Kritičari rastrgli prvi roman Šona Pena: „To je prikaz seronje, glupandera na 160 strana. On ne sme više da piše“

Proslavljeni glumac Šon Pen teško da će se proslaviti kao pisac. Njegov roman „Bob Hani što samo radi stvari“ naišao je na salvu loših kritika američke javnosti.

Distopični roman na 160 stranica je priča o Bobu Haniju, plaćenom ubici koji radi na tajnom programu američkih obaveštajnih službi sa zadatkom da eliminiše stare, nepokretne i ljude koji crpe resurse iz društva.

Brojni literarni kritičari se slažu da je se glumac nije snašao u ulozi spisatelja. Knjiga je napisana stilom nerazumljivim i na engleskom jeziku, izrabljujući aliteraciju i koristeći se prizemnim rečnikom.

Novinarka Hafington posta Kler Felon u recenziji pod naslovom „Romanopisac Šon Pen mora biti zaustavljen“ nazvala je delo: „prikazom seronje, glupandera na 160 strana “

Felon je izdvojila i pojedine pasaže iz knjige, ističući da je sela da je pročita kako bi je „zakopala“, ali da se knjiga sama od sebe „zakopava“ što je duže čitate.

Evo pokušaja prevoda nekih od pasaža:

„Stoga, njegov život ostaje neprestano infuziran njenim identetskim neiskrenostima i njenim užasnim uživanjima tim konstantnim pohotljivim prilikama polnog pasijansa koje je shvatala kao samopoštovanje.“

„Posprdna pitanja o višnjama sačuvanim služila su seči i poslednjih utisaka koje je Bob mogao da ima o Sparli kao o glasivitoj građanki.“

„Dok privilegovani pljuju po ovoj neprilci kao epitetu epigenetske nejednakosti jednakih, Bob njuši sajber-nahuškani napad ohrabren od strane Holivudskih narcisa desnog mozga.“

Poslednji citat se, možda, odnosi na pokret #MeToo koji Pen kritikuje u pesmi koja na kraju romana stoji kao epilog. U njoj se on pita gde je nestao smeh i gde je komičar Lui Si Kej, nazivajući pripadnike pokreta #MeToo lažnim licemerima koji se šlepaju hrabrim ženama koji se bore za svoja prava.

Penov stil neke kritičare podseća na Tomasa Pinčona, i to lošu kopiju, dok ih opisi seksualnih odnosa u romanu podsećaju na Čarlsa Bukovskog.

Njujork tajms je delo nazvao „mukotrpnim“ i „nezabavnim“, Entertejment vikli ističe da je delo „licemerno“.

Pen, koji je za sebe izjavio da više „nije zaljubljen“ u glumu, svestan je da njegov umetnički izražaj i pogledi na svet nisu za svakoga.

„Neki ljudi će skapirati ovu knjigu a neki su… neće skapirati knjigu.“ rekao je Pen na jutarnjem programu CBS-a nedavno. „Neki ljudi, ja mislim, će stvarno uživati u njoj, neki drugi će je prezirati. I… to je sve što bih hteo da kažem o sebi, razumeš?“

http://www.nedeljnik.rs

Advertisements

Knjige za bijeg iz svakodnevice: Putovanje kroz vrijeme

Knjige za bijeg iz svakodnevice: Putovanje kroz vrijeme

Dosadilo vam je ovo naše vrijeme, njegove brige i dubioze? Vi ste zreli za jedno drugačije putovanje, izaberite pravac među našim naslovima.

Audrey Niffenegger: Žena vremenskog putnika

Prvijenac američke spisateljice, u kojem je vješto inkorporiran SF motiv putovanja kroz vrijeme u ljubavnu priču između knjižničara i studentice likovne akademije. Naime, glavni lik Henry ima mutirani gen zbog kojeg neočekivano nestaje i pojavljuje se u prošlosti ili budućnosti. Clare i Henry pokušavaju živjeti „obične“ živote, ali u tome ih ometa nešto što ne mogu ni predvidjeti, niti kontrolirati.To je roman o bezuvjetnoj odanosti kroz vrijeme.

Herbert George Wells: Vremenski stroj

„Vremenski stroj“ (1895) prvi je roman engleskog pisca znanstvene fantastike u kojemu Vremenski putnik dolazi u 802.701. godinu u zajednicu Eloia. To su dobroćudna, no degenerirana ljudska bića niske inteligencije koja se prehranjuju voćem, ništa ne rade i žive u blagostanju, no prividnome, jer podzemne špilje nastanjuju majmunoliki Morlocki koji se hrane mesom, i to mesom Eloia.

Michael Crichton: Niz vrijeme

Uzbudljiva priča o grupi mladih povjesničara koji su otišli na putovanje niz vrijeme: istražujući stare građevine iz XIV. stoljeća odjednom se nađu u njemu, pokušavajući spasiti svog nestalog profesora. Priča je zasnovana na kvantnoj teoriji po kojoj paralelno postoje mnogi svjetovi, pa je moguć i put u njih adekvatnim strojevima, koje u ovom romanu osigurava bogata korporacija.

Tim Powers: Anubisova vrata

Tim Powers, prisutan na spisateljskoj sceni od 1976., pripada redu darovitijih američkih pisaca čiji romani osciliraju između SF-a i epske fantastike. U romanu „Anubisova vrata“ (1983.) nalazimo plejadu osebujnih likova, a radnja, smještena u Englesku s početka 19. st., započinje magijskim zazivanjem egipatskog boga mrtvih, Anubisa. Autor time „šalje“ signale karakteristične za epsku fantastiku, odnosno horor. U radnju zatim uvodi i elemente SF-a koristeći motiv vremenskog putovanja. Dva desetljeća nakon prvog izdanja na hrvatskom jeziku, ovo osvježeno izdanje, jednog od legendarnijih romana ovoga žanra, nezaobilazno je štivo novim, ali i onim malo starijim generacijama.

Robert A. Heinlein: Vrata u ljeto

Dan Davis je zaneseni inovator s bezgraničnom ljubavlju prema mačku Peteu i minimalnim smislom za financijske probitke. Time izaziva bijes zaručnice, pohlepne Belle i poslovnog partnera Milesa, koji se rješavaju Dana na elegantan način, „dugim snom“ ili hibernacijom. Dan se budi početkom trećeg tisućljeća, daleko pametniji i odlučan da istjera pravdu i, svoj novac. Duhovitim i neočekivanim rješenjima i obratima, rušeći prostorno-vremenske granice, autor vodi čitatelja, preko Amerike sedamdesetih, u Ameriku 2001. i natrag, pa opet u 2001. sve do konačnog raspleta.

Arthur C. Clarke, Stephen Baxter: Vremenska odiseja

Ovu uzbudljivu priču punu fizike budućnosti, vojne strategije i zapanjujućih likova, koja se odvija u svijetu znamenite „Odiseje u svemiru 2001“, napisali su Arthur C. Clarke i njegov najtalentiraniji suautor Stephen Baxter. Roman počinje tako da je Zemlja doslovno narezana na kriške i ponovo spojena u nekakvoj neobjašnjivoj i sveobuhvatnoj katastrofi. Svaki segment tla pripada različitom vremenskom razdoblju od kojih su poneka udaljena milijunima godina. Na početku romana britanska vojna postrojba iz 19. stoljeća, stacionirana na granici Afganistana s Pakistanom, zarobi australopiteke – majku i dijete, dok se u istom trenutku u blizini spušta helikopter UN-ovih promatrača iz 21. stoljeća. Oni se kasnije pridružuju vojsci Aleksandra Velikog, dok se u tabor Džingis-kana prisilno spušta lender Sojuz s međunarodne svemirske stanice.

Poul Anderson: Hodnici vremena

U ovom je romanu u centru događanja bespoštedna borba za moć dviju suprotnih strana iz tehnološki savršenije budućnosti. U toj se borbi brišu sve prostorno-vremenske granice, pa se čitatelj, poput glavnog junaka, vraća iz Amerike XX. stoljeća u osvit europske civilizacije, u neolitsku Dansku, ali i u srednjovjekovnu Englesku. U ovom ratu širom svijeta i širom vremena ljudska povijest ipak ostaje nepromijenjena, a glavni junak nastojat će, vlastitom odlukom, znanje iz svoga vremena podijeliti s ljudima iz brončanog doba.

Selden Edwards: Mala knjiga

Debitantski roman, pisan više od trideset godina, obiteljska je saga i ujedno putovanje je kroz vrijeme Franka Standisha, Wheelera, Burdena III, nasljednika bostonskih bankara, bejzbolskog čuda od djeteta, rock-zvijezde sedamdesetih i pisca. Godine 1988. Wheeler je u kasnim četrdesetima, živi u San Franciscu i iznenada, iščašenjem u vremenu nađe se u Beču u godini 1897. U gradu i vremenu znanog iz priča svog omiljenog profesora Hazea, Wheeler se neočekivano dobro snašao. Sreće oca, također vremenskog putnika, stradalog u Drugom svjetskom ratu, te djeda i baku u intrigantnim okolnostima. Glavni grad Austro-Ugarske proživljava svoje najslavnije dane, ne znajući za apokalipsu koja slijedi. Wheeler upoznaje mnoge slavne ljude (Freud, Wittgenstein, Twain…), svjedoči porastu antisemitizma, sreće dječaka Hitlera, svjestan da svojim postupcima ne smije mijenjati budućnost koja se već dogodila.

Ken Grimwood: Još jednom

Jeff Winston je novinar jedne radiopostaje. Upravo je razgovarao sa suprugom kada je naprasno umro u svom uredu. Budi se nekoliko trenutaka kasnije u svojoj studentskoj sobi i ima osamnaest godina. Nakon nekog vremena shvati da mu je pružena prilika da još jednom proživi život. Ipak, ostaje mu sjećanje na događaje iz prošlog života pa tako i o stanju na burzi i uspješnim poslovima. Priliku iskorištava u potpunosti i postaje bezobrazno bogat. Ipak, u četrdeset i drugoj godini ponovno umire. I tako ponovno, i ponovno… Svaki put iskušava neku drugu mogućnost življenja svog života. Postoji li još netko kome je pružena takva prilika.

.

Mark Twain: Yankee na dvoru kralja Arthura

Nakon snažnog udarca u glavu zadobijenog u tučnjavi, glavni junak romana, Amerikanac iz 19. stoljeća, Hank Morgan, s neizmjernim čuđenjem konstatira da je dospio u neko drugo povijesno razdoblje. Probudio se, naime u srednjovjekovnoj Engleskoj u doba kralja Arthura. Njegovi doživljaji u tom vremenu, otvaraju nam nove poglede na povijesne događaje i drevne legende o kralju Arthuru. Hank postupno uvodi niz promjena u društvo, upoznajući ondašnje ljude s tehnološkim i društvenim promjenama svog doba . . . Ovo satirično djelo s obilježjima znanstvene fantastike odlikuje se inteligentnim humorom i dubokom suosjećajnošću, a prozvano je „američkim Don Quijoteom“. Prvi put objavljeno 1889. godine.

A. G. Riddle: Raskrižje

Spisateljica pred životnom odlukom, bogati biznismen, znanstvenica i računalni genij među malobrojnim su preživjelima u avionskoj nesreći. No postepeno će shvatiti da pad njihovog aviona nije plod nesretnog slučaja, već zavjere u kojoj su oni pomno odabrani pokusni kunići, a njihova uloga u razotkrivanju te zavjere već je izazvala neizbrisive posljedice u jednoj stvarnosti te sad prijeti i životu na Zemlji.

.

Diana Gabaldon: Tuđinka

Godina je 1945. i Claire odlazi sa suprugom Frankom na drugi medeni mjesec u škotski Highlands. Dotaknuvši raskoljeni kamen u središtu kamenog svetišta Claire se odjednom nađe u 1743. te biva uhvaćena u zamku prošlosti, u intrige i opasnosti koje bi joj mogle ugroziti život, ali i slomiti srce. Upoznavši Jamesa Frasera, mladog škotskog ratnika, postaje žena rastrgana između vjernosti i požude, između dva muškarca u dva različita života razdvojena godinama. Prvi put objavljena prije više od dvadeset godina, ovo je prva knjiga u vrlo uspješnom serijalu.

Dan Simmons: Hyperion : roman

Sedmero izabranih odlazi na zloslutan planet Hyperion, na rubu Hegemonije, u posjet zagonetnim Vremenskim Grobnicama povezanima s krvavim kultom Shrikea, Boga Boli. Jer, na Hyperionu se rješava opstojnost ljudskog roda ali i krucijalna pitanja samog svemira. Uzbudljiva međuplanetarna priča s elementima horora, trilera, indijskih religijskih kultova, fizikalnih tajni prostor-vremena.

http://gkr.hr/Magazin/GKR-Bira/Knjige-za-bijeg-iz-svakodnevice-Putovanje-kroz-vrijeme

Analiza belog zeca

 Da biste se zaista osetili kao Alisa koja propada kroz zečju rupu, dovoljno je da na internetu potražite podatke o skrivenim porukama u čuvenoj knjizi Luisa Kerola.

grimm-fairy-tales-return-to-wonderland-06-completo-al-rioFantastična priča o čarobnim kolačima, tajnim vratima, nasmejanim mačkama i “ludim” kraljicama, štampa se neprekidno otkako je prvi put objavljena.

grimmalice3

Tokom poslednjeg jednog i po veka, inspirisala je filmove, slike, balete i kompjuterske igre. Postoji čak i neurološki sindrom nazvan po “Alisi u zemlji čuda”. Ipak, najplodonosniji “sporedni proizvod” ove knjige su kritike, prikazi, analize i slični radovi onih koji su želeli svetu da razjasne značenje ove neobične priče.

Život knjige počeo je skromno. Za početak je služila kao zabava za 10-godišnju Alis Lidel i njene sestre koje su se dosađivale na obalama Temze sa Čarlsom Dodžsonom. Devojčici se priča toliko dopala, da je ubedila Dodžsona da je objavi, što je on i učinio pod pseudonimom “Luis Kerol”.

Alis je bila ćerka dekana “Christ Church”, oksfordskog koledža na kom je Dodžson predavao matematiku, ali nije bila jedina devojčica s kojom se sprijateljio. Za um 21. veka postoji nešto duboko uznemirujuće u ovom scenariju. Iako nema dokaza da se išta nedolično događalo u Dodžsonovom životu, teško je zamisliti vremešnog čoveka kako uživa u igri sa devojčicama, koje mu potom poziraju za fotografije, često oskudno odevene, a da ne posumnjate u njegov moral i psihičko zdravlje.

STK530188

Ipak, u doba kada se rađala psihoanalitika, “Alisa u zemlji čuda” delovala je mnogo manje nevino.

Preispitivanjem teksta, kritičari su u to doba pronalazili mnoštvo “ginekoloških” metafora, pa su tako svako stavljanje ključa u bravu, tumačili kao simbol koitusa, a opis gusenice, gotovo falusoidnim.

Kasnija čitanja Alisino putovanje tumačila su manje seksualno, ali svakako metaforično – kao priču o odrastanju devojčice i prolasku kroz pubertet. Tako se heroina oseća nelagodno u svom telu, koje prolazi kroz niz ekstremnih promena, njeno samopouzdanje destabilizovano, a identitet nesiguran. Ona prkosi autoritetima i želi da razume razloge iza svakih odluka, igara koje ljudi igraju, pa čak i smrti.

Čuveni stručnjak za književnost Vilijam Empson, naročito se zaneo, proglasivši da je Alisa “otac u trenutku kad pada kroz rupu, fetus na dnu, a može se roditi samo ako postane majka i proizvede sopstvenu amnionsku tečnost” (misleći na scenu u kojoj Alisa suzama ispuni dvoranu i zatim se smanji, kako bi prošla kroz mali tajni prolaz).

d458e5b8af8fbe3fa3d3d67c10c0ec14

Neki su mislili da je Kerol jednostavno halucinirao pod uticajem nekih narkotika.

Naime, jedan od njegovih omiljenih pisaca Tomas De Kvinsi napisao je čuvene “Ispovesti jednog uživaoca opijuma”, ali nema konkretnih dokaza da je i sam eksperimentisao sa drogama.

Ipak, takve asocijacije opstaju, pa čak i u savremenim filmovima, knjigama, muzici…

Nisu ni sva tumačenja usmerena samo na seks i droge. Neki knjigu vide kao političku alegoriju. Kada Alisa padne kroz zečju rupu, završava na čudnom mestu kojim vlada hirovita kraljica, a to mnogi vide kao dokaz da Dodžson nije bio oduševljen vladavinom kraljice Viktorije.

Razumevanje čudnih teorija koje su različite generacije mislilaca imale u pokušaju da dokuče “stvarno” značenje “Alise u zemlji čuda”, zapravo je razumevanje promena društvenih okolnosti, koje mogu radikalno uticati na samo tumačenje teksta. Naravno, to je ujedno i dokaz da je reč o svevremenom delu, koje svaka epoha može čitati iz svog ugla.

Iako je Dodžson bio logičar, “Zemlja čuda” je mesto nelogičnih pravila. Možda je krajnja poruka ove maštovite knjige: set je ludo mesto na kom će vaša očekivanja često biti izneverena.

Možda je od tumačenja “Alise”, jednostavno bolje da uživate u “vožnji”.

Izvor: B92

Mikrorecenzija: Orlovi ponovo lete

​Divna ideja, setiti se legendarnog Orlovi rano lete i angažovati više pisaca da se, kroz kratke priče, okušaju u pisanju o odrastanju. Ali je tužno je videti na šta se svelo odrastanje u Srbiji. A ako je sve što pišemo refleksija nečeg proživljenog ili podsvesnog, onda su Vojnov i Vidojković, po napisanom za ovo izdanje, za kliničko lečenje.

Orhanovo nasleđe- mikrorecenzija

Da mi je znati zašto bi neko na naslovnici uporedio ovaj roman sa bilo kojim Hoseinijevim delom… Jeste da spisateljka pokušava da kopira pomenutog pisaca, ali joj ne izdaleka ne polazi za rukom da se približi njegovom nivou.
Knjiga je previdljiva, usiljena, preterano dramatična. Kada se uz to dodaju kitnjasti opisi, koji su često dosadni i, na momente, nebulozni, dobijemo delo koje je, filmskim žargonom rečeno, „snimano za Oskara“, ali je bez duše.
I da ne zaboravim kriminalan prevod. Ovo od Lagune nisam očekivao.13938426_10208884415821468_5899048597897644320_n

Dnevnik čitanja

Odavno mi se nije desilo da ovako brzo pročitam neku knjigu (sinoć započeo, danas pre podne završio, 250str.). Ova nije preterano dobra, ali je čitljiva. I sviđa mi se što nije pretenciozno filozofska, već je, poput života, spontana i neposredna. 7/10

Фотографија корисника Dejan Milić

Čovek koji je pripitomio smrt

Roman “Sunce se ponovo rađa”, govorio je kasnije Hemingvej, počeo sam pisati u Valenciji, 21. jula. Moja supruga Hadley i ja rano smo otišli u Valenciju kako bismo nabavili što bolje karte za feriju koja je trebala biti 24. jula. Ljudi mojih godina pisali su romane, a ja sam se mučio pišući tek stavke. Tako sam započeo knjigu na moj rođendan, pisao tokom ferije, ujutro u krevetu, otišao u Madrid i nastavio pisati tamo. Tamo nije bila ferija, uzeli smo sobu i ja sam pisao u odličnim uslovima, na stolu, te iza ugla u jednoj pivnici, u pasažu Alvarez, gdje je bilo hladno. Naposljetku je postalo pretoplo za pisanje i mi smo otišli u Hendaye. Uzeli smo sobu u jednom malom jeftinom hotelu na velikoj, dugoj, usamljenoj plaži gdje sam radio jako dobro. Nakon toga smo otišli u Pariz i tamo sam završio prvi nacrt priče u apartmanu prekhemingway_stamp_700.jpgo puta pilane, na adresi 113 rue Notre-Dame-des-Champs šest sedmica nakon što sam je počeo pisati

Kada se E. H. svojim avionom u januaru 1954. srušio negdje u blizini granice Belgijskog Konga cijeli svijet je, nakon što je bezbroj puta prije toga izbjegao smrt, koja ga je redovno tapšala po ramenu, pomislio kako je sada zaista došao kraj. Neumorni lovac, avanturist, ratnik i pisac nestao je negdje u bespućima kongoanskim. Gotovo cjelokupna svjetska štampa tih januarskih dana objavljivala je posmrtne članke posvećene omljenom piscu, u kojima se njegovi poštovaoci opraštaju od njegovog lika i djela. Piše se pri tome, simplificirajući Hemingwayev doživljaj svijeta, kako je bio čovjek koji je cijeloga života tražio smrt. Očito, međutim, smrt nije htjela da nađe njega. Hemingway, poslije nekoliko dana pošto se o njemu ništa nije znalo, ni živ ni mrtav reklo bi se, izranja iz smrti. Ugruvan, ali živ. A nedugo zatim komentariše kako su notorne gluposti priče da on cijeloga života traži smrt. Jedno je, kaže Hemingway, tražiti smrt, a drugo biti neprestano blizu nje. Smrt je bar lako naći, samo je dovoljno malo želje i još malo spretnosti. Hemingway, međutim, nije tragao za smrću, on ju je pripitomljavao.

Fijesta u Pamploni

Ima li boljeg dokaza od toga nego što je njegovo krstarenje evropskim ratištima tokom Prvog svjetskog rata. U nekoj od bitaka na Soči ili Trentu ranjen je sa dvadeset i osam parčadi gelera u nogu. Ali od rana mnogo su teže bile psihičke posljedice. Mjesecima nakon toga budile su ga i psihički rastrojavale eksplozije minobacačkih granata. Ja nisam želio da spavam, govorio je kasnije, jer sam dugo vremena živio sa saznanjem da će mi, ako samo zaklopim oči u mraku i opustim se, i duša izaći iz tijela. Neki ovdašnji pisci-ratnici od toga bi napravili višetomno cjeloživotno djelo, trauma je ipak strašna stvar. Ali ne i Hemingway. Njega mjesto nije držalo, niti je jedan lomni događaj mogao imati primat. Uvijek iznova i iznova, u smrt, u strah, u adrenalin koji će iscijediti u djelo.

Samo nekoliko godina od teškog ranjavanja, tačnije u septembru 1921., ponovo stiže u Evropu kao izvještač iz grčko-turskog rata. Sve to prije nego je ispisao svoj prvi roman “Sunce se ponovo rađa”. Zaustavimo se ovdje, kroz ovo ratničko putovanje, te osmotrimo o kakvom se romanu radi. “Sunce se ponovo rađa” roman je koji izvire iz španskih dana Ernesta Hemingwaya. Poznat kao strastven ljubitelj borbi bikova Hemingway cijeli svoj roman gradi iz jedne lutalačke epizode zanimljive ekipe (Džek, Bret, Robert, Majkl i Bil) koja se uputila na fijestu, sedmodnevnu razuzdanu zabavu, u Pamplonu. Sve ono što ovaj roman svjedoči pokazuje da motivacija za dobar roman može biti u samoj priči. Nikakav lomni događaj nije potreban. Roman izvire iz čiste potrebe da nešto bude ispričano. Bez tragičnog kraja, bez smrti, bez bilo kakvog natezanja. Jednostavno priča o jednom lutalaštvu, neprestanom alkoholnom tutnjanju, seksualnim posrnućima i nesuglasicama. Ali priča je to sa nevjerovatnom atmosferom, sa samim životom u središtu i njegovim besmislenim tokom. Ofa376b78fda7a4e8a7ad4865496dbbf3.jpg stihiji koja upravlja svim i dosadnim mamurlukom prožetim promicanjem kazaljki na satu. Priča ni o čemu, a posve o čovjeku. Ispričana da bi obuhvatila obične dane jednog životarenja, a univerzalan roman kolotečine koja preplavljuje bitisanje.

Istraživač straha

Roman “Sunce se ponovo rađa”, govorio je kasnije Hemingvej, počeo sam pisati u Valenciji, 21. jula. Moja supruga Hadley i ja rano smo otišli u Valenciju kako bismo nabavili što bolje karte za feriju koja je trebala biti 24. jula. Ljudi mojih godina pisali su romane, a ja sam se mučio pišući tek stavke. Tako sam započeo knjigu na moj rođendan, pisao tokom ferije, ujutro u krevetu, otišao u Madrid i nastavio pisati tamo. Tamo nije bila ferija, uzeli smo sobu i ja sam pisao u odličnim uslovima, na stolu, te iza ugla u jednoj pivnici, u pasažu Alvarez, gdje je bilo hladno. Naposljetku je postalo pretoplo za pisanje i mi smo otišli u Hendaye. Uzeli smo sobu u jednom malom jeftinom hotelu na velikoj, dugoj, usamljenoj plaži gdje sam radio jako dobro. Nakon toga smo otišli u Pariz i tamo sam završio prvi nacrt priče u apartmanu preko puta pilane, na adresi 113 rue Notre-Dame-des-Champs šest sedmica nakon što sam je počeo pisati. Taj sam nacrt pokazao Nathanu Aschu, romanopiscu, koji je tada imao jak naglasak. Rekao je: “Hem, štha misliš kada kažeš da pišeš roman? Roman, a? Hem, ovo ličhi na phutopis.” Nisam bio previše obeshrabren onim što je rekao Nathan, prepisao sam knjigu putujući (to je bio onaj dio o putovanju u Pamplonu radi ribolova) u Schruns u Vorlabergu, u hotelu Taube.

Vratimo se sada ponovo smrti. Nakon samoubistva piščevog oca dr. Klarensa Hemingwaya 1928. Ernest postaje opsesivan u istraživanju straha. Kopkalo ga je da li je otac pokleknuo pred stravičnom spoznajom ništavila postojanja. To ga ipak ne ometa da upada u nove sve čudesnije avanture iz kojih izrastaju brojne njegove knjige. Da je rat neodvojiv od Hemingwaya i da ga vuče pokret na oružje svjedoči piščev odlazak u Španski građanski rat 1936. Kao i mnogi intelektualci toga doba prepoznaje pravedničku borbu republikanske armije i u njoj učestvuje. Razočaran, čini se pod uticajem samoubistvenih slutnji, 1942. u jeku Drugog svjetskog rata Američkoj ratnoj mornarici nudi svoju privatnu jahtu Pilar. Naravno, hemingvejevski sulud je njegov plan. Ali sve, da se pripitomi smrt. Naime, nudi da sa Pilar isplovi u okean, tako privuče neprijateljsku podmornicu, a kad mu priđe da i sebe i nju digne u vazduh. Veličanstveno, zar ne? Isto kao i sumanuto jurišanje pariškim ulicama 1944. kada je sa svojom jedinicom oslobodio hotel Ritz u kojem je tokom svojih mladih pariških dana odsjedao.

Pisati, a ne govoriti

Šta još da kažemo o Hemingveju? Još smrti možda? Pisao je u čudesnom položaju – stojeći. Nepoznato u svjetskoj književnoj istoriji. Užasno ga je ljutilo da ga ometaju dok piše. Smatrao je čistom glupošću traženje da objašnjava svoja djela. Zazirao je od toga. Od svega što je zapravo van piščevog posla. Kada su ga u jednom intervjuu pitali šta savjetuje mladim piscima kada je u pitanju dobro pisanje, odgovorio je: “Recimo da mora izaći vani i objesiti se obzirom da smatra kako je dobro pisanje nemoguće teško. Potom treba umrijeti bez milosti i prisiliti samoga sebe da piše najbolje što može do kraja života. U najmanju ruku imat će priču koja počinje vješanjem”.

S obzirom da ga je grizla savjest što vrijeme troši na ribolov, a ne na pisanje, vodio je detaljnu evidenciju o urađenom poslu na dnevnom nivou. U svoje grafikone upisivao je koliko je riječi kog dana napisao. A kada je 1954. dobio Nobelovu nagradu za književnost objasnio je sve: “Pisati što se bolje može znači usamljen život… Kako bi jednostavno bilo pisanje kad bi samo bilo potrebno pisati na drugi način ono što je već dobro napisano. Baš zato što smo u prošlosti imali tako velike pisce, pisac je prinuđen da pođe daleko izvan mesta gde se nalazi, tamo gde mu niko ne može pomoći. Govorim suviše dugo za jednog pisca. Pisac mora pisati ono što ima da kaže, a ne govoriti”.

Zvona su za njim u julu 1961. zazvonila i Hemingvej je otišao preko rijeke u šumu. Smrt je u tom trenutku na zadnjim nogama šenila poput kučeta i motala mu se oko nogu.

Izvor: e-novine

Mala pariška knjižara, Nina George

Knjižara koja će vam pomoći pronaći naslov romana kojim ćete smiriti srce

Mala pariška knjižara, Nina George naslovnica

Moram priznati kako još nisam čitala tako zanimljivu knjigu o knjigama. Ovaj roman odnio me u potpuno novi svijet u kojem su knjige lijek za sve one brige i probleme za koje nam liječnici ne mogu dati lijeka, ali Perdu može. Perdu ima ploveću Književnu ljekarnu, čamac u kojem se nalazi tisuće knjiga kojima Perdu lijeći osjećaje ljudi koji se smatraju patnicima, koji su neshvaćeni i koje preplavljuje osjećaj beznačajnosti. Dolaze mu ljudi koji su puni tuge i boli, koji vole, a nisu voljeni, koji traže duboka prijateljstva i žele prekinuti površnu ljubav. Perdu im pomaže da kroz knjige i čitanje prežive tjeskobu i nostalgiju, te da duševne boli zamijene povjerenjem, ponosom i iskrenom ljubavlju, a ujedno i da shvate i prihvate životne činjenice.

Perdu je želio pomoći svima, ali sebi nije znao kako pomoći. Knjige mu nisu pomogle prihvatiti bol i mržnju koju je osjećao posljednjih dvadeset i jednu godinu otkad ga je njegova draga Manon napustila. Sve te godine proveo je sam, čitajući i pomažući drugima nositi se sa svojim problemima, ali sebi u knjigama nije našao lijeka. Bol ga je razdirala, udaljio se od prijatelja i započeo samački život u sobici jedne kuće sa svega nekoliko stvari koje su mu bile neophodne za život. Čitao je cijele dane i odgovore tražio u knjigama, ali odgovore na svoja pitanja tamo nije našao jer su se odgovori krili u Manoninom pismu koje mu je ostavila onog dana kad je otišla. Pismo je dugih dvadeset i jednu godinu odbijao pročitati, ali nova susjeda igrom je slučaja došla do pisma i ono se ponovno našlo u Perduovim rukama. Bilo je nezaobilazno pročitati ga, morao je suočiti se ponovno sa svojom Manon i saznati zašto ga je ostavila jedina koju je toliko volio. Pismo krije bolnu istinu kojoj se Perdu nije nadao i u samo jednom trenu sav bijes i mržnja pretvaraju se u suze i kajanje.

Da bi priča bila još neobičnija, Perdu ima susjeda mladog pisca koji je uspješno prodao svoju prvu knjigu i sad se svijetom skriva od brojnih obožavatelja. Znam da vam to zvuči jako neobično, ali Max je zapravo poprilično nesiguran u sebe, otac se ne ponosi njegovom knjigom jer smatra kako je vrlo neprimjerenog sadržaja. Kao dijete, Max je bio zapostavljen od oca i slušao brojne laži od majke koja ga je samo htjela zaštititi od očeve hladne naravi. Perdu i Max će svoje jade morati zajedno proživljavati u danima koji slijede, u danima kad se jedan muškarac nošen emocijama počinje ponašati nepromišljeno i impulzivno, a plah mu mladić bez samopouzdanja postane slijepi putnik – i tu njihova avantura tek počinje.

„Mala pariška knjižara“ Nine George doista će vas s prvom stranicom povesti u novi svijet jer se upravo tamo, na početku ove zanimljive priče, nalazi karta, put kojim su se Perdu i Max odvažili krenuti u potrazi za lijekom koji će im umiriti srca i vratiti živote na pravi put.

Fascinantno je kako Perdu dijeli svoje kupce knjiga u nekoliko kategorija, ali istovremeno svatko od njih je poseban na svoj način. Roman je ovo s vrlo dubokom porukom, zaista čarobna priča koja će vam dati puno materijala za razmišljanje, a ujedno i preporučiti odlične naslove romana koje morate pročitati. Ako ne znate koju od tih knjiga (prvo) uzeti u ruke, na kraju romana nalazi se popis autora i naslovi knjiga, te ujedno i opis tegoba koje pojedina knjiga liječi. Na kraju romana, što me jako iznenadilo, nalaze se i recepti jela za tipičnu provansalsku kuhinju, nešto zaista novo i posebno.

Da ne duljim, roman „Mala pariška knjižara“ očaravajuća je i zanimljiva priča s kojom ćete se i dobro nasmijati, ali i ponegdje pustiti suzu. Prava je poslastica za sve ljubitelje knjiga koje govore o knjigama, a divne ljubavne priče koje se isprepliću daju ovom romanu posebnu čar. Velika preporuka za ovu knjigu, vjerujem da ćete se pronaći u njoj i da ćete sasvim sigurno, ukoliko imate nekih tegoba, u „Maloj pariškoj knjižari“ pronaći naslov romana koji trebate čitati kako bi smirili srce.

Carl Sagan: Contact

A.Trepšić

08. 02. 2011.

godina izdanja: 2004.
Koliko god se Saganov Kontakt danas činio romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom. Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo.
Contact_Sagan.jpg

Pročitavši napokon, nakon mnogih odgađanja, Saganov Kontakt nisam mogao zatomiti osjećaj koji me odmah obuzeo: roman je neminovno zastario, kao što je to, uostalom, predvidio i sam njegov autor. Na takav romantizam u pogledu egzobioloških istraživanja danas se doista rijetko može naići. Pa ipak, i u takvu romantično-zastarjelu štivu nekako mi je pošlo za rukom pronaći po(r)uku, aktualnu i vrijednu i za ovo naše doba. Ako to još niste znali, Kontakt je proslavljeni roman autora koji je potpisao i briljantno popularno-znanstveno djelo Kozmos, dotad najveću apologizaciju svemirskih istraživanja ikad; 1990-ih Kontakt je doživio i svoju ekranizaciju (s izvrsnom Jodie Foster u glavnoj ulozi) i, sve u svemu, bavi se zamišljanjem prvog kontakta naše civilizacije s izvanzemaljskom.

Zanimljivo, ali ako danas još ozbiljno razmišljamo o vanzemaljcima, zamišljamo ih, u najmanju ruku, vrlo slične nama; kao sebičnu i gramzivu vrstu koja će u prvom kontaktu prije pokazati nepovjerenje i neprijateljstvo svake vrste nego dobronamjernost i znatiželju kao što se to dogodilo u romanu (prisjetimo se samo užasnog filma Dan nezavisnosti ili nešto manje užasnog Rata svjetova). Na neki način smo, kažemo to sebi, realniji od Saganovog doba; ili to samo sebi uzimamo za pravo. Ovu postavku zatim ćemo braniti tezom Stanislava Lema, poljskog SF pisca i vizionara, koji je još 60-ih godina prošlog stoljeća ponudio formulu za ostvariv kontakt s vanzemaljcima: jedan od uvjeta za ostvariv kontakt, tvrdio je Lem, jest da (oni i mi) budemo na otprilike sličnom stupnju intelektualnog razvoja. Mudro rečeno, jer, što bi se dogodilo u suprotnom? Pokušajmo to objasniti na primjeru.

Zamislimo kontakt nas i mrava. Na što se on može svesti? Mravu pred nosom pobjegne slamčica koju je mislio utrt sebi na leđa i odnijeti ju u svoj mravinjak, a koju smo mu svjesno izmakli. Kako on to sebi uopće može objasniti? Bitno osjećanje stvarnosti jedinki na nižem stupnju razvoja u susretu s jedinkama na daleko višem stupnju istog jest – čudo. Čudo je mravu, prema njegovom „mišljenju“ izmaklo slamku. To znači, kad bismo se i susreli s vanzemaljskom civilizacijom čiji intelektualni kapaciteti daleko premašuju naše mogli bi ih osjećati samo kao čudo. U našu stvarnost nikada ne bi dospjeli jer ne bi bili u stanju išta za nas važno prenijeti. U čemu bi mi mogli pomoći mravu? U ničemu. Istina, mogli bi mu sagraditi nekakav „tehnički mravinjak“, mravinjak prema našem ukusu, koji bi bio sigurniji od opasnosti svake vrste, ali pitanje je koliko bi taj naš napor mrav mogao razumjeti a odatle i „cijeniti“.

A sada krenimo korak dalje te se zapitajmo: koliko je realno očekivati da stupimo u kontakt s civilizacijom na sličnom stupnju intelektualnog razvoja? Ako malo bolje razmislimo, u duhu našeg vremena, koje nam gotovo ne dopušta jedno takvo razmišljanje, kada bismo i u tome uspjeli – dakle, ostvarili kontakt s nekakvom izvanzemaljskom civilizacijom – to bi vjerojatno značilo da je svemir upravo prepun takvih civilizacija. Ali i ne samo to. To bi značilo da na tom stupnju negdje i prestaje njihov intelektualni razvoj, a možda i nastupa krah civilizacije, odnosno da dolazi do njenog uništenja. To je zato jer u svemiru, kao što to vrlo dobro znamo, izostaju čuda, a upravo njih smo maloprije doveli u vezu s pretpostavkom o postojanju daleko naprednijih civilizacija od naše. Zbog toga, pomalo zabrinuto gledam na izvrstan SF o vanzemaljcima District 9 u kojem se prikazuju vanzemaljci gotovo potpunoma ljudske prirode, samo egzotična izgleda. District 9, osim što nam vraća cijelu priču o vanzemaljcima na našu adresu, upozorava nas i na kritičnu točku razvoja čovječanstva kao vrste.

Ipak, koliko god se Saganov Kontakt činio danas romantično zastarjelim, barem nas uči da preko našeg odnosa prema vanzemaljcima možemo mnogo toga naučiti o sebi. Prekrasnim se čini, s tim u vezi, nekoliko ideja u samoj knjizi. Primjerice, ideja zbližavanja čovječanstva; kada se Stroj za kozmička putovanja započeo graditi utrka u naoružanju pala je u sjenu, američki i sovjetski znanstvenici započeli su intenzivnu suradnju, čak je i ostatak svijeta proželo neobično uzbuđenje u skladu s nečim novim. Odnos prema Bogu također je došao pod reviziju. Sagan je možda među prvima pokazao kako se znanost i religija ne isključuju iako je svoga Boga učinio bitno bližim matematici. Skriveni niz jedinica i nula u numinoznom broju „pi“ za znanstvenicu Ellie bio bi dokaz postojanja Boga ali bitno sklonijeg matematici od ljutitog i nikad sitog ljudskih pohvala – „ja sam koji jesam“ – boga židovske tradicije.

Međutim, na ovom mjestu, ipak bih istakao jednu posebnu odliku koja krasi ovaj roman i koja stvari vraća na početak i priču o romantizmu. Upravo, viđenje postojanja i života kao svjesne opijenosti stvarnošću bez straha i agresivnih težnji, predstavlja onaj dio romana koji htjeli-ne-htjeli na kraju zapamtite. Ponovno se vraćamo na priču o Jednom. Moguće je doista tako živjeti. Vjerovati da smo svi mi, uključujući i vanzemaljce, Jedno, i da u tom Jednom na čudnovat način egzistiraju pojedinačne svijesti s jedinom dužnošću diviti se i čuditi se tom Jednom. Ovaj pogled na stvarnost isključuje neprijateljstva i nepovjerenje svake vrste. Zbog toga na kraju pomislite da je Carl Sagan svoju knjigu iskoristio, zapravo, kako bi se mogao narugati onom suprotnom, vojničkom pogledu čovječanstva na svijet prema kojem je sve Drugo neprijatelj, a koji se, nažalost, i danas čini još uvijek dominantnim nad ostalim pogledima.

Pri kraju romana navode se rečenice koje na najbolji način opisuju ulogu Michaela Kitza, ministra obrane u vladi SAD-a, kao zastupnika tog vojničkog pogleda. Na stotine generacija prije njega vladali su puno gori od njega, ali sada kada je došao njegov red, u nezgodan čas, baš sada su se stvari počele mijenjati i život je naglo ponudio i druge poglede na sebe, pored tog njegovog, vojničkog, i zbog kojih se najednom našao u nezavidnoj situaciji. Te rečenice, kao da nam otkrivaju pravu namjeru Sagana pisca. I za njega je kontakt s vanzemaljcima možda samo puka igra. Ono što je romanom htio prenijeti, zapravo je bio napad na tu bezrazložnu tučnjavu u svijetu koju neprestano potiču vojničko orijentirane vlasti. U tome je pohranjena po(r)uka koju sam spomenuo na početku osvrta koja čini knjigu aktualnom i danas i koja, na ovaj način, ukazuje na veličinu Carla Sagana ne samo kao znanstvenika nego i kao romanopisca.

Izvor: http://www.lupiga.com/knjige/kontakt

Film: Jastog

Jastog (The Lobster), r. Jorgos Lantimos, Irska / Velika Britanija / Grčka / Francuska / Nizozemska / SAD, 2015.

Na drugo gledanje Jastog mi je znatno bolje „sjeo“. Producent, scenarist i redatelj Yorgos Lanthimos, koji se u ostvarenju Attenberg redateljice Athine Rachel Tsangari iz 2010. godine okušao i kao glumac, pripadnik je i predvodnik tzv. „čudnog vala“ grčkog filma. Riječ je o poprilici desetljeće starom svojevrsnom pokretu u okviru grčke kinematografije, kojem pripada i Athina Rachel Tsangari kao i autor nagrađivane egzistencijalne queer drame Strella Panos H. Koutras, a čija su osnovna obilježja crnohumorno pomaknuto tematiziranje apsurda, nadrealizma, grotesknosti i bizarnosti u društvenim konvencijama i odnosima, kao i izmišljenih društvenih rituala koje u pravilu krase isti atributi. Pripadnici „čudnog vala“ kao svoje filmofilske uzore i orijentire navode Kubricka, Buñuela i Richarda Linklatera, ali i primjerice Davida Attenborougha (Tsangari za Attenberg, što se može naslutiti i iz naslova), dok svoje filmove opisuju kao pokušaje satirično-kritičkog reflektiranja na stanje u barem posredno suvremenom ne samo grčkom društvu. Unatoč činjenici da je upravo on predvodnik nove struje grčkog filma, daroviti ali često i nepotrebno pretenciozni Yorgos Lanthimos, autor zapažene no nedovoljno artikulirane drame Kinetta iz 2005. godine te znatno uspjelijih nagrađivanih drama Očnjak i Alpe, još prije koju godinu je u razgovorima skeptično komentirao tvrdnju da se nešto važno zbiva u grčkoj kinematografiji. Prema njegovim riječima sve se svodilo i svodi tek na nekoliko promišljenih reakcija na stanje u tamošnjem društvu, na odgovore na socijalne promjene pri čemu u tim odgovorima on nije uspijevao detektirati zajedničku filozofiju.

Ono što je međutim (bilo) zajedničko jest kaotično stanje u filmskoj djelatnosti i kronični nedostatak sredstava, zbog čega je Lanthimos prihvatio prvu ponuđenu mu priliku za rad na europskoj suprodukciji sa zvjezdanom glumačkom postavom. I tako je nastala crnohumorna distopijska futuristička fantastična egzistencijalna drama Jastog, na ovogodišnjem Cannesu ovjenčana Nagradom žirija te posebnim priznanjem Queer palmom i Psećom palmom, čiji scenarij Lanthimos supotpisuje sa svojim gotovo stalnim scenaristom Efthymisom Filippouom. Protagonist priče smještene u tjeskobnom mizantropskom društvu budućnosti opsjednutom životom u bračnim zajednicama ili barem u parovima, je netom razvedeni sredovječni arhitekt David (primjereno smireni i podigrani Colin Farrell s desetak kilograma viška), plah, nesiguran i povučen čovjek – ujedno i jedini lik s imenom – koji zajedno s drugima sličnima sebi stiže u poseban šumom okružen hotel za samce. U društvu u kojem je strogo zabranjeno biti sam, i u kojem se neuspjeh ostvarivanja života u paru kažnjava ubijanjem u lovu i reinkarnacijom u životinju po vlastitom izboru, svaki od gostiju hotela ima rok od 45 dana da pronađe ako ne srodnu a ono barem prihvatljivu dušu, ili tek da ostvarivanjem dogovorne veze u cilju izbjegavanja smrti pokuša prevariti upraviteljicu hotela (sjajna Olivia Colman) i nadzorno osoblje. David je u hotel stigao u pratnji psa Boba, zapravo svog brata koji se reinkarnirao kao pas, a želi li izbjeći smrt i reinkarnaciju u jastoga, kojeg je izabrao zbog dugog života, cjeloživotne plodnosti i svoje ljubavi prema moru, što prije mora pronaći partnericu.

No ljubav se nikome ne može nametnuti i nije stvar racionalne odluke, pa će Davidovi odnosi s ostalim izgubljenim i očajnim samcima poput Hromog Čovjeka (Ben Wishaw) i Mucavog Čovjeka (John C. Reilly kao nekovrsni sidekick), a pogotovo s osobljem hotela postajati sve zategnutiji. Naizgled srećom, tu je i pokret otpora nehumanom i totalitarnom režimu, pokret samotnjaka koji vodi odlučna Usamljena Predvodnica (Léa Seydoux) i koji će se ubrzo po totalitarnim tendencijama pokazati komplementarnim režimu, samo formalno suprotnog predznaka. Članica pokreta je i senzibilna Kratkovidna Žena (Rachel Weisz), s kojom će također kratkovidni David tijekom života u šumi, lova na zečeve i skrivanja od lovaca započeti vezu, sve dok po zadatku ne otiđu u Grad gdje žive roditelji Usamljene Predvodnice i gdje će se morati predstavljati kao par. Filmove i općenito djela koja su utjecala na autore, kao i prozu koja je u temeljima filmova, lako je detektirati: nisu posrijedi samo George Orwell niti spomenuti Kubrick i Buñuel, nego i Eugene Ionesco, Daniil Harms, skupina Monty Python te Truffaut-Bradburyjev Fahrenheit 451. Jastog odlično počinje, satira, groteska i apsurd kao i humor općenito distopijsku viziju budućnosti čine dodatno dehumaniziranom i zastrašujućom, likovi se majstorski uvode i makar i minimalistički s osloncem na komiku i mizantropiju profiliraju, ironiziranje uvjetnog ženskog principa kao samo prividno mekšeg i humanijeg je dosta efektno, a dosjetka s reinkarnacijama ljudi kao životinja je vrlo intrigantna i potentna, no budući da i ostaje uglavnom tek dosjetka, taj je potencijal neiskorišten, osobito u segmentu Davidova odnosa s „bratom“.

Tijekom prve polovine filma sve funkcionira gotovo savršeno, i na idejnom i na izvedbenom planu, a i ono što se čini kao minus, poput samo naznačavanja i započinjanja ali ne i elaboriranja određenih bitnih motiva, može se protumačiti i kao plus, odnosno kao prepuštanje gledateljima da sami razmišljaju i donose zaključke. Nažalost, cjelina u drugom dijelu, od protagonistova pridruživanju pokretu otpora, osjetno kvalitativno pada, a važan lik Usamljene Predvodnice je dosta plošan i stereotipan. Bilo bi zanimljivo zagrebati ispod površine sasvim mirnog, navodno idiličnog i pretpostavljivo konvencionalnog života u Gradu, jer i u njemu totalitarizam nužno mora biti itekako prisutan, makar se u filmu praktički uopće ne vidi. A zanimljivo je i korištenje značenjski načelno derivativnog motiva sljepoće u završnici, motiva koji je još jedan od razloga zbog kojih unatoč nedostacima Jastoga svakako vrijedi pogledati.

Autor: Josip Grozdanić, filmski kritičar iz Zagreba

Herr Momo

Da mi je znati u koju tačku graniče svetlost i tama.

Slađana Varićak

Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi.

Mali Kutak Sreće

• LifeLiving & SoulHacking •

Svet kratke priče

Čitav svet staje u dobru ispričanu priču.

Dabetićevo

Sav moj monolog o tebi bih menjao za jedan minut tišine pored tebe.

Kratke priče

Sajt posvećen kratkim pričama i novelama

Gunđam po kućama!

Jedan pomalo neprofitabilni blog

Lovac na jednoroge

Borbe sa vetrenjačama, lajanje na zvezde i pišanje uz vetar

POETIKONS

Pesme,pisanje,tekst

stakleneperlice

Pisanje je đavolska rabota.

Književno stvaralaštvo

Književna dela ( analiza, diskusije, i kreativno pisanje )

Knjige i pesme

Početnici u pisanju

Via positiva

Pisanje s namerom...

wildsides

inner emigration

Dejanina svaštara

Ovo je mesto gde ću pisati o događajima iz svog života, izmišljenim događajima, zanimljivim pričama koje sam čula i svemu što mi se učini da je vredno pomena.

Tragom Riječi

Istina, kreativnost, sloboda i pisana riječ su naše oruđe.

moje knjige

“So many books, so little time.” - Frank Zappa

%d bloggers like this: