve ostalo što je napisao potpuni promašaj. Naravno da je po njima i “Nulti broj” samo još jedno u nizu razočarenja.

Nešto blaži stav prema najmlađem bratu ima pleme “Fukoovog klatna” koje se diči činjenicom da je njihov poglavica Eko, glavom i bradom, budući da slavni pisac ne krije da mu je “Fukoovo klatno” omiljeno delo. Njima je najnoviji roman simpatičan budući da podseća na Klatno u malom.

Prefinjene dušice pemena “Ostrva dana pređašnjeg” su mogle blagonaklono da gledaju jedino na intimnu priču “Tajanstvenog plamena kraljice Loane” koja je izazivala mučninu u stomaku pripadnicima drugih plemena, dok su veseli podvalanti plemena “Baudolino” mogli da uživaju jedino u bratskom “Praškom groblju”.

No ipak, “Nulti broj” je najviše zgrozilo pleme Cigle…Tom plemenu pripadaju oni koji se kunu samo u debele Ekove romane od minimum pet stotina strana. Oni su doživeli neprijatno iznenađenje sa Loanom i “Praškim grobljem”, dok im je “Nulti broj” bukvalno šamar u lice.

“Umberto Eko na dvesta strana? Nemoguće. Tu knjigu je napisao neko drugi, a njemu su dali samo da je potpiše.”

Bilo kako bilo, prašina se podigla. “Nulti broj” je postao najprodavaniji roman u kratkom roku, te izdavačka kuća Bompiani već sada ima razlog da zadovoljno trlja ruke. Ne treba zaboraviti činjenicu da je pretposlednji roman “Praško groblje” za samo par meseci dostiglo tiraž od gotovo pola miliona primeraka i šest izdanja.

Numero-Zero-dUmberto-Eco_ARAIMA20150327_0128_16

Sam roman je pre svega negacija novinarske profesije, ali i malo groteskna parodija nečega što se zaista odigralo u mnogim italijanskim režimskim novinama tokom takozvane Druge republike. Eko se u ovom romanu vraća omiljenoj tematici – teorijama zavere i lažnim mitovima, ali ovom prilikom ne uranja u daleku prošlost već se okreće novijoj italijanskoj istoriji – tajnim ložama, perfidnim planovima službe bezbednosti, tajanstvenim događajima. Glavni junak nije ni učeni mislilac poput Vilijama od Baskervila iz “Imena ruže”, ni prefrigani krivotvoritelj nalik na Simoninija iz “Praškog groblja” već (po sopstvenom priznanju) propali novinar Kolona, koji posle duge karijere dobija ponudu koja može da mu promeni život. Radnja romana se odvija u Milanu, gradu u kojem je Eko proveo veći deo života i čije tajne odlično poznaje. Neke od njih će saznati i čitaoci ovog romana.

Premda su glavna zbivanja smeštena u 1992. roman se dotiče brojnih događaja iz sedamdesetih godina 20. veka koje su u Italiji ostavile neizbrisiv trag: od afere “Gladio” (akcije specijalnih jedinica Nato), preko neuspelog državnog udara profašističkog vođe Junija Valerija Borgezea do zloglasne masonske lože P2 i tajanstvene smrti pape Jovana Pavla I. Svakako da ova knjiga onima koji su proživeli te godine može da posluži kao podsetnik na te burne godine, dok će novim generacijama približiti epohu o kojoj ne znaju mnogo. Najveće zadovoljstvo Ekovim obožavaocima, uz njegovu uobičajenu visprenost i duhovitost, svakako će pružiti neverovatna priča o “poslednjim danima” Benita Musolinija.

1427393303_512601_1427394237_noticia_normal

Da je ova knjiga prilično iznenađenje, govori i činjenica da još nije objavljen nijedan prevod. Eko ima običaj da svoje romane dostavlja prevodiocima na najveće svetske jezike pre nego što se roman objavi u Italiji kako bi njegova dela što pre dospela do najvećih tržišta. Upravo zbog toga je prethodni roman “Praško groblje” istovremeno preplavio knjižare Pariza, Berlina, Madrida. Ovaj put će prevodi kasniti koji mesec. Prvobitna ideja da Ekov roman dobije drgačiji naslov na engleskom, najverovatnije neće biti usvojena. Šuška se da će naslov biti “Zero issue”, a nije isključena ni mogućnost da se zadrži originalni naslov na italijanskom.

“Nulti broj” Umberta Eka

Koga boli uvo za kulturu?

Tužna činjenica je da većinu kultura ovde ne zanima. O tome bi se mogla napisati knjiga, a ovo bi mogla biti samo jedna njena strana. Ili dve.

Vladimir Skočajić, B92

Kako bih izbegao prednovogodišnji pakao traženja parking mesta u centru, umesto autom, u grad sam se uputio gradskim prevozom. U krcatoj dvedesetšestici su po običaju skoro svi smrknuti, neispeglani i umorni, tako da sam se osećao kao svoj na svome. Iz te parade neraspoloženih lica, poderanih sivih krombi kaputa, telefona sa naprslim displejevima i brojanicama svih boja, štrčao je jedan klinac. Nije imao više od 7-8 godina i izgledao je kao svako simpatično dete tog uzrasta. Sedeo je sam. U krilu mu je bio plavi ranac, a u ruci knjiga. Knjiga nije bila tu da bi ubio bubu koja je hodala po prozoru busa, nije je izvadio da bi zveknuo po glavi ona dva tupana koja su pevala navijačke pesme – knjiga nije bila zatvorena. Dečak je zapravo čitao knjigu u toj gužvi. Prstom je povlačio po redovima i kako jedan pročita, tako prst spusti na sledeći, dok ne dođe do kraja strane. Knjiga je bila “Robinzon Kruso”. Gledao sam klinca sa nevericom. To me je nateralo da se počešem po glavi i zapitam se zašto je taj, u suštini sasvim običan prizor, zapravo tako nesvakidašnji? Odgovor na to pitanje zahteva malo dublju analizu stanja u kome se nalazi naša kultura.

Stanje u kulturi nekog društva je usko povezano sa ekonomskom situacijom. Teško da ćete pronaći siromašnu državu koja izdvaja mnogo novca za kulturu i obrnuto. U vremenu kada ljudi rukama i nogama čuvaju poslove koje mrze, kada se kradu šalovi, prazni cegeri i kišobrani, a u nekom mestima se cigarete još uvek prodaju na komad, šta možemo očekivati od Ministarstva kulture? Iskreno, ne mislim da je u ovoj zemlji pametno od bilo kog ministarstva očekivati bilo šta, a pogotovu ne od onog koje šalje policiju da čuva muzeje od “besnih” zaluđenika za modernu umetnost.

Ljosa potpisuje knjige / Foto: Laguna
Ljosa potpisuje knjige / Foto: Laguna

Toliko muzeja ne radi, na TV-u samo starlete i narodnjaci, Lepa Brena peva u centru Beograda, najprodavaniji pisci su nam voditeljke, a godišnji budžet za kulturu je nešto veći od love koju jedna od tih starleta potroši na letovanju. Najlakše je za takvo stanje kritikovati aktuelnog ministra za kulturu i informisanje Ivana Tasovca. Međutim, koliko je on kriv? Tasovčeva jedina krivica je što je prihvatio da bude ministar, čime je uflekao svoje ime više od bilo god člana aktuelne vlade (istina, on je jedan od retkih iz vlasti koji je pre ulaska i imao išta da ufleka). Tužno je videti nekog ko savršeno dobro zna razliku između Erika Satija i Ričarda Klajdermena, kako nevešto pravda naoružanu policiju ispred zatvorenog muzeja ili kako se prepucava sa direktorom RTS kao sa snajkom preko plota. Kada biste neke njegove izjave kao ministra preveli u note, i one hladne i blede Klajdermanove obrade zvučale bi lepše. Sudeći po njegovim (ne)aktivnostima, očigledno je da se Tasovac za kulturu pita samo malo više od vas i mene. Problem je u sistemu koji je nastao mnogo pre njega i koji će živeti i kad se on vrati u Filhamoniju. U sadašnjem poretku, ni najbolji od nas na tom mestu ne bi mnogo mogli da urade za kulturu (to direktno ima veze sa onim ekonomskih stanjem koje pomenuh na početku). A kako stvari stoje, neće moći ni u godinama ispred nas.

Tužna činjenica je da većinu kultura ovde ne zanima. U najboljem slučaju, ljudi se lože na reklamu i na hajp. Zbog toga se otegne red za potpisivanje Ljosinih knjiga, za besplatne pozorišne karte, na festivalu autorskog filma često se traži karta više, a na koncert sjajnog beogradskog rok benda Stray Dogg (koji nije mejnstrim), dođe čak i do 800-1000 ljudi. Međutim gde su svi ti ljudi drugim danima? Jednom sam ostao bez karte za film sa autorskog festivala i on je pukim slučajem otkupljen i prikazan van festivala. U sali nas je bilo šestoro, a tu računam i ono dvoje iz poslednjeg reda koji sigurno nisu gledali film. Na koncertu Ričarda Baknera na primer, čoveka koji svira amerikanu i čija muzika je uticala na Stray Dogg, proda se jedva stotinak karata. Gde su svi oni sa filmskog festivala, iz “Ljosinih i pozorišnih” redova i sa pomenutog koncerta? Očigledno tamo gde je te večeri hajp.

Kad smo već kod pozirišta, šta se dešava sa našim glumištem? Ova zemlja je dala jednog Batu Stojkovića, Zorana Radmilovića, Milenu Dravić i Paju Vujisića. Ko su njihovi naslednici? Ako su glumci koji danas dobijaju glavne uloge u pozorištima, filmovima i serijama najbolje što Srbija ima u ovom trenutku, onda je onaj red za pozorište mnogo veće čudo nego što je u prvi mah izgledalo. Istina, vreme je drugačije, zemlja je manja za nekih 15 miliona stanovnika, pa je samim tim tržište suženo. Lova koja kruži je manja, a umesto uloga u velikim i važnim filmovima, mnogo češće se nude tezge po reklamama i retardiranim TV serijama. Valjda su nam zato najpoznatiji glumci ujedno i TV voditelji. To znači da talentovani nemaju baš neki motiv da se bave glumom u današnjoj Srbiji. No, to ne može biti opravdanje za ono bezlično i neuverljivo izgovaranje napamet naučenog teksta, kom je sklona većina naših glumaca i glumica mlađih od 40. Čast izuzecima.

Što se filma tiče, utisak je da se snimaju samo oni koji imaju sponzore, a ne oni koje pokreće ideja. Toliko je filmova u koji se ulože hiljada evra, dožive premijeru, prikazuju se dve nedelje i onda zauvek nestanu sa lica zemlje. Uostalom, pogledajte neke od naslova filmova koji su snimljeni u Srbiji u poslednjih deset godina, od 2005. do 2015: “Flert”, “Zvezde ljubavi”, “Aporia”, “Stvar srca”, “Dva”, “Odbačen”, “Promeni me”, “Bledi mesec”, “Srce je mudrih u kući žalosti”, “Ma nije on takav”, “Vir”, “Gde je Nađa”, “Jednaki”, “Tmina”, “Unutra”, “Travelator”, “Isceljenje”, “Amanet”…Za koliko ste nabrojenih naslova čuli? O tome vam pričam. U vremenu kada se ljudi tuku oko 1000 dinara, u Zemlji u kojoj je prosečna plata 300 evra, u poslednjih 10 godina snimljeno je na desetine filmova koji ne zanimaju gotovo nikoga. Ne znam koliko su koštali, ali zdrav razum mi kaže da suma ne može biti manja od više desetina hiljada evra. Neko je to platio i nekome se to nije vratilo. Da li znate ko, kako i zašto? Ni ja. I posle se pitamo zašto nam je kultura u kanalu…

To što ljude realno mnogo više zanimaju vesti o golišavim starletama (pleonazam?) ili svađe između trenera i predsednika Saveza nego kultura, nije neka novost. Zbog toga nam mediji izgledaju tako kako izgledaju i to je jedan od razloga zašto nam često Pesmu Evrovizije i novi singl Džastina Bibera podmeću kao “kulturu”. Problem je i u pogrešnoj percepciji kulture i umetnosti. Većina ovde doživljava umetnost kao nekakav elitizam ili nešto komplikovano što krije hiljadu teško dokučivih metafora. Treba imati na umu da kultura nije samo ona književnost iz lektire, koncerti klasične muzike sa Kolarca ili sede glave iz SANU. Ali nije ni pesma Evrovizije, film sa Stivenom Sigalom ili predstava teatra Slavija. Međutim, toliko je tog prostora između, toliko je knjiga, albuma, filmova, predstava koje će nam pomoći da prebrodimo bol, kada smo srećni još više će nas usrećiti, ili će nam otkriti neke sasvim nove svetove za koje nismo ni znali da im pripadamo. No, da biste ih otkrili, morate da tražite. Nažalost, oni koji istražuju su u manjini – mnogo je više onih koji ne prate kulturne sadržaje. Jedan deo ljudi objektivno nema vremena od grčevitog čuvanja onog posla kog mrze – račune se moraju platiti i deca se moraju prehraniti. Drugi deo je površan i traži samo servirano na tacni, a sem sporadičnih vesti sa kim se zakačio Kusturica i novog albuma grupe One Direction, malo šta drugo se nalazi po kulturnim rubrikama. Treći deo je najskromniji i sem sniženja u tržnom centru, dobre plate, dobre klope, dobrog seksa, auta koji malo troši i pobede Partizana ili Zvezde – ništa drugo ih ne zanima.

Da biste nekog animirali, navukli na kulturu i pružili mu kvalitetan sadržaj, potreban je novac. Iako novca u ovoj zemlji navodno nema ni za mnogo važnije stvari, ako je snimljeno onoliko nebitnih filmova u poslednjih 10 godina, onoliko stotina epizoda besmislenih serija, znači da nije baš tako. Zbog čega se taj novac pogrešno raspoređuje, zašto se ne pomažu talentovani ljudi, zašto se ljudi toliko lože na hajp, zašto se kultura podvaljuje, neka su od pitanja o kojima možemo razmišljati danima. I malo šta drugo možemo uraditi po tom pitanju. Ne može ni ministar, a kamoli mi.

Ovo su samo neki od razloga zašto mi je scena klinca koji čita Robinzona Krusoa u punom busu nadrealna. Pitam se da li će tokom godina nastaviti istraživanje i ostati radoznao ili će mu već u pubertetu glavna dilema u životu biti da li je bolji Samsung ili Ajfon. On je mlad, možda će i dočekati da se u ovoj zemlji za kulturu iz budžeta izdvaja više od 1%, odnosno sistem koji podrazumeva ministra kulture koji se zapravo pita za kulturu. Sudeći po tome kako stvari ovde stoje sada, da bi to dočekao, dečak će morati da doživi duboku starost.

Fukoovo klatno

”Samo za vas, sinovi nauke i znanja, napisali smo ovo djelo. Proučite knjigu, objedinite njen smisao koji smo raspršili i razasuli na više mjesta; ono što smo na jednom mjestu prikrili, na drugom smo pokazali da bi vaša mudrost mogla da ga pojmi” (Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim, De occulta philosophia).

Fukoovo klatno, Umberto Eko naslovnica

Ovim citatom počinje „Fukoovo klatno“ Umberta Eka. Nekoliko rečenica nakon toga, čitalac se suočava sa izazovom. Veliki broj nepoznatih termina vezanih za oblast kvantne fizike, glavni lik koji se nalazi u muzeju, a ne znamo zašto, atmosfera koja ukazuje na opasnost… Ovo je jedno od djela u kojima, ukoliko čitalac uspije da izađe na kraj sa pomalo nejasnim uvodom i obljem nepoznatih riječi bez da odloži knjigu, nakon nekoliko poglavlja slijedi nevjerovatna avantura trojice protagonista.

U prvom poglavlju se susrećemo najprije sa Kazobomom koji se nalazi u muzeju. Započinje priču govoreći o fizici i Fukoovom klatnu („Fukooovo klatno je nepomično dok se Zemlja ispod njega okreće, bez obzira gdje se ono nalazi. Svaka tačka u univerzumu je nepomična ako se na nju okači Klatno.“).

Belbo, Diotalevi i Kazobom su zaposleni u izdavačkoj kući. U razgovoru se često bave filozofskim i životnim pitanjima. Kazobom piše diplomski rad na temu vitezova Templara koji postaju predmet njihove znatiželje, a zatim i uzrok problema. U želji da se zabave, smišljaju sopstvenu teoriju zavjere, nazvanu Plan, koja povezuje Templare sa drevnim religijama i sektama. Pokušavajući da odgonetnu pitanja i povežu ideje sa stvarnim istorijskim činjenicama, stvaraju mrežu koja povezuje lokacije od Afrike, Indije preko Italije, Francuske, sve do skandinavskih zemalja. Malo po malo, saznajemo mnogo o Kabali, Rozenkrojcerima, ali i o vjerskim obredima vezanim za afričko podneblje, o ritualima koji se izvode uz pratnju bubnjeva, o značenju plesa i ulozi vračeva.

Medjutim, stvari izmiču kontroli kad Plan za njih postaje vise od zabave, a zatim i opsesija. Jednom uvučeni u igru, motiv Templara ih prati gdje god se nalazili i šta god radili. Sve što se dešava njima lično ili ljudima oko njih, sve što čuju ili vide, je na neki način povezano sa Templarima. Pojavljuju se i drugi teoretičari zavjere koji shvataju Plan ozbiljno, a Belbo se nalazi na meti tajnih udruženja koje vjeruju u istinistost njihovih istraživanja. Sporedni likovi su brojni, iza svakog od njih nalazi se interesantna priča koja pomaže čitaocu da složi djeliće slagalice i dobije jasniju sliku o ovom djelu.

Foucaultovo njihalo, Umberto Eco naslovnica

Iako je ova tema odranije poznata, ovo djelo čini se posebnim zbog načina na koji Eko piše. Svako poglavlje nosi ime jednog od deset sefirota. Prema Kabali, svaki od njih predstavlja jedan aspekat božanske prirode koji zajedno čini moćnu cjelinu. Što dalje odmičemo sa čitanjem, sve više se pominju razni naučnici, pisci, veliki mislioci ili slavne ličnosti tog vremena. Iako ove oblasti možda i nisu predmet interesovanja čitaoca, u jednom momentu prevladat će znatiželja i počinjemo istraživati podatke i činenice, kako bismo se približili i bolje shvatili radnju ili razumjeli dijaloge.

Potrebno je malo vremena da bismo se navikli na Ekov stil pisanja, način na koji se čitaocu serviraju činjenice, kako prelazi sa jedne teme na drugu, ili iz ugla jednog pripovjedača na drugog. O mladom Kazobomu saznajemo više kroz priču o njegovom školovanju, sastancima u lokalnom baru, zanimanju za Templare. Belboa upoznajemo kroz kratke djelove u kojima govori o sebi ili pomoću dokumenata pronađenih na njegovom računaru kojem daju ime Abulafija. Belbo je primjer pasivnog junaka, sputava ga prošlost, kukavičluk ili nešto treće („Pošto sam otkrio da nisam stvoren za glavnog junaka, odlučio sam da budem pametan posmatrač.“).

Što duže čitamo knjigu, ona postaje zanimljivija. Činjenice se povezuju u cjelinu, djelovi stvaraju kompletnu sliku, jasniji su psihološki profili junaka, njihovi problemi i stanje u kom se nalaze, a uz sve to pratimo i priču o Templarima. Ne može se žanrovski ograničiti ovo obimno djelo; u njemu se nalaze elementi avanturističkog romana koji nas vodi na lokacije širom svijeta i upoznaje sa istorijskim događajima i običajima tog vremena, ali i misterije, detektivskog, psihološkog romana, post-modernizma i egzistencijalizma. Ponekad imamo utisak da listamo enciklopediju čija su poglavlja međusobno povezana pričom, a nekada da čitamo satiru koja se dotiče svega – od ljudske gluposti do istine koja se krije upravo u toj gluposti („Nauka može da bude iskorištena da bi čitalac ostao bez daha.“). Svako poglavlje započinje citatom, a nerijetko smo primorani posegnuti za rječnikom stranih riječi i izraza, budući da je veliki broj ovih citata na francuskom, latinskom, italijanskom, španskom ili portugalskom jeziku. Izrazi ‘No pasaran’ ili ‘facies hermeticae’ se pojavljuju nekoliko puta.

„Fukoovo klatno“ je prvi put objavljeno 1988. godine. Istorijski događaj koji se u djelu spominje je Revolucija 1968. U njoj se krije jedan od uzroka nezadovoljstva dve generacije, koje teže da saznaju istinu o životu. („Znate, za moju generaciju koja je gutala razočarenja od jutra do sutra, to može da bude veoma utješno. – Moja generacija se još više nagutala od vaše.“). Preispituje se religija i postojanje Boga, ali i sve forme ideologije kao što su fašizam, socijalizam, otpor.

Kao i svaku drugu knjigu, „Fukoovo klatno“ možemo razumjeti i doživjeti na različite načine. No, ukoliko se posveti dovoljno vremena i naoruža strpljenjem potrebnim za čitanje uvodnih poglavlja, ova knjiga nudi mnogo činjenica, informacija, različitih pogleda na svijet, zanimljivih avantura, a sve to napisano jedinstvenim stilom Umberta Eka.

Srpsko izdanje

vulkan izdavaštvo logo Fukoovo klatno

http://www.citajme.com

Filmska recenzija: Phoenix

Phoenix, r. Christian Petzold, Njemačka / Poljska, 2014.


Nakon što se u Srebrnim medvjedom za najboljeg redatelja ovjenčanoj psihološkoj egzistencijalnoj drami „Barbara“ pozabavio sudbinom jedne žene ranih 80-ih u Istočnoj Njemačkoj izložene paranoidnoj opresiji totalitarnog društva, daroviti redatelj i suscenarist Christian Petzold u svom novom filmu „Phoenix“ odlazi u približno tri i pol desetljeća dalju prošlost. Točnije u Berlin tijekom jeseni 1945. godine, u razrušen i kaotičan grad čijim se ulicama kreću izgubljeni mještani, američki vojnici te lopovi i varalice, i koji je savršena pozornica za odigravanje noirovske psihološke melodrame koja će uslijediti. Njezina protagonistica je Židovka Nelly Lenz koju izvrsno tumači redateljeva stalna suradnica i čini se omiljena glumica Nina Hoss, žena na početku srednjih godina iza koje je boravak u koncentracijskom logoru u kojem joj je uništeno lice. Nelly se u grad vraća uz pomoć prijateljice Lene Winter, naizgled čvrste i odlučne žene koju energično i primjereno smireno utjelovljuje Nina Kunzendorf, a koja planira njihov zajednički odlazak u Palestinu i sudjelovanje u stvaranju nove židovske države. Lene radi za židovsku agenciju koja skrbi o žrtvama logora i ratnim stradalnicima o čijim sudbinama prikuplja iscrpnu dokumentaciju, a Nelly će najprije pomoći u obavljanju zahtjevne facijalne rekonstrukcije.


No lice koje će protagonistica naposljetku dobiti neće u potpunosti biti ono nekadašnje, koje gledatelj nikad ne dobiva priliku jasnije vidjeti pa mu preostaje tek nagađati na temelju jedne skupne crno-bijele fotografije, ali će biti dovoljno slično da ona zahvaljujući tamnijoj boji kose, šminki i odjeći može prilično sličiti nekadašnjoj Nelly. Dok ju Lene nagovara da s njom što prije otputuje u Palestinu, Nelly nesigurna u svoje židovsko podrijetlo na zadržavanje u Berlinu nagone intenzivni osjećaji prema suprugu Johannesu zvanom Johnny, prijetvornom čovjeku, ženskaru i varalici koji je u interpretaciji Ronalda Zehrfelda postuliran s asocijacijama na Clarkea Gablea. Johnny radi u noćnom baru Phoenix, jarkim crvenim svjetlom i neonskim slovima obilježenom mjestu u blizini kojeg će ga Nelly jedne večeri ugledati, a koje filmu osigurava dodatnu vrlo efektnu aromu noira. Gledatelju je otpočetka jasno da je Johnny amoralni gad i podlac koji u ostvarenju svojih prizemnih ciljeva ne preže ni od čega, a moguće je pretpostaviti da je to u suštini jasno i Nelly. No on je i naočit i nehajno šarmantan muškarac koji čini se riječima može lako manipulirati ženama, a nevolja je i u tome što ga Nelly još uvijek snažno voli. Da problemi budu veći, Lene isprva posjeduje jasna saznanja da je upravo Johnny izdao Nelly i da je on krivac što je ona završila u konc-logoru, a za ta će saznanja naknadno pribaviti i dokaze. No Nelly se odbija suočiti sa stvarnim činjenicama i sviješću o pravoj Johnnyjevoj prirodi, pa zbunjeno i nesigurno pristane na njegovu igru na koju je on razmjerno grubo prisili praktički odmah nakon prvog susreta, čim uoči njezinu veliku sličnost sa svojom suprugom za koju vjeruje da je mrtva. Tu počinje hičkokovska igra dvostrukog identiteta i obostrane manipulacije, jer Johnny s jedne strane želi Nelly iskoristiti za dobivanje punomoći za raspolaganje novcem nje i njezine obitelji, dok s druge strane Nelly njega još uvijek voli i u određenoj mjeri idealizira, te ga stavlja na kušnju i kao da čeka kad će opet postati muškarac kakvog voli.


Pri tome svjesno zanemaruje sve što vidi i doživljava, i kao da je u ime vjere u ponovno buđenje nekadašnje ljubavi i rekonstrukciju starog života spremna žrtvovati sve što je potrebno. No sve ima svoje granice, pa tako i njezina vjera u nerealnu ljubav i mogućnost Johnnyjeva popravljanja, koja će slabiti postupno, sve dok iz poruke Lene koja će iznenada počiniti suicid ne dozna da se Johnny formalno razveo od nje dan prije njezina odlaska u logor, i do dana kad se poslije Johnnyjeve inscenacije njezina lažnog dolaska vlakom nakon izlaska iz logora ponovo ne nađe s preživjelim prijateljima i članovima svoje obitelji. U dramskom i karakternom trokutu koji čine Nelly, Johnny i Lene valja zabilježiti da je Lene obilježena ne samo energičnošću, ozbiljnošću te muškim stilom odijevanja i ponašanjem, nego i zaštitničkim ali i sugeriranim posesivno-romantičnim odnosom prema Nelly, a iz svega navedenog mogu se naslutiti i drugačiji motivi njezina nesebična pomaganja Nelly kao i, u svjetlu Nellyne čini se neuništive ljubavi prema Johnnyju, mogući motivi za počinjenje suicida. A onda će u završnoj, najemotivnijoj i na samom kraju najpoetičnijoj sceni filma Nelly uz Johnnyjevu pijanističku pratnju otpjevati pjesmu „Speak Low“ iz mjuzikla „One Touch of Venus“ Kurta Veilla, tijekom koje će on na njezinu zapešću ugledati logoraški broj i napokon shvatiti da je pred njim prava Nelly, dok će ona konačno spoznati kakav je Johnny zapravo, i da više s njim ne želi biti.

Kao redatelj i scenarist poniknuo na televiziji iza kojeg je nepuna dva i pol desetljeća bavljenja filmom, Christian Petzold je umjetnik istančanog osjećaja za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i neobične pa i začudne vedrine. Križanjem pesimističnih i varljivo optimističnih dionica, te posezanjem za melodramom s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno učinkovite i dojmljive rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću ali i strahom i nelagodom, kao i onih međuljudskih oslikanih suspregnutim i nesigurnim kretnjama te spuštenim pogledima. Osim kroz vrlo uspjelu i estetiziranu vizualnost za koju je zaslužan Petzoldov stalni snimatelj Hans Fromm, socijalni a dijelom i politički kontekst predočeni su i kroz sporedne likove koji funkcioniraju kao simboli neveselog društvenog stanja, te su kao takvi i osuđeni na također nevesele sudbine.

Uz ponovnu scenarističku suradnju uglednog dokumentarista Haruna Farockija iza kojeg je nepunih pola stoljeća rada na filmu, redatelj adaptaciju romana „Le Retour des cendres“ francuskog pisca dominantno kriminalističke proze Huberta Monteilheta slično „Barbari“ koncipira kao film tajne čije konture i detalje gledatelji postupno otkrivaju, dijelom i zajedno s protagonisticom. Nju tumači izvrsna Nina Hoss, glumica krhke građe idealna za uloge prividno karakterno također krhkih i lomnih žena koje se, međutim, ispostavljaju kao osobe čvrstih i odlučnih karaktera, kakav je primjerice onaj u romantičnoj drami „Bijela Masajka“ Hermine Huntgeburth. U sva tri spomenuta filma Hoss interpretira naglašeno senzibilne žene koje su zbog ljubavi spremne rušiti sve barijere i ići doslovce glavom kroz zid, iako im okolnosti u kojima se zatječu, ljudi kojima su okruženi i stvarnosti u kojima žive neprekidno šalju signale da bi drugačiji izbor bio ispravniji.

Završna sekvenca s izvođenjem pjesme iz Veillova mjuzikla funkcionira i kao finalni noirovski dodir, nakon kojeg možemo zamisliti Nellynu možda bolju budućnost u nekom imaginarnom nastavku „Phoenixa“. U izvedbi Christiana Petzolda i sa sjajnom Ninom Hoss opet u glavnoj roli, taj bi nastavak svakako vrijedilo pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba